Neovisni novinarski portal
16.4.2024.
oslobađanje zbilje
“Rat je najveće zlo” jer roditelji nisu u stanju biti roditelji, rat je vrijednost u zemlji u kojoj nema roditelja

“Rat je najveće zlo” jer roditelji nisu u stanju biti roditelji, rat je vrijednost u zemlji u kojoj nema roditelja

Chris Hedges napisao je knjigu pod naslovom Rat je zlo, a to zlo, navodi on, inficira i mijenja sve sustave – političke, religijske, društvene, obiteljske, poslovne, prijateljske, kolegijalne. Ne postoji segment života koji neće biti zahvaćen ratom i koji neće biti uništen ratom. Zbog ovog zla nestaju prijateljstva, raspadaju se obitelji, bogovi se pretvaraju u demone, domovina u stratište, a istina u nemoćnu naraciju. Ako išta narušava individualni značaj, to je ovo zlo što se naziva ratom, a štuje se kao vrhovno dobro. Čovjek, shvaćen kao pojedinac, u ratu prestaje postojati odnosno on postoji kao nebitni broj koji pridonosi ostvarenju vojne pobjede.

Svi pojedinačni brojevi, nekadašnji ljudi,  neovisno o kojoj sukobljenoj strani se radi, bivaju lišeni značaja individualnosti jer je ljudska egzistencija potpuno podvrgnuta ostvarenju tzv. povijesnih ciljeva – nitko više ne mari za čovjeka, naglo se utišaju sve priče o njegovoj neponovljivosti, posebnosti i vrijednosti.

Rat je u sebi i po sebi zlo

Nijedan rat nije dobar, rat je naprosto u sebi i po sebi zlo. Naravno, ovime nije poništena razlika između obrane i agresije, no, s razine individualne istine, i agresivne i obrambene aktivnosti počivaju na depersonalizaciji vojnika kojemu se oduzima dotadašnji tzv. civilni život kako bi sudjelovao u klišeiziranom stvaranju povijesti, ma što to značilo. Povijest ne stvaraju civili, nego vojnici. Zato nam je povijest nehumana. Rat, zbog inherentne nehumanosti, svakom pojedinačnom čovjeku oduzima njegovu individualnu ljudskost i pretvara ga u vojnika koji će ili ratovati na fronti ili će, pak, gubiti razum boreći se za ispravnost stavova koji se nalaze isključivo s ove strane bojišnice, a svaka bojišnica se nalazi s ove ali i s one strane. Ono što je s ove strane istina, s one strane je laž, ono što je s ove strane humano i poželjno, s one strane je  nehumano i brutalno.

Kako bilo, vojnici su uvijek beznačajni ratni brojevi, dovedeni u situaciju djelovanja po načelu uvjetovanog refleksa – kada vojnik čuje naredbu, on ne sumnja u njezinu ispravnost, on tu naredbu provodi. Uvjetovani refleks vojnike dovodi do toga da povjeruju kako su upravo oni nešto htjeli i da su nešto značajno vlastitim snagama napravili, a nisu, djelovali su na razini refleksa, da nisu, odgovarali bi zbog toga. Racionalna prosudba i rat se isključuju. Oružje ne pripada razumu, ono računa na nagone, oružje ne traži argumente, ono nije poziv na raspravu, nego zahtjev da se demonstrira lojalnost. Primjerice, oni koji su bili lojalni Americi, nisu propitivali američku invaziju na Irak, ali ti isti danas propituju invaziju Rusije na Ukrajinu.

Roditelji kao generali

Da rat nije zlo, da u ratu ne sudjeluju deindividualizirani brojevi, ljudska bića koja su u nekadašnjim životima bila pripremana da metodom podražaja odjenu uniformu i bore se protiv neprijatelja, tada bi, s jednakom žestinom, bila osuđena i američka i ruska invazija. No kako je rat zlo, gotovo svatko ima, odnosno svi oni koji sudjeluju u stvaranju povijesti metodom uvjetovanog refleksa zasigurno imaju sebi najdražu invaziju, nekome je draga američka invazija, pa to onda nije invazija nego borba za pravdu, dok je nekome  drugome, zbog istih razloga, draga ruska invazija. Upravo ta najdraža invazija je pravedna, nju se ne propitkuje, uz nju se pristaje.

Pravo pitanje za našu ljudskost je sljedeće: možemo li postići suglasje oko toga da u ratu makar ne ubijamo djecu? Ako smo mi odrasli odustali od vlastitog značaja kako bi se u našu matematičko-vojnu egzistenciju nebitnog broja, broja podržava i sudjeluje u ‘stvaranju povijesti’, uselila neka zloćudna interpretacija svijeta neosjetljivosti na stradanja i žrtve, možemo li djecu, kao one koji još nisu iskazali nikome nikakav pristanak, prestati ubijati? Zašto nam djeca ne mogu biti samo djeca? Postoji li ijedan opravdani razlog da netko ubije dijete? Bilo gdje i bilo kad? Ne, djecu ubijaju jer je ‘rat najveće zlo’.

Postoji li ijedan opravdani razlog da roditelji u današnjoj Hrvatskoj na izborima glasaju za one koji žele da njihova djeca gube ljudskost i vrijeme na suludom uvođenju služenja vojnog roka? Ne postoji, ali budući da je ‘rat najveće zlo’, to zlo je roditeljima oduzelo roditeljstvo i pretvorilo ih je u generale koji u nekadašnjoj djeci vide buduće vojnike odnosno beznačajne brojeve koji će ratovati za stvaranje nekog ‘boljeg svijeta’ nastalog na višestrukom žrtvovanju djece. Da postoje roditelji, djeca u ratu ne bi bila ubijana. ‘Rat je najveće zlo’ zbog toga što roditelji nisu u stanju biti roditelji. Rat je vrijednost u zemlji u kojoj nema roditelja.

Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)

Tags: ,

VEZANE VIJESTI