Tomislav Osmanli, jedan je od najproduktivnijih i najnagrađivanijih makedonskih pisaca, sa snažnim obiteljskim, umjetničkim backgroundom. Iako smo na TRIS-u već objavili neke njegove priče ( Majka, Sin Angela Bogeva…), i ostvarili dobru suradnju, naš prvi susret tete- a- tete dogodio se tek za nedavnih susreta makedonskih i hrvatskih pisaca, novinara i publicista u Šibeniku i na otoku Zlarinu, u povodu Dana makedonske kulture, kada je nastala i ideja o ovom intervjuu.
Osmanli je iznimno zanimljiv, kompleksan pisac vrlo disperziranih interesa za različite umjetničke forme i izričaje, no istodobno i vrlo neposredan, otvoren sugovornik, jedan od onih ljudi koji, uspjehu unatoč, ne dižu barijere oko sebe kako bi mistificirali svoju osobnost zatvarajući se u svijet umjetničke fikcije. Jedan je od onih koji vam začas postaju prijatelji, koji vas “kupe”lakoćom razgovora ” na prvu” i pred vama se otvore bez kalkuliranja. Jednostavni u sebi i iskreni pred drugima, ma kako složenog i slojevitog izričaja, ali bez potrebe da i mimo svoje umjetnosti ostave dojam, da impresioniraju.
Ovim intervjuom pokušali smo, koliko je to moguće, i vas, naše čitatelje, upoznati s piscem i osobom Tomislava Osmanlija, njegovim stvaralaštvom i njegovim životom. Naravno, u mjeri koja stane u jedan novinarski intervju…
Sin prominentnog oca, autentični stvaralac…
–Vaša biografija na portalu književnost.hr praktično je tek popis vaših djela i nagrada koje ste za njih dobili. No, izvan Makedonije se malo zna da dolazite iz jedne iznimno poznate umjetničke obitelji, da je vaš otac prvi makedonski akademski filmski i dramski umjetnik, a bio je i dekan Fakulteta dramskih umjetnosti u Skoplju, čovjek koji je zadužio makedonsku kulturu. Koliki je utjecaj oca na vaše profesionalno usmjerenje, pa na neki način i na vaše stvaralaštvo?
-Ogroman. Počet ću od toga da sam svoju prvu knjigu „Film i političko“ – koja se pojavila daleke 1982. godine, u našim kinematografskim kronikama evidentirana i kao prva makedonska filmološka knjiga – posvetio upravo svome ocu. Ne radi se tu o nikakvoj bolećivosti prema roditelju, jer mi otac nije bio sentimentalist, već o objektivnim vrijednostima, interesiranjima, saznanjima ali i kinematografskom zanatu koje sam stjecao pod utjecajem oca.
Kada sam kao osnovac, negdje krajem 1960-tih, dobio zadatak da napišem temu o tome što je to film, i njega zamolio za pomoć, on mi je pokazao na svoju biblioteku; izvukao je odatle jednu knjigu jasne i sugestivne pedagogije, pune fotografija, crteža i tlocrta…Sjećam se, bila je to knjiga „Osnovi filmske režije 1“ ruskog redatelja i znamenitoga teoretičara montaže Ljeva Kulješova, te sam morao pročitati dijelove knjige kako bih napisao svoju temu od nekoliko stranica. Zatim sam, izvan svake obaveze, pročitao i cijelu, potom i drugi dio te zanimljive studije, počeo smišljati situacije, crtati kretnje kamere, kadrirati, a tijekom vremena počeo sam i sam posezati za redom knjiga iz domaće, doista bogate filmološke biblioteke. Prirodno, kod nas su dolazili dramski autori, glumci, scenaristi, pisci, likovni umjetnici i vodili razgovore o umjetnosti uopće, o kazalištu, filmu, o svijetu koji se u onim vremenima ponovno otvarao pred njima, pa i svima nama. Eto, i tak ambijent, i ti kontakti, pogledi na svijet i na umjetnost, kojima sam upravo zbog profesije svoga oca bio privilegiran, utjecali su na moje umjetničko, posebice filmsko i dramsko obrazovanje…
Moj otac je te svoje scenarije, eksplikacije, knjige snimanja pisao rukom, jasnim krupnim rukopisom, često škarama izrezivao dijelove i precizno ih lijepio na određena mjesta, te ih je davao na daktilografiranje. Ali je i pored toga preliminarnog rada, koji me se jako doimao jer je bio svojevrsna filmska montaža nad njegovim tekstovima, kada sam počeo kucati njegove tekstove, radije meni diktirao svoje zapise, kako bi u istom mahu mogao i intervenirati u otipkanu verziju teksta. Počeo sam, tako, sa nekih trinaestak godina pisati na obje pisaće mašine, ćiriličnoj ili latiničnoj – već prema njegovim potrebama – dva stroja koja smo imali kod kuće, te sam se na taj način sve više i sve dublje upućivao u kreativne aspekte ne samo dramaturškog zanata u scenaristici već i redateljske vizualizacije filma, logikama kadriranja, aspektiranja i pokretanja kamere, montažnog doživljavanja i rješavanja filmskih narativa… Negdje sam to već rekao, želio bih sada i pred vama ponoviti: ja nisam diplomirao dramsku umjetnost, diplomirao sam pravo, ali sam, godinama, pohađao dramsku školu Dimitrija Osmanlija.
–Jeste da je pitanje klišej, ali ne mogu ga ne postaviti: Koliki je teret biti sin slavnog oca i to u istom poslu?
-To i jest teret. Vas na početku uvijek prepoznaju kao sina prominentnog oca. Vi morate pokazati da ste autentičan stvaralac, što se postiže neumornim kreativnim radom i uvjeravanjem na djelu da niste pod sjenom obiteljskog autoriteta. To meni, Bogu hvala, nikada nije nedostajalo. Moj se otac zadovoljno smijao kada su mu prvi put bili spomenuli mene kao mjeru njegovoga stvaralačkog identiteta („vi ste dakle otac pisca…“ ) . Dakako, njegovo je ime puno značajnije zbog svih pionirskih stvaralačkih poduhvata kojima je obilježio svoj život. To i jest satisfakcija za čovjeka koji, poput mog oca, nije imao drugih angažmana, hobija i zanimacije, osim njegovoga stvaralačkog rada. Nevjerojatno je kako se reaktualiziraju njegova, pogotovo filmska djela. Prošle godine na međunarodnom festivalu restauriranog filma Cinema ritrovato u Bologni dogodile su se spontane ovacije od strane tamošnje, inače kvalificirane publike koja prati taj festival, za jedan njegov kratki igrani film sa proturatnom porukom „Pobuna lutaka“, realiziran još davne 1957 godine. Zatim dugometražni igrani film „Memento“ iz 1967. koji je ove godine uvršten u selekciju od osam europskih filmova koja će se pod nazivom Season Of Classical Films, do kraja ove godine prikazivati po velikim kinematografskim centrima našega kontinenta, te Europske unije, a da je nedavno zajedno za četrnaest drugih filmova prikazan u znamenitom muzeju MoMA u New Yorku u okvirima selekcije Black Wave to White Ray: Yugoslav Film of the 1960’s. Kolege su zapazile da ovaj makedonski film koji pričom iz skopskoga katastrofalnog potresa 1963, govori o nesrećama i kataklizmama kao usudu čovječanstva, da je njegovo prikazivanje u MoMa-i zakazano upravo za dan 11.rujna, na samu 22. godišnjicu velike njujorške, uopće američke, potom i ine tragedije… Meni je jako drago da smo angažmanom Hrvatsko-makedonske tangente te njenog predsjednika Saše Georgievskog, samo devet dana nakon dvije njujorške, ali i par mjeseci i nakon zagrebačke projekcije, film prikazali upravo u Šibeniku, gradu-domicilu Tangente ali i domaćinu manifestacije Dani makedonske kulture.
“Dvoje u Edenu” i nesuđena izvedba u riječkom teatru
–Napisali ste scenarij za film “Anđeli na otpadu” kojeg je režirao vaš otac. Kako je bilo raditi s ocem, je li to baš “zahvalan posao” ili je možda stresan?
-S ocem sam surađivao na nekoliko projekata: na dvije kazališne predstave, na dvije radio-drame, na jednom televizijskom filmu, te na dugometražnom filmu „Anđeli na otpadu“ snimljenom već daleke 1995 godine. Inače, surađivao sam s više redatelja, a„Anđele“, jednu postmodernu priču o bivšim vrijednostima kojih je puna povijesna ropotarnica ne samo bivše zemlje, već i – danas se to posebno ispostavlja – cijeloga žestoko uzdrmanoga svijeta, nisam bio namjerio svom ocu kao redatelju. Njega se međutim, scenarij jako dojmio te mi je predložio i tu suradnju. Prije toga je za realizaciju mog scenarija za TV film „Skopska snoviđenja“ na jugoslavenskom televizijskom festivalu u Neumu dobio nagradu za režiju. Film „Anđeli na otpadu“ je bio selektiran na više međunarodnih festivala, od San Diega, do Kaira gdje je bio i finalista za festivalsku nagradu, preko Rima, festivala umjetničkog film u Beogradu, a bio je, koliko znam, prikazan i u Puli. U posebnom programu American Film Institute-a, dva je dana film bio prikazivan u velikoj dvorani National Film Theater-u u okviru znamenitoga Kennedy Centre-a u Washingtonu, DC, te je na te načine film ponio i pristojan broj filmskih referenci.
-Širok je spektar vaših umjetničkih interesa: Prozaist, dramski pisac, teoretičar medija i autor 30 knjiga, među kojima su i prve makedonske knjige posvećene sedmoj i devetoj umjetnosti (filmu i stripu). Što ste prije svega?
-Vjerujem, sve to. A što bih mogao biti sa bagažom koju nosim u svim tim oblastima? Nastojim pratiti sve te domene. Ali ako bih trebao svesti jedno svojstvo da bih odgovorio na vaše pitanje, ja sam prije svega, znatiželjnik. Kreativni, nadam se. Ne prestajem istraživati fenomene o kojima pišem i to smatram bitnim i meni jako interesantnim, spoznajnim i faktografskim dijelom svoga potonjeg umjetničkog rada na određenoj temi, projektu, u nekoj od spomenutih domena. To mi daje životni smisao i postavlja me u poziciju neprekidnog istraživačkog i stvaralačkoga rada.
–Pisali ste od priča, preko romana, do filmskih scenarija, ali radili ste i u teatru. Komad “Dvoje u Edenu” postavljen je u kazalištu John W. Gainse u Virginiji, u SAD-u.
-Tu je izvedbu mog teksta bio režirao makedonski redatelj Naum Panovski koji je u to vrijeme predavao na fakultetu dramskih umjetnosti na Chrisopher Newport univerzitetu u Newport Newsu u Virginiji. On je u univerzitetskom kazalištu John W. Gaines, od te male, komorne predstave o usamljenosti, koja nosi podnaslov „komad za dvoje, za kazališne lutke i Mjesečinu“ – pomoću dva izvanredna profesionalna glumca, Cathy Rhodes i Matthew Coxa, lirične muzike makedonskog skladatelja Kokana Dimuševskog, ranije prominentnog člana grupe „Leb i sol“, te minimalističke, sjajne vizualizacije scenografkinje Smarande Branescu porijeklom iz Rumunjske – razvio je dražesnu predstavu, smjestivši je u njujorškom Central parku, dakle u središtu, može biti najgušće usamljenosti na svijetu. Panovskoga, inače, pozna i hrvatska kazališna javnost jer je upravo na primorju režirao nekoliko kazališnih predstava. Predstava „Dvoje u Edenu“ je zatim selektirana i uspješno odigrana na kazališnome Blue Ridge Festivalu u Richmondu, VA. Želio bih spomenuti jednu značajnu reakciju i komentar što se teksta tiče. Naime, američku predstavu „Two In Eden“ je gledao i, u ono vrijeme vodeći, na žalost davno pokojni, kazališni kritičar Dalibor Foretić, te je nakon premijere u kazalištu u Newportu, pred publikom inspirirativno govorio o predstavi, a zatim u riječkome „Novom listu“ objavio veliki osvrt „Amerika – sveučilišna, kazališna i ina: Nepoznati kazališni arhipelag “, gdje je između ostalog napisao: „…Tekst je, naime, u svakom pogledu univerzalan i njegova značenja lako se mogu otčitati u svakoj sredini. Njegov izvorni naslov ¨Dva vo eden¨ je neprevediva igra riječi. On može značiti ¨Dvoje u jednom¨, ali i ¨Dvoje u Edenu¨, te je vrlo duhovita parafraza mita o Adamu i Evi. Druga, vrlo rijetka osobitost teksta je u tome što je napisan ¨za dvoje glumaca i za dvije lutke¨ Lutkarska animacija u njemu je organski spojena sa živom glumom…“.
Foretićevu namjeru da se tekst – „Dvoje u Edenu“ – kako sam piše „…vrlo nalik Wildeovom ¨Slavuju i ruži¨ …“ – prevede te postavi i na sceni riječkog kazališta, o čemu me je bio obavijestio email-om, na žalost je spriječila njegova smrt. Tekst je, međutim, na hrvatski jezik nedavno preveo uvaženi kolega, pisac Nikola Šimić – Tonin, te se nadam da će imati svoj scenski život, onamo gdje on bude našao shodnim predložiti ga.
–Bavite se i prevođenjem. Preveli ste dramski tekst Bog Woodyja Allena s engleskog, ali prevodili ste i s novogrčkog jezika. Zar tako dobro vladate tim jezicima? Engleski je danas nekako opće mjesto, ali novogrčki?
-Da, danas doista nije nikakva ekskluziva prevoditi sa engleskog jezika. Prevođenje sa grčkog je, zbog svoje posebnosti i kompleksnosti, još uvijek neobično i atraktivno. Ja grčki govorim od malih nogu. Moja je majka bila Grkinja, Solunjanka, te – dok mi je materinji jezik makedonski – moj je „jezik po materi“ upravo grčki. Ona me je i prvotno opismenila na svome jeziku. Zatim sam nastavljao sam. Čitao sam i čitam još uvijek, na grčkom jeziku, tom kompendiju skoro svih internacionalizama. Meni je zanimljivo da prepoznajem i upravo helensku etimologiju riječi koju čujem ili pročitam i u drugim jezicima koje govorim ili kojima se služim; moja se djeca šale na tu temu, vele: poput onoga Portokalosa iz filmske komedije „Moja masna grčka svadba“…
Kako god bilo, ja sam s novogrčkog za Narodno pozorište u Štipu te za tamo gostujućeg redatelja Petrosa Panamasa, preveo dramu „Trombon“ sjajnu političku satiru o malograđanštini i policijskoj diktaturi kao njenom pandanu, istaknutog suvremenog grčkog autora Mariosa Pondikasa, koji je na žalost nedavno preminuo; zatim filozofsku poemu „Askeza – Salvatores Dei“ znamenitog pisca Nikosa Kazandzakisa knjigu koju sam za skopsku nakladu „Az-buki“, koja se decenijama bavi izdavanjem filozofskih knjiga, opremio i analitičkim pogovorom, opsežnom bio-bibliografijom inače svestranog i nevjerojatno produktivnoga autora, te izborom ilustracija za tu knjigu; zatim i objavu „Antologiju suvremene grčka poezije“ koju je sačinila Elizabeta Lindner iz Berlina, izborima nove generacije grčkih pjesnika originalnih glasova i modernih izražaja… Čak sam, također s novogrčkoga jezika, za mješovitu grčko-makedonsku kazališnu ekipu i predstavu koja se odvijala na dva jezika i igrala više puta u Makedoniji i u Grčkoj, na zahtjev redatelja Paulosa Danelatosa i direktora bitoljskoga Malog dramskog teatra, Blagoja Stefanovskog, preveo Euripidovu tragediju „(Kralj) Res“… Nije to puno, ali je dovoljno, jer je prevođenje teška i zahtjevna disciplina, pogotovu za autora koji se i sam bavi pisanjem.
Distopijska konzarhija, Europa triju koncentričnih krugova
–Kao što je širok spektar formi u kojima se umjetnički izražavate, tako ste i žanrovski prilično disperzirani. Vaš zadnji roman “Brod. Konzarhija” je negativna utopija čija se radnja događa 2039. godine. O čemu se radi, je li to vaš jedini pokušaj da se ogledate u SF žanru?
-Prema distopiji spontano me orijentirala estetika gorkih, lirskih i ironičnih fantazija iz moje knjige „Kapriča“ s podnaslovom „elegije i groteske, apsurdi u prozi“, koju sam objavio 2008.-2009. godine. Te sam godine, prema različitim zahtjevima tema i autorskih pristupa, objavio dvije zbirke priča sasvim različitih vizura i poetika: uglavnom realističnu „Svjetiljka za Hanuku“ i na fantastične, imaginativne i ironijske zrelodobne skepse i sadržaje knjige „Kapriča“. Opredijelio sam se nadalje za ovu drugu liniju, koja mi se činila važnijom u ovim vremenima što ne maze našu suvremenost, te je slijedio roman „Brod. Konzarhija“, negativna utopija, ali ispunjena poetičnim, i začudnim atmosferama: duhovitih situacija, nostalgičnih pasaža, manifestiranih i skrivenih hipokrizija, vječitih, posebno danas prepoznatljivih sitnih slabosti i krupnih izopačenosti, a na fonu i futurističkih tehnoloških prospekcija iz pretpostavljene bliske budućnosti. One u kojoj ovaj kontinent, pa i sav svijet, ne sliče ničemu na što bi trebali sličiti, podijeljeni na male korporativne financijske zajednice (naziv i socijalni sustav „konzarhija“, se inače, ne mogu googlati, jer sam ih sam kreirao), umjesto integrirani u europskoj ili globalnoj cijelosti; više partikulariziran i sukobljen interesima usitnjenih financijskih zajednica, te o trgovini zapadnim vrijednostima. Roman govori o Europi triju koncentričnih krugova, koja se, upravo u zadnje vrijeme, pokušava realizirati apsurdnim, pa ipak oficijelnim, prijedlogom. Kao da je europski imati Europejce prve i druge kategorije, naime one „uže“ i one „polu-europejce“ za onaj hibridni naziv koji se de facto odnosi na „preostale iz ex-Yu zajednice“ – naime Zapadnog Balkana koji meni danas sliči na naselje podalje sasušenog jarka ispred jugozapadne, sve višim zidom opasane europske citadele, s kojega novi vlastelini bacaju svoje skrbi i donacije i izvikuju obećanja: uskoro ćemo otvoriti kapije, nekima od vas… Eto to je ta konzarkija, ali i ta korozija koja izjeda i samu suštinu europske ideje kao velikog kontinentalnog saveza različitih entiteta…
Makedonija je 25 godina kandidat i nevina žrtva svojih ranije euro-asociranih susjeda koji osporavaju različite aspekte njenog identiteta. Međutim, otkrivaju i capriccia Briselske birokracije koja olako dopušta – konzervativni dio čini mi se i sasvim ciljano – da bilateralna osporavanja i pravo na veto, sprječavaju inače multilateralni proces proširenja. U međuvremenu Europa užeg kruga, počinje, na žalost, trgovati sudbinama ljudi, naroda i država. A čini mi se i mirom. Moja je zemlja upravo žrtvom takovih beskrajnih eksperimenata i birokratske hipokrizije, a moja se knjiga želi pozabaviti distopijskom temom takvih igara: stvarnosti i simulakruma, kolektivne etike i ličnih nemorala, zahtjevima o pravnoj državi i korupcije koja se pripisuje Balkancima što jeste nesporno, ali ne želi voditi računa o jednako takvom fenomenu i u „europealnome“ arealu, prije svega u njenom sjeverno-europskom centru i prijestonicama… Posvuda sve pršti od te korozije. Na liniju te eurosuspektnosti – koja nije samo moj osjećaj – prema tekućem birokratizmu čija je Makedonija ponovno žrtva: ja sam, osobno, mogao dobiti i europski pasoš jer sam na to imao pravo po liniji moje majke, grčke i europske državljanke, ali sam to odbio netom što sam saznao da moram vratiti makedonsko državljanstvo, jer nisam želio partikularno trgovati svojom glavnom nacionalnom, točnije državnom pripadnošću. Moja je poanta bila sljedeća: kakav bih ja to, ponajprije, čovjek, zatim pisac, pa ako želite uz to, i kakav bih europski građanin bio, kada bih se odrekao svoje prve domovine, za račun ove druge koju također jako volim, ali ne poput prve koja je moj i dom moje djece… Mnogi su se, po tu cijenu i u mojoj zemlji, mašili tuđih državljanstava… I to nikoga u eurobiokratiziranoj Uniji uopće ne smeta! Unija principa postala je unija većinskih interesa.
Euroskepticizam jednog eurofila…
-Je li to iz vas progovara neka vrst euroskepticizma?
Vidite, ja sam već postao euroskeptikom, ali u odnosu na ovakvu „konzarkiranu“, eurozajednicu. A bio sam veliki eurofil i aktivni propagator opće i makedonske eurointegracije. Ali moj je zreli dio života prošao čekajući tu Godoovsku eurointegraciju Makedonije. Ja naime još uvijek smatram da je to najbolja, inkluzivna budućnost za permanentno i tendenciozno uzburkavani Balkan.
Ove sam godine, prema svome autorskom djelu, vjerujem i ličnosti, svečano bio proglašen europskom ličnošću iz Makedonije, ali sam prilikom primanja počasti i plakete, u nazočnosti ambasadora Unije te nekoliko također prijateljskih zemalja, o ovome i otvoreno, i politički nepristrano progovorio…
Europa jeste jedna sjajna, plodotvorna ideja, ali nju na žalost danas izjedaju skakavci njene vlastite birokracije, pa i u suštini antieuropske krtice što rovare u lokalnim arealima. Mi u Makedoniji to najbolje osjećamo novim bugarskim negacijama i ucjenama. Pa i ostali u ovom Balkanskom poluzapadu koji se, de facto – podzemno ostavlja Istoku. Ovo je jako bitna poanta koju birokrate ne mogu, neki i ne žele, vidjeti… ali je dalje neću elaborirati. Ipak, to je ono kada vam se stvarnost tako dugo lomi nad glavom. I umjesto sna o boljem vremenu, četvrt stoljeća vam se, ničim izazvan s vaše strane, osim nerazumljivom popustljivošću makedonskih političara, nastavlja događati posttranzicijski košmar iz koga vam, dodavanjem diplomatskih anestetika, posjeta i pritisaka jednostavno ne daju da se probudite, i to pri vašoj čistoj povijesnoj i političkoj savjesti. To je distopija koju živimo, hologram koji nam se nameće. „Holograf“ je i podnaslov moje futurističke utopijske vizije o konzarkiji broda na kojemu se, podijeljeni po palubama, svi mi ovako neugodno ljuljamo. Morska bolest Europe nekima jako odgovara.
-Ta se nadrealistička linija, čini se, nastavila u vašem stvaralačkom nizu. Mislim tu na vašu knjigu neobičnog naslova…
-Da, da. Iako taj tip fantastike meni više sliči nekakvom subrealizmu, više no ajmo reći onom elegantnom bretonovskom i miroovskom, čak i dalijevskom pravcu koji se više bavio ekstravagantnim i elegantnim snovima. Naime, u tom nizu slijedila je još jedna knjiga, naime – „Paradoksikon“ čiji sam originalni naslov ispisao hibridno, alfabetsko-latinično-ćiriličnim spojem, kao „ПараδΩξicoN“. Ona se, više „bunjuelovske“, sumorne onirije, bavi naličjima, opakim stranama koje su istinski prisutne ali izgleda da nisu stvarne: takozvanim legalno nevidljivim licima, ljudima koji realno postoje, ali ih državni sustavi iz birokratskih razloka ne žele zamijetiti i integrirati, o polovično iščezlim ljudima, o bjeguncima iz razorenih domovina koji sliče selicama posustalim i uginulim u vodama i po tuđim tlima, o surovosti današnjice u kojoj se sve češće bebe pronalaze ostavljene po kontejnerima, o koruptivnoj seksualnosti omasovljenoj odskočnoj karijernoj snazi… Na to, po meni, sada sliči stara teza o globalizmu i planetarnoj homogenoj, uglavnom robnoj inkluzivnosti. Hiperkapitalizmom moćnih sistema, gigantskih konzorcija čiji kapital sve manje ostaje anoniman, danas i većeg broja osamostaljenih pojedinaca, da tako kažem, konzarhijskih tajkuna… Ova prozna zbirka koja je oštro, farsično i groteskno prosljeđivanje različitih fenomena i uopće dehumanizacije, alijenacije, tehnokratizacije društava te egoizacije individue. U njoj su sve teme koje bole suvremeno društvo i osamljenu jedinku i građanina. Knjiga je bila proglašena najboljom makedonskom proznom objavom za 2020., jednoglasno dobivši prestižno „Racinovo priznanje“. Jako bih želio da je vidim i šire prevedenu i objavljenu.
–Bavili ste se i temom Holokausta u zbirci “Svjetiljka za Hanuku”, a neke priče iz zbirke objavljene su u SAD-u, Poljskoj, Hrvatskoj, Srbiji, Izraelu, Sloveniji. U regiji ste gotovo redovito prisutni. Bili ste 2001. uvršteni u godišnjak Enciklopedije Britanika kao jedan od 13 balkanskih autora. Je li Balkan vaše primarno određenje kao književnika, ili pretendirate na neki kozmopolitski status koji nije opterećen nacionalnim i geografskim identitetom?
Ne, već multikulturalni Mediteran koji obuhvata i Balkanska područja. Kao pripadnik triju kultura, moj je otac, kao uostalom i njegovi preci s obiju strana, aromunskoga podrijetla do koga je dakako držao, ali je uvijek isticao svoj kozmopolitizam, dakako uz lojalnost prema svome domu. Taj mondijalizam inače sa širokim mediteranskim obuhvatom njegujem i sam, svojom makedonskom, grčkom i dakako cincarskom, aromunskom kulturom koje volim i o kojima želim pisati. A pisati želim i o kulturama kojima ne pripadam, uprvo spomenutim kulturama šireg, multikulturalnog, Mediterana. Njega u velikom dijelu ima u mome najnovijem romanu „Stub koji pjeva“, od antike, preko grčko-turskoga rata do suvremenosti. Radnja tog romana koji govori o svijetu kao neizlječivome poprištu ratova, dijakronijski se događa od antike do početka ukrajinskoga rata, od areala Ajdina, antičkog Tralejsa te Smirne iliti Izmira, tih maloazijskih centara impresivnih zapadnih navika i ustanova, antičke memorije i miješanih kultura različitih levantinskih i inih populacija, preko izbegličke odiseje Eutihije Papajanopulu pjesnikinje, najpoznatije grčke autorice tekstova rembetskih grčkih pjesama izbjeglica iz Male Azije, zatim tamošnjeg turskoga junaka, zejbeka iliti hajduka Joruk Alija, do tragičnih sudbina izbjeglica u dva imaginarna lika iz Sirije, mladih, zaljubljenika, Haruna i Zehre, muža i žene izgubljenih u vrtlogu tamošnjeg rata i u neprestanom pokušaju da se konačno i pronađu na tuđem tlu…
“Zaborav”, roman o Alzheimerovom sindromu ovog vremena, svijetu patoloških zaborava…
-Bili ste i novinar. Ali, izgleda da ste pravodobno shvatili da dolazi vrijeme koje nimalo nije sklono novinarstvu kao profesiji kakvu smo nekad znali i koja je nekad bila vrlo cijenjena u društvu? Što mislite o današnjem novinarstvu i položaju novinara uopće?
-Ne želim zvučati poput umirovljenika koji primjećuje samo loše strane aktualnog žurnalizma. Ipak, ne mogu prepoznati novinarstvo od visoke vrijednosti. Nedostaju mi ona sjajna imena, velike novinarske ličnosti i ozbiljni mediji koji su u malome mogli otkrivati bitne znake krizne suvremenosti. Nema više ni povijesnih lidera, te je taj personalni aspekt krize čini se i – opći. Sada su popularni trivijalni mediji i teme. Nekada su to bili autorski tekstovi velikih imena žurnalizma koje je čitala, gledala i slušala brojna populacija. Ipak ima respektabilnih medija u cijeloj regiji, kvalitetnih pristupa i novinarskih pisaca jakih intelektualnih impostacija, koji umiju sjajno analizirati teme i promišljati probleme. To je uvijek praznik profesionalcu i uopće sladokuscu intelektualnoga i stilističkoga žurnalizma.
–Bavili ste se i stripom. Da li samo teorijski, ili imate, možda u nekoj privatnoj zbirci, i neki svoj predložak za strip?
– Par mojih priča je stripovano. Spomenuti dramski tekst „Dvoje u Edenu“ je u svome prvom izdanju imao tri sadržaja: dramu u originalnom tekstu na makedonskom, njen prijevod na engleski Sonje Andonovske, te između njih strip crtan rukom i perom afirmiranoga autora Aleksandra Sotirovskog. Ponekad poželim da neki od novih strip autora pročita neku moju prozu da bi je pretočio i u strip, ali to zahtijeva dodatne angažmane za koje nemam dovoljno vremena, jer svoje kreativno vrijeme trošim na pisanje. Prošle je godine izašlo iz tiska novo izdanje moje teorijske knjige „Strip, zapis ljudskog lika“ koje je tako dopunjeno da sam mu morao dati novi i općiji naslov. Ipak držim do njegovog teorijskog podnaslova koji glasi „Antropomorfizam stripa“ jer držim da je to esencija Devete umjetnosti i njezinih povijesnih te suvremenih autorskih ostvarenja i manifestacija.
-Bilo bi predugo da nabrajamo sve nagrade koje ste dobili, pa i Racinovu koja je najviše makedonsko prozno priznanje. Jeste li zadovoljan pisac u relativno nezadovoljnom, frustriranom okruženju, i , recite iskreno, koja je formula da pisac na ovim prostorima od svoga rada solidno živi?
-Možda je to moguće u većim i organiziranijim sredinama u kojima se piščev rad izdašnije valorizira, a nova se izdanja autorskih djela neizostavno financijski valoriziraju. Ali, u Makedoniji, koja je kultura maloga jezika, još u uvjetima pada čitanosti, te autorskih zavisnosti od izravne podrške države koja suštinski više štiti nakladnike, te u uvjetima izdavačkih kuća koje su profitno orijentirane, autora se doživljava primarno kao tržišnu, ne kao kulturnu vrijednost i kao vrijednost po sebi… piscima je, bar u nas, to jednostavno nemoguće. Bilo je, čitam, i drugih vremena, kada su pisci smatrani elitom društva u kao takvi su bili privilegirani. Danas je to ugovorni i, u suštini, uglavnom najamnički rad.
-Što od vas još možemo očekivati? Za pretpostaviti je, da kao svaka kreativna osoba kojoj je stvaranje pogonsko gorivo, niste još sve rekli ( napisali). Imate li neki nedovršeni roman, kakav nerealizirani scenarij, pišete li trenutno nešto?
-Kako ne! Pišem neprekidno. Upravo sam završio rukopis svoga najnovijeg romana, koji se sove „Zaborav“. Po principu po kome pišem romaneskne proze, i on ima više tokova, veći broj likova, koji je apsolutno oslobođen u svome dinamičnom, inače, narativu koji između ostalog uključuje naučnu citatnost, ali i fikciju naučnosti, putem predočavanja rukopisa jedne doktorske teze u domeni sociologije iza koje stoje moje socijalne konkluzije; roman koji je ujedno i interaktivan, navođenjem određenih, za radnju važnih web adresa i QR-kodova koje sam stvorio za određene fikcionalne muzičke numere upletene u radnju… Roman je to koji, međutim, iznad svega govori o Alzheimerovom sindromu ovog vremena i ovoga svijeta patoloških zaborava. Ne znam kako će ga kritika cijeniti, ali ovu prozu smatram svojom, ako ne najboljom, ono bar najiskrenijom i ujedno najslobodnijom knjigom.
