Neovisni novinarski portal
19.5.2024.
POVIJEST/SADAŠNJOST
Povjesničar Hrvoje Klasić : Bartulicu ne zanimaju ni žrtve ustaškog režima ni žrtve Domovinskog rata, samo one koje su stradale od komunista…

Povjesničar Hrvoje Klasić :
Bartulicu ne zanimaju ni žrtve ustaškog režima ni žrtve Domovinskog rata, samo one koje su stradale od komunista…

Stjepo Bartulica, zastupnik Domovinskog pokreta, svojom listom uvjeta za potporu Plenkovićevoj vladi, ako se i nije proslavio, svakako je na sebe skrenuo pozornost javnosti. Jedna od četiri točke za koje je tražio da budu dio koalicijskog sporazuma s HDZ-om, a navodno su pretpostavke za zaustavljanje “ideološke kolonizacije” Hrvatske, je otvaranje muzeja žrtava komunizma. Pitanje je, uz ono osnovno, zašto je DP-u to ispred bilo kakvog drugog ekonomskog ili socijalnog zahtjeva koji izravno utječu na viši standardi bolji život građana, kako to da Bartulicu ne zanimaju druge žrtve, ni one koje su stradale od ustaškog režima, ni one koje su pale u Domovinskom ratu, nego, eto samo one koje su stradale od komunista…

Sejo Sexon i Hrvoje Klasić (Foto: Hrvoslav Pavić)

 

Naravno, ne bi to bio prvi muzej te vrste u svijetu, osobito u Europi, ali to nije dovoljan argument za njegovu prioritetnost. Jer, činjenica je da su se takvi muzeji, posvećeni žrtvama komunizma, s iznimkom SAD-a, gdje je prije dvije godine na Capitol Hillu u Washingtonu također otvoren muzej tog tipa, mahom otvarali u postkomunističkoj istočnoj Europi koja je desetljećima bila iza “željezne zavjese”, pod čeličnom paskom SSSR-a, u potpunoj izolaciji od razvijenog demokratskog svijeta, bez mogućnosti slobode kretanja i izlaska iz vlastite zemlje, za razliku od bivše Jugoslavije čiji su državljani bili izvan toga rigidnog “istočnog bloka” koji se od zapada branio čak i doslovce (berlinskim ) zidovima. Jugoslaveni su mogli putovati gdje su htjeli, vidjeti kako žive i što sve imaju oni koji su se opredijelili za kapitalizam a ne za socijalizam, odlazili su raditi na “Zapad” kako bi njihovim obiteljima bilo bolje i kako bi imale više. Nažalost, odlaze i danas iako je samostalna Hrvatska država kapitalističke ekonomije, ali je još uvijek daleko od razvijenih, bogatih članica EU čiji je i sama punopravna članica već više od desetljeća.

Bez ikakve namjere da se relativizira jugoslavenska socijalistička prošlost i sva njezina ograničenja, poput jednopartijskog sustava i odsustva demokracije, ponajmanje da se brišu ili zanemare zločini komunizma koji su se događali, nemoguće je poistovjetiti komunizam koji je vladao istočnom Europom s komunizmom Titove Jugoslavije. Konačno, u to vrijeme ex-Yu se, kao nesvrstana i od SSSR-a neovisna država sa snažnom potporom SAD-a, istočnoeuropskim zemljama činila poput obećane zemlje, kao neka njihova vizija Amerike.

Kako  je na N1 televiziji, komentirajući uvjete za suradnju Stjepe Bartulice, kazao povjesničar Hrvoje Klasić, to je “tipičan primjer odnosa prema prošlosti kao prema samoposluzi”.

On ne zahtjeva raščišćavanje i suočavanje s cjelokupnom prošlošću, nego samo s onom koja je njemu ideološki strana. Komunisti i partizani doista su počinili zločine i ne vidim nikakav problem da se na temelju znanstvenih istraživanja organizira i muzej komunističkih zločina”, kaže Klasić, napominjući istovremeno kako je, za razliku od drugih, Hrvatska jedna od rijetkih država koja nema muzej holokausta. Iako su u Hrvatskoj za holokaust zaslužni domaći nacifašistički kolaboracionisti, pripadnici ustaškog režima, dok su u drugim zemljama pogrom Židova organizirali i provodili nacistički okupatori.

Jedan muzej holokausta i genocida nad Srbima i Romima bi doista trebao postojati- smatra Klasić i  zaključuje:

– Dakle – da, muzej žrtava komunizma trebao bi postojati, ali volio bih da gospodina Bartulicu pitaju slaže li se da onda bude i muzej žrtava ustaškog režima.

Klasić drži još zanimljivijom činjenicu da Bartulicu ne zanima ni osnivanje nacionalnog muzeja Domovinskog rata, njegov je fokus isključivo na obračunu s komunizmom. A žrtve su žrtve i prema njima se treba odnositi na jednak način, što evidentno nije u slučaju Stjepe Bartulice čiji zahtjev koalicijskim partnerima nema nikakve veze sa suočavanjem s prošlošću, nego je selektivan i strogo ideološki motiviran.

Dodali bismo da je takav pristup žrtvama, koji vidi samo žrtve komunizma, tipičan za hrvatsku emigraciju, posebno onaj njezin dio koji se naselio u zemljama Južne Amerike, a  čiji su novi naraštaji odgajani u mržnji prema Jugoslaviji i komunističkom režimu zbog kojeg su davnih godina napustili svoj dom. Doduše, dio njih zbog ekonomskih, a ne političkih razloga.

Otkad je Hrvatska samostalna država tendencije povijesnog revizionizma snažno su prisutne i u establishmentu. Posljedice takvog odnosa prema prošlosti, koji negira ili ignorira golem doprinos hrvatskih partizana i komunista u antifašističkoj borbi su takve da se u Hrvatskoj najčešće antifašistički praznici, značajni datumi iz Narodnooslobodilačke borbe koja je donijela narodu slobodu od nacizma i fašizma u Drugom svjetskom ratu, ne obilježavaju, kamoli slave. Ni Dan oslobođenja Zagreba, ni Dan pobjede, ni Dan antifašizma, HDZ-ova državna nomenklatura ne slavi, ne poštuje, od tog dijela slavne hrvatske prošlosti naprosto se distancira. Na svoju sramotu!

Jer, kako će za N1 reći Klasić, “nema naroda i države u Europi koja se može ponositi i pohvaliti s tako masovnim organiziranim i efikasnim antifašističkim pokretom otpora kakav je bio u Hrvatskoj, odnosno u bivšoj Jugoslaviji. I nema glavnog grada u Europi čiji su građani u tolikom broju sudjelovali u antifašističkom pokretu, kao što je Zagreb. Svaki šesti stanovnik Zagreba, njih otprilike 50 tisuća, na ovaj ili onaj način je sudjelovalo u pokretu otpora. A otprilike 20 tisuća ih je ubijeno ili poginulo. Sramota je da u Zagrebu nemamo muzej antifašizma i pokreta otpora ( dok ga jedan mali Šibenik ima!, op.a. ). Valjalo bi također pitati gospodina Bartulicu slaže li se s time ili smatra da Zagreb 1945. nije bio oslobođen nego okupiran- poručuje Klasić.

Na tragu sličnih muzeja u Europi koji su otvoreni u nekadašnjim kaznionicama, Klasić ocjenjuje da bi za tu svrhu mogao i Goli otok biti primjerena lokacija, ali je problem, dodaje, što su na Golom otoku stradavali u najvećem broju upravo komunisti.

I na još nešto skreće pažnju velikim apologetima lika i djela prvog hrvatskoj predsjednika Franje Tuđmana, među koje vjerojatno spada i Bartulica.

-Ne znam- kaže Klasić- gdje bi se gradio takav muzej, ali volio bih da barem jedan pano u tom muzeju bude posvećen čovjeku koji je u vrijeme zločina na Bleiburgu, hapšenja Stepinca i u svim najvećim poslijeratnim zločinima upravo napredovao u vojnoj i partijskoj hijerarhiji, a to je Franjo Tuđman. Nadam se da će i za njega kao nekadašnjeg partizana, komunistu i generala JNA, koji ni iz Komunističke partije ni iz JNA nije izašao sam, tamo biti mjesta- zaključno će Klasić.

U Hrvatskoj nikad nije bilo objektivnog odnosa prema vlastitoj prošlosti, ni volje ni spremnosti da se s njom suoči na dosljedan, znanstveno utemeljen i pošten način. Prošlošću se uvijek manipuliralo po potrebi i želji vlasti, i na nju gledalo iz ideološkog kuta, ovisno o tome je li s lijevog ili desnog spektra. Zato nam ni tri desetljeća hrvatske neovisnosti nisu pomogla da prošlost prihvatimo kao činjenicu, da se s njom suočimo bez revizionizma, prihvaćajući i njegujući njezine pozitivne, a kritički se otklanjajući od njezinih negativnih povijesnih dionica.

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI