Kao osoba sa invaliditetom često imam iskustva sa s tim i mogu reći da danas puno liječnika niti ima živaca niti želi shvatiti osobe sa invaliditetom. Jednostavno: njihovo bahato ponašanje svaki puta kada dođete u neku ordinaciju ili u bolnicu vas natjera da zažalite što ste uopće potražili pomoć. Osorni pogledi su ono što najčešće dobijete kad dođete u neku zdravstvenu ustanovu.

Naravno da mi je jasno koliko je njihov posao težak i koliko im je teško, ali neke osnovne ljudske geste ne bi smjele izostati. Razumijevanje, topla riječ ulijeva povjerenje  i daje elana i nadu kako će sve biti riješeno i lakše je suočiti se sa vašom zdravstvenom situacijom. No kada dođete negdje gdje će vikati na vas, gdje će se ponašati prema vama kao da ste komad mesa ili običan broj, tada gubite volju za ikakvu borbu ,a kamoli za borbu sa zdravstvenim problemima.

Stoga je jako važno da liječnik i liječničko osoblje pokaže empatiju prema svakome, a opet s nekom dozom više prema osobi sa invaliditetom, zato što se oni ipak na neki način, suočavaju s dvostruko većim i neizvijesnijim dijagnozama. Pritom ne želim reći da je nečiji zdravstveni problem manje bitan od zdravstvenog
problema osobe sa invaliditetom, nego jednostavno da u trenucima kad znate da neko već ima problem, da je potrebno pokazati više topline, više razumijevanja kako
bi ta osoba neku svoju, možda dodatnu dijagnozu, malo lakše prihvatila.

Nepoštivanje prednosti osobe sa invaliditetom, nerazumijevanje je nešto što se i dan danas viđa u ordinacijama i bolnicama. No ne bi se smjelo viđati, pogotovo zato što bi trebali biti modernije društvo koje prihvaća različitosti te ima razumijevanja za iste. Tako da slobodno mogu reći da još uvijek liječnici nemaju dovoljno strpljenja za osobe sa invaliditetom.

Naravno, pritom mislim i na i sve ostale. No s obzirom da je ovo kolumna o osobama sa invaliditetom, one su ovdje u prvom planu. I smatram da bi se
trebala uvesti neka obavezna edukacija svakog liječnika i osobe koja radi u zdravstvu, a koju djelatnik mora proći prije nego uopće počne raditi takvo nešto.

I to zato kako bi se medicinske djelatnika podsjetilo koliko je bitno da imaju empatiju da bi radili s ljudima. Jer puno znači kad se pri susretu sa novom dijagnozom nađete u društvu neke tople osobe koje će vam uliti povjerenje u mogućnost ozdravljenja ili uopće mogućnost bilo kakve borbe sa dijagnozom. Znam da će mnogi pravdati takvo ponašanje stanjem u državi, ali za gubitak ljudskosti nije opravdanje niti niska plaća niti loši radni uvjeti – već sam čovjek pojedinac.

Možeš imati loš dan… dva, ali ne možeš dugoročno biti netko koje bešćutan i pravdati to lošim radim uvjetima, jer onda već to graniči sa granicama ljudskosti u
svakom čovjeku. Ljudi su živjeli i gore – u gorim vremenima, pa nisu izgubili razumijevanje i empatiju tako da, podsjetimo se što znači biti čovjek dok je još
vrijeme i pokažimo onu toplu ljudsku notu u sebi,  jer sam siguran da je još uvijek svatko ima unutar sebe.

Razumijevanja je malo, ali vjerujem da će uskoro stvari krenuti napolje.  Jedan od načina za to je upravo edukacija o tome kako biti čovjek na radnom mjestu.

Ako je to jedina opcija da ponovno budemo topli srdačni na radnom mjestu, posebno u zdravstvenim ustanovama, onda je vrijeme da je uvedemo dok još nismo svi zajedno izgubili sebe.

Osobe s invaliditetom nisu krivi za svoje stanje, a na zdravstvenim djelatnicima je bar to da im pokušaju olakšati koliko-toliko.

Jer svako to ‘malo’ nama zapravo znači jako puno.

Iznimaka ima, dakako, ali su još uvijek vrlo rijetke…