Lipanj je u Šibeniku dječji mjesec. Vrijeme kada ulice i trgove ovog tisućljetnog grada preplave maleni, širokog osmijeha i znatiželjnog pogleda, užarenih, uzbuđenih lica i razbuktale mašte, vjerna publika Međunarodnog dječjeg festivala ( MDF-a ) koji vrata dječjeg grada otvara 22. lipnja i drži ih, i za velike i za male, otvorenim sve do 6. srpnja. Privode se kraju zadnje pripreme za 64. izdanje MDF-a , najvećeg festivala za djecu čije su pozornice ulice i trgovi starog Šibenika. O MDF-u sve zna ravnatelj HNK Šibenik Jakov Bilić, koji već drugi mandat vodi istodobno gradski teatar i Festival djeteta, prisilno zanemarujući ono što je po struci i vokaciji-glumac.
Jakov je susretljiv mladi čovjek koji, unatoč nervozi koja ga trese prije, tijekom i još koji dan nakon Festivala, nalazi i vremena i strpljenja za razgovor o MDF-u, ali i Kazalištu koje je njegova cjelogodišnja preokupacija.
Jakov Bilić (Foto: M. Podrug/TRIS)
Dolenčićev “lutkarski Ero”
-Što nas čeka ove godine u večeri otvaranja 64. MDF-a?
Festival ove godine otvara dječji lutkarski mjuzikl “Ero s onoga svijeta”, u režiji Kreše Dolenčića i izvedbi Zagrebačkog kazališta lutaka koje je nedavno nagrađeno na Festivalu glumca za najbolju predstavu za djecu i mlade prema izboru struke. I HNK Šibenik je dobio nagradu Hrvatskog glumišta za predstavu “Dražen”, namijenjenu djeci i mladima, a koja govori o životu košarkaškog Mozarta, kako su zvali šibenskog virtuoza košarke Dražena Petrovića. Eto, imamo sreću da nam Ero dolazi na otvaranje ovogodišnjeg MDF-a, 22. lipnja, i smatram da je to vrlo dobar izbor u kontekstu nacionalne baštine postavljene u dječji svijet kako bi se djeci i mladima približila kulturno-umjetnička vrijednost koju ova zemlja baštini i njeguje, ali na jedan poseban način. Radi se o opernoj, lutkarskoj predstavi, što joj daje, uz šarm i veselje koje Ero nudi, i jednu dodatnu, dječju dimenziju. Zbilja, kad čovjek pogleda što su kolege iz Zagrebačkog kazališta lutaka napravile i s ovog profesionalnog aspekta, mogu samo reći – kapa dolje. Vjerujem da će svi koji budu u prilici vidjeti predstavu, bilo na generalnoj probi ili na samom otvaranju, biti oduševljeni. Smatram da je riječ o predstavi koja na svaki način zaslužuje otvoriti 64. MDF.
-S otvaranjem ste visoko digli ljestvicu, a što publiku čeka u nastavku Festivala?
Na zatvaranju opet imamo jednu sjajnu priču Zorin doma iz Karlovca koji su zajedno s Antom Gelom i cijelom tom ekipom napravili priču o Pepeljugi, ali na jedan drugačiji način. Mislim da je ovogodišnji festival, iako je svaki za sebe drugačiji i poseban, doista poseban i radi početka energetske obnove Šibenskog kazališta, pa smo program pripremili za ulice i trgove, odnosno Ljetnu pozornicu na trgu ispred Katedrale. Novost je da su svi programi, osim onih 15 centralnih na Ljetnoj pozornici, besplatni. Cijena ulaznice za otvaranje je 8 eura, a sve ostale koje se naplaćuju bit će 6 eura. Činili smo sve da cijene budu simbolične, čak smo se i opirali koliko god smo mogli i Festivalskom vijeću i ljudima bliskim Festivalu koji su smatrali da je cijena preniska, nerealna. Slažem se, jer lani je kugla sladoleda bila 4 eura, a toliko je koštala i karta za predstave MDF-a na Ljetnoj pozornici. U tom smislu doista je nerealna cijena, poglavito što ove godine govorimo o 37-38 predstava u izvedbi inozemnih ansambala, od Brazila do Koreje, i to su enormni troškovi. Ali, mi smo se svojim radom u protekle dvije godine uspjeli dovesti u situaciju da tri četvrtine troška međunarodnog programa pokrivaju zemlje odakle ansambli dolaze ili njihove ambasade, fundacije, odnosno njihova Ministarstva kulture, a na nama je samo smještaj i hrana. No, kad dovodite jednu trupu od 15-20 ljudi s drugog kraja svijeta onda je to za naše prilike poprilično “skup sport”. Mogu također naglasiti i da je hrvatska produkcija jako poskupjela.
-Nažalost, uvijek cijene kvare doživljaj. U tom smislu moram vas pitati koliko će 64. MDF koštati?
Neke naše procjene se kreću između 320 i 330 tisuća eura proračuna. Ponosan sam što smo u zadnjih godinu i po do dvije uspjeli unutar Kazališta poprilično podići vlastite prihode i udjel u festivalskom proračunu.
–Koji je odnos vlastitih i ostalih sredstava u festivalskom proračunu? Koliko izdvaja Ministarstvo, koliko Grad Šibenik, a koliko županija?
Više od 30 posto su naši vlastiti prihodi. Kad kompariramo s Dubrovačkim ljetnim igrama to je značajno, jer one su na 17 posto vlastitih prihoda. Ministarstvo je ove godine za 30 posto podiglo svoju participaciju u budžetu. Otkad sam ja na čelu Kazališta Ministarstvo je udvostručilo sredstva za MDF. Grad i Ministarstvo pomažu u nabavci opreme i infrastrukturi, a da nismo nabavili tu opremu, pa i dio voznog parka, s obzirom koliko smo široko zapasali programski i brojem izvođača, ne bi imali dovoljno sredstava ni za 4 dana Festivala. Mislim da ćemo sa županijom morati razgovarati jer niz godina u financiranju MDF-a sudjeluju s istim iznosom od 300 tisuća kuna. U jednom trenutku smo i s tih 300 tisuća kuna bili pali na svega 10 tisuća eura, ali smo se uspjeli vratiti na početne stavke, a to je oko 39 tisuća eura županijske pomoći. Grad nam daje oko 70, Ministarstvo 110 tisuća eura, a mi smo nešto malo jači s vlastitim prihodima od Ministarstva. Grad Šibenik je pomogao infrastrukturno, pogotovo oko nabave tribine tako da trošak smanjimo bar za najam tribina.
-Je li ta financijska participacija države i lokalne samouprave ekvivalent za ono što na MDF-u radite? Koliko programa u ta dva tjedna imate?
Radi se od oko 180 programa, od toga 37 izvedbi iz cijelog svijeta.
Strani ansambli iz cijelog svijeta, od Brazila do Koreje
-Odakle vam ove godine dolaze strani ansambli?
Brazil, Japan, Koreja, Poljaci, Španjolci, Talijani, BiH, Makedonija, Njemačka, Bugarska…Dugo nam nisu bile afričke zemlje i nastojimo to nekako ostvariti, ali otkako smo ušli u Schengen, to je nažalost vrlo komplicirano. Ima ona čuvena scena koja se i danas vrti u Brešanovoj sobi u foajeu Šibenskog kazališta gdje prof. Ivo Brešan pleše s mladima iz Afrike. Bili smo blizu da dovedemo dječji ansambl iz plemena Massai, ali Schengen nam sve to otežava, pogotovo kad je riječ o zemljama trećeg svijeta. Ove godine imamo nikad više izdanih radnih dozvola i zahvalio bi se policiji i svakom tko nam je pomogao i olakšao jer je festival tradicija, ime, brend i malo tko bi mu nešto odbio.
-Bilo je problema, ali ipak ste uspjeli za ovaj MDF dovesti i sjajne Talijane s pravim spektaklom…
Svjesni smo što nam nedostaje da bismo imali baš svjetsku top-priču. Trebaju nam dva do tri spektakla. Ove godine smo se jako trudili dovesti talijanski Sonics production s predstavom Meraviglia koja će biti izvedena na Poljani. Kad smo mislili da ćemo radi opreme, koja je za nas prevelik zalogaj, to morati ostaviti za dogodine, pronašli smo opremu u Italiji i iznajmili je za pet puta nižu cijenu nego kod nas, tako da sa zadovoljstvom mogu najaviti da ipak stižu već ove godine. Nekad je MDF, budimo realni, financiralo šest republika. Danas smo u tome sami. 1985.- 1986. godine, oni koji su tada vodili Festival napravili su analizu na 40-50 stranica o tome što je bilo dosad i kako Festival vide u budućnosti. Napravili su strategiju koja je i danas prilično aktualna, samo je svijet tehnologije otišao naprijed. Bila je tu i priča o Sedmom kontinentu i cijela ta Arkadija o kojoj su oni maštali, ali u esencijalnom smislu je sve ostalo isto. Tada se 1 posto proračuna grada izdvajao za Festival. Naravno da to danas nije realno, to bi čak bilo i preko mjere.
Jakov Bilić (Foto: M. Podrug/TRIS)
Korektna suradnja s Biskupijom
-Na trgu ispred katedrale sv. Jakova više neće biti dočeka Nove godine uz koncerte elektroničke glazbe zbog biskupove intervencije kod ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek jer, kako kaže, radi se o decibelima koji ugrožavaju Katedralu, napose njezine prozore, vitraje, pa i kip sv. Mihovila na vrhu katedrale. Postoji li mogućnost da se zabrane sva događanja na toj lokaciji koja je sada u funkciji Ljetne pozornice MDF-a?
Mislim da se to neće dogoditi, jer nije riječ o takvim decibelima kao u slučaju novogodišnjih koncerata elektronske glazbe. Moram reći da je naša suradnja s biskupom, odnosno Biskupijom, više nego korektna.
-Dakle, nije bilo nikakvih prijepora s Crkvom, osim onog slučaja kad je Biskupija reagirala na predstavu Pepeljuga koja im se nije svidjela?
Ne bi rekao da je to bilo reagiranje iz Biskupije, to su više bili pojedinci, laici, koji žele biti veći katolici od pape. Crkveni velikodostojnici su u to vrijeme sjedili u gledalištu i nisu imali primjedbe. U dogovoru s njima koristimo i neke druge prostore, kao što je klaustar sv. Frane, dio ispred Krstionice i ispred Biskupijske palače, i to je tako više od 60 godina. Suradnja vrlo dobro funkcionira i međusobno se uvažavamo, izlazimo im u susret kad oni imaju neko vjenčanje, a oni nama za naše festivalske termine. Prošle godine smo, po prvi put otkad je napisana, u Šibenik doveli i remek djelo hrvatske glazbe Papandopulovu” Hrvatsku misu” koju je izveo zbor HRT-a u Katedrali. Procijenili smo da će biti puno više publike nego što stane u Kazalište, zato smo se odlučili za Katedralu i bilo je gotovo 400 ljudi na koncertu. Došli su i ljudi koji nisu vjernici, jer to vrijedi poslušati, riječ je o glazbenom remek djelu. To je ono što čini razliku između sela i grada, kada možete dovesti neke programe koji nadilaze profesionalni stav prema umjetnosti, a što čovjeka čini ponosnim da je dobio priliku to čuti i vidjeti.
-Što je najveći problem MDF-a?
Problematika MDF-a nisu ni njegovi sadržaji, ni financije, to je manje-više godinama isto, 10 posto gore ili dolje. Ali je sve veći problem smještaj i hrana za izvođače, odnosno nerazumijevanje turističkog sektora koji nam naplaćuje za te usluge cijene koje nadilaze zdrav razum. S tog aspekta MDF je u ogromnim problemima, ali takve probleme imaju i Dubrovčani, i Splićani, svi mi koji radimo ljetne festivale. Mi smo nekad imali brojne gradske trgove koji su funkcionirali kao festivalske pozornice. No, i Medulićev trg, i Mala loža, i Dobrić, sve je to ustuknulo pred ugostiteljskim objektima koji opet imaju svoje opravdanje u turističkom razvoju grada.
Ugostiteljsko-turistička “okupacija” festivalskih pozornica…
-Koliko je trgova još slobodno od svih na kojima se odigravao MDF?
Kad se gradila garaža ispod Poljane bile su silne rasprave o oportunosti ulaza u garažu neposredno ispod balkona Kazališta čime je bila promijenjena vizura grada i kazališna zgrada se nije mogla vidjeti u cijelosti. Mogu se složiti da kad šetate Poljanom ne vidite više tako dobro Kazalište, ali u kontekstu MDF-a taj ulaz u garažu nam je otvorio nekoliko novih lokacija. Dobili smo 4 nova prostora na Poljani gdje paralelno s ulicama i trgovima možemo izvoditi programe a da ne smetaju jedni drugima. Izgubili smo i trg ispred Kazališta gdje su sada štekati, pitanje je trenutka kad će se i filmski program s Gorice morali seliti zbog novih štekata i ugostiteljskih objekata koji su otvoreni. Dobili smo zato Poljanu, raširili smo našu priču prema parku, a istovremeno se razgovara i o uređenju trga ispred škole Fausta Vrančića gdje kafić i štekat nema odakle doći. Kad usporedite s nekim drugim gradovima na obali, unatoč tome što se dio lokacija izgubio, a primjera radi 2010. godine za 50. MDF kad se radila Monografija Festivala u njoj je bilo navedeno 28 festivalskih lokacija . Danas ih je samo 8. Svima je jasno da je Grad u zadnjih 15-ak godina u turističkom smislu otišao jako naprijed i to je prirodno, i događa se u Šibeniku kao i u Dubrovniku ili Splitu
-Dakle, kultura uzmiče pred ugostiteljstvom i turizmom?
Turistički sektor Festivalu daje 0,6 posto u odnosu na ono što od Festivala dobije tijekom tih 15 dana njegova trajanja. Da bismo napravili svjetski festival trebalo bi nam još 30- 50 tisuća eura kako bi doveli na naše pozornice neku spektakularnu predstavu, a to danas više nisu nekakvi novci s obzirom na ono što MDF gradu donosi. Poglavito jer smo značajno smanjili ulazne troškove, od tehnike do kadrovske logistike. Primjera radi, prije pet godina smo bili na preko milijun kuna najmova različite opreme, a ove godine ćemo biti u 20 tisuća eura za najam. To su značajne razlike i sad kad bi to mogli transferirati u program i dovesti bogatije produkcije, na žalost i na štetu umjetnosti, to su nam pojeli kreveti i hrana za izvođače.
-Zar nema mogućnosti da se s hotelijerima dogovorite o popustu, pa i njihov je interes da gosti imaju što više sadržaja u gradu u kojem borave, a festival svojim razigranim dekorom i gužvom stvara i poseban ambijent?
Razgovori se vode na svim frontovima. Ali nama treba puno kapaciteta. Mi smo lani imali preko 2200 sudionika i to su ogromni izdaci. I ove godine ćemo biti oko te brojke. Lako je bilo nekad kad je turistička sezona, primjerice u Solarisu, počinjala za otprilike mjesec dana. Ali u kratkom intervalu, u samo nekoliko godina od korone, dogodio se strahoviti bum u svakom smislu. Netko se navikne prije, netko kasnije, a mi smo išli težim putem, da najprije sebe konsolidiramo, pa ćemo vidjeti što možemo očekivati od drugih. Svima zahvaljujemo koji su nam pomogli donacijama, sponzorstvima ili na bilo koji drugi način. Domicilno gospodarstvo pomaže koliko može. Ali, puno je pretendenata koji kucaju na ista vrata…Lako je bilo nekad organizirati Festival kad ste imali nekakvih 10-15 do 20 vlastitih programa, a mi smo ove godine imali 180 vlastitih programa. Mi smo kao kazališta kuća lani realizirali 411 programa. A nas je u Kazalištu 34, od toga četvero ljudi radi cijelu godinu na MDF-u, 21 osoba je zadužena za ovaj dio „proizvodnje“, bilo da je riječ o tehnici, glumcima, kostimografima ili scenografima, a ostalo su ljudi koji sve to produkcijski i administrativno prate.
MDF kao samostalna ustanova?
-Koliko je glumaca danas na stalnom angažmanu u HNK Šibenik?
Trenutno 6, a do kraja godine se nadamo pojačati s još 3-4 glumca, i onda bi čekali našu djecu, jer imamo jedan val naših mladih ljudi koji su otišli na Akademiju. Tako da nam preostaje čekati ih da završe i vrate se. Imamo ih nekoliko na režiji, glumi, dramaturgiji, neke zanima i produkcija. Neki kolege odlaze u mirovinu, a rekao bi da je naša najveća vrijednost što unutar strukture Festivala i samog Kazališta stvaramo vlastiti kadar.
-Glumite li i vi, iako ste ravnatelj Kazališta? ipak ste izvorno glumac? Nedostaje li vam pozornica?
Angažiran sam glumački u “Draženu” i Arsenovom Feralu, a iz drugih predstava sam se sklonio da bi otvorio prostor drugima, uvjetno rečeno mlađima. Festival i Kazalište su jako narasli, to su zapravo dvije paralelne institucije. Ogromna je količina rada i jedan manji broj kolega cijelu godinu vuče na dva paralelna kolosijeka. Festival pomalo dolazi u godine kad bi trebalo razmišljati o novoj strukturi…
-Znači, razmišlja se i o odvajanju MDF-a od Kazališta?
Čujte, sve opcije su na stolu. Jer, ovako kako je sada, teško je operativno voditi, ili se treba kadrovski pojačavati. Posebno je velik zalogaj međunarodni program koji nas rano angažira, naročito u tehničkom dijelu, i sve je teže paralelno vuči na dva kolosijeka. Tim više što smo kao Kazalište došli u situaciju da gotovo svaki dan imamo nešto, bilo gostujuće predstave ili u vlastitoj produkciji. U prvih šest mjeseci smo odbili 40-ak poziva na gostovanja jer fizički to nismo stigli. Mi smo gradsko kazalište koje u ovom trenutku ima 18-19 programa žanrovski različitih, od koncerta klasične glazbe ili predstava za vrtić, i to su različiti dosezi poslovanja. Napravili smo jedan šibenski model, i nedavno smo ga iskušali na Hvaru gdje smo gostovali s “Draženom” i Arsenovim Feralom. Dok nemaš svoje ljude moraš angažirati vanjske, a oni su vječno zauzeti, uvijek se nešto radi, snima, treba to posložiti. A kad se ekipiramo, sigurno ćemo opet nešto Brešanovo postaviti na scenu, ideja je raditi i priče o Faustu Vrančiću…
Franka Klarić i Jakov Bilić na sceni HNK u Šibeniku
Zanemareni Brešan…
-Nije li Brešan ipak, u odnosu na Arsena, zanemaren?
Ako govorimo produkcijski, jasno je zašto je tako. S produkcijskog aspekta za Arsena je gitara, pijanino i dvoje – troje glumaca. A sva Brešanova djela traže autobus glumaca, to je jednom i sam Vinko rekao da njegov stari kad je pisao nikad nije mislio na produkciju. Kad smo radili ovdje Brešana u nekoliko navrata, koliko god je to čast i dužnost, u produkcijskom smislu to je za nas teško. Sjećam se “Manevara u tijesnim ulicama”, u tom trenutku od 13-14 ljudi koji su glumački sudjelovali u toj predstavi, samo smo Franka Klarić i ja bili u angažmanu. I sve to dogovoriti izvana i uskladiti, to nije lako. Zato nas u zadnjih 4-5 godina i nije bilo više na kazališnom nebu, a evo zadnju godinu smo bljesnuli s nekoliko stvari zato što smo, ja prvi, a onda i kolege, išli na varijantu ajmo se pripremiti, posložiti, postaviti na noge kuću… Ove godine smo dobili i veliku donaciju HNK Zagreb jer pripremamo jedan veliki projekt, i trebaju nam srednjovjekovni kostimi, a mi smo ih držali u potkrovlju i kad je granata pogodila krov kazališta u ratu, to je otišlo u nepovrat. Zahvalio bi intendantici HNK Ivi Hraste Sočo što je dopustila da nam se pomogne kao jednom manjem teatru, iako smo po broju izvedbi čini mi se najjače gradsko kazalište izvan Zagreba. Mi nismo repertoarna kuća, da svaki dan imaš svoju predstavu, niti ćemo to ikad imati jer ipak smo mi grad od 40-ak tisuća ljudi. Ali, lani smo imali od listopada do lipnja više od 33.000 ljudi u Kazalištu , i to je stvarno lijep osjećaj. No, sve to opterećuje ljude, a samim time i MDF.
-Koliko djece prođe MDF-om u dva festivalska tjedna?
Zadnjih par godina to pratimo studioznije, i naše su procjene da u tih 15 dana starom gradskom jezgrom prođe više od 70 tisuća ljudi! Dnevno, što radionice, što programi koje mi radimo, oko 4000 djece je direktno angažirano na Festivalu. Problem s radionicama je što u Šibeniku nema prostora za to, nismo u mogućnosti više od 1000-1200 djece upisati iako ih je uvijek bar 3-4 tisuće prijavljeno.
Dislocirani MDF
-Ide li MDF i izvan Šibenika?
Ove godine smo napravili jednu značajnu dislokaciju i imat ćemo 20-ak programa festivala u 10-ak gradova i općina u županiji. Idemo u Vodice, Pirovac, Primošten, Tribunj, Zlarin, Skradin, Drniš, Knin, Raslinu… Čak smo dobili i pozive za suradnju s mjestima u Zadarskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji, ali fizički to nismo u stanju. Imate ljudi koji ne mogu dijete dovesti u Šibenik na MDF i zato mi želimo doći k njima.
-Ako registrirate MDF kao zasebnu pravnu osobu, bojite li se da će mnogi odmah krenuti s pričom o uhljebima, bujanju administracije…
Teško, jer ljudi u Kazalištu, barem ovi koji su došli otkad sam ja ravnatelj, itekako zarade svoju plaću. U mome mandatu je došlo 14 ljudi, a mi imamo gotovo identičan proračun kao što je i bio, samo su prihodi otišli 70 posto gore. Dakle, sve ovisi o ljudima…
-Koliki je prosjek godina u HNK Šibenik?
Kroz godinu i pol dana nekoliko kolega odlazi u mirovinu i u tom trenutku ću i ja, s mojih 37- 38 godina, biti među starijima. Mislim da bi prosjek tada mogao biti oko 30 godina. Poprilično smo se pomladili. A bit će toga još. Razgovaramo s nekim ljudima koji su postigli nešto u svojim karijerama i nadamo se vratiti ih kući, jer takav kalibar ljudi treba i kazalištu i MDF-u.
-Kazalište je uspjelo afirmirati i svoje glumce. Recimo, Orijana Kunčić…
Orijanu dugo znam i znam koji je ona kapacitet, pogotovo u rolama koje su joj habitusno bliske, i trebalo se samo poklopiti nekoliko stvari da to bukne. Nama koji smo u kazalištu to nije iznenađenje. Drago mi je što su neki ljudi, kad su se lomile neke stvari u i oko Kazalištu, ipak stali iza nas i podržali nas unatoč strašnim otporima i sad svi zajedno možemo biti ponosni jer smo dokazali da imamo viziju i ideju što napraviti. Mi smo Šibenčani takvi da nas prije priznaju svi nego naši, kod kuće. Ne bi ni volio da je drugačije, uostalom jedna od mojih prvih medijskih izjava je bila :” Ako nas krenu hvaliti, znači da je priča gotova”. Tako da, ne hvalite nas, ni za živu glavu!
-Naši su ljudi jako kritični, pa neki znaju reći i “što će taj festival , to se potrošilo, uvijek je isto”. Ima li potrebe da se nešto napravi u smislu modernizacije, reorganizacije festivala ili je ovo koncept koji je vječan?
To pitanje treba postaviti na dva nivoa. Prvo, ako nešto idemo mijenjati postavlja se pitanje imamo li pravo djeci oduzeti djetinjstvo. “Ježeva kućica” je danas i za tisuću godina nešto što djeca trebaju, ili nešto od Luke Paljetka, ili Pepeljuga, Vuk i sedam kozlića, to su esencijalne stvari. Nas su na Akademiji učili da ne možeš u petom razredu čitati Crvenkapicu, ali ne možeš ni Hamleta. Sve u svoje vrijeme. Festival sigurno u tehnološkom smislu zahtijeva promjene. Bili smo nedavno u Frankfurtu na jednom sajmu opreme gdje smo vidjeli humanoidnog robota kojeg su napravili lutkari iz Koreje i koji izgleda doista kao živi dječak, s maskom, vlasuljom…I sad, ovaj raspon od lutke na štapu, žice i nešto odjeće prije 10-15 ili 20 godina, do humanoidnog robota koji neodoljivo sliči živom djetetu, to je zbilja velik napredak, bitna promjena. Ali, pitanje je tko je tu za što, ako govorimo o toj vrsti modernizacije. Tehnologija ide naprijed nezaustavljivo. Ali, ono što je bitno je da mi idemo naprijed u financijskom smislu i da možemo tri-četiri velike, spektakularne predstave dovesti na MDF. Svjestan sam da mi nemamo novca da dovedemo iz Londona Lion kinga Eltona Johna u Šibenik, iako smatram da bi to najveći dječji festival miritao. Ali da možemo za 50 ili 80 tisuća eura dobiti nešto spektakularno, možemo. Ako smo mi lani bili sposobni u ovaj dio Europe dovesti Vijetnamce s lutkama i dignuti bazen, a ove godine smo uspjeli dovesti Talijane, nešto smo dobro ipak napravili.
Jakov Bilić/Foto:TRIS/J.Krnić
