Satirična priča “San Angela Bogeva”, nagrađivanog makedonskog pisca Tomislava Osmanlija, koji je već objavljivao svoje priče na Trisu (“Majka” ), dio je istoimene knjige koju je naslovio “Zbir-ka-priča”, a objavljena je prije četiri godine u izdavačkoj kući “Prometej” iz Novog Sada. Našla je svoje mjesto i u antologiji “Suvremena makedonska kratka priča”. “San Angela Bogeva”, kako kaže sam autor, ironizira kič, mahnitu neoriginalnu gradnju u stilu “starijem od originalnog”, fascinaciju tuđim kod domaćih kvaziesteta koji grabe šansu da izraze svoje sumnjive talente na dirigiranim, skupo plaćenim masovnim projektima, poput političkog mega-projekta nazvanog “Skoplje 2014” koji je grad prekrcao građevinama stilova tuđih duhu grada i šumom kipova svakojakih ličnosti. Pri čemu je- ističe Osmanli, siroti Buneleschi samo metafora za osvetu autentičnog ukusa masovnom neukusu
Piše: Tomislav Osmanli
Prije nego što je legao u bračnu postelju, sasvim zadovoljan inače iscrpljujućim danom, Aranđel Bogov je bacio pogled na svoju suprugu Lelu i pomislio kako bi možda bilo dobro da uspješan dan zaokruži i jednim brzim vođenjem ljubavi, tik pred spavanje. Čak je dobio i meku erekciju kada je vidio kako se nabrekli krep saten Leline spavaćice spokojno i ravnomjerno podiže i spušta, igrajući se škiljavim odlomkom svjetlosti s njegove stolne lampe, ali je sažaljivo odustao od svoje ljubavne namjere jer je Lela spavala snom pravednice, što je, duša slatka, ona i bila bez obzira na govorkanja koja su stigla i do njegovih, inače tako osjetljivih ušiju, da je, naime, na nju oko bacio, pazi ti te gnjide, šef kabineta Ministra urbanizma i stilske dekoracije naše države, u stvari njegov, ali i njihov zajednički prijatelj i dobrotvor. Te niske porive Aranđel Bogov je odlučno i bez ostatka pripisao osjećanju koje mu je bilo strano, naime, zavisti njegovih državno neangažiranih, stoga i besposlenih kolega, pa je odlučio da stavi prijatnu tačku na umor i sva moguća uzbuđenja svog proteklog dana.
“A mene”, pomislio je Aranđel Bogov gaseći stolnu lampu i zadovoljno se protegnuvši po sintetičkom jastuku, “mene čeka san stvaraoca”, pa se osmjehnuo u tami malog prizemnog stana neočekivano naraslog prigradskog naselja, koje je on u svakom slučaju jako volio jer je ono naslijedilo prostor i ime sela u kojem su bili njegovi korijeni i uspomene. U njemu je njegov otac, ponosan, obučen u zelenu uniformu s aluminijskom dugmadi s utisnutom zvijezdom petokrakom, godinama gacao blatom seoskih sokaka i vlažnim sjenkama obližnjih državnih šuma koje je čuvao uglavnom od iznenadnih pojava neke od preživjelih koza. Umijele su one tako da se pojave tu i tamo, poput neke predratne pošasti, i kojekakvih nečastivih sila, onakve neugodne, rogate, bradate i djavolski okate spodobe, iako su bile strogo zabranjene poslijeratnim zakonom i uništavane poput najvećih šumskih štetočina što su one, dakako, i bile. To njegovo naselje bilo je i mjesto, u kojem je njegova, sada takodjer već pokojna majka – što su mu kasnije kroz nerazgovjetne seljačke poluosmijehe ispričali daljnji rođaci, ubrzo nakon svadbe sa službenom osobom – zauvijek digla ruke od porodičnog uzgajanja maka na tetkovoj njivi i tjeranja noćnih leptira na staroj poljanici nadomak sela…šta god im ovo drugo, izrodima ljudskim, značilo; i napokon, bio je to predjel u kojem se prije četrdesetak i kusur godina i on rodio, tu blizu, tik pored guvna na kojem su, prvu u novom naselju, planski podigli ovu zgradu bez balkona, i gdje – poslije upokojavanja njegovih starih, baš, dakle, u vrijeme kada je on od očevog šumskog gazdinstva dobio stipendiju i upisao kiparstvo na likovnoj akademiji, tobože na odsjeku za obradu drveta – i dan-danas, eto pritješnjeno, ali sretno živi s Lelom.
“Nastavi li se ovaj sretni slijed okolnosti i angažmana”, mislio je Aranđel Bogov, ugodno ušuškan u već dobrano zagrijanoj bračnoj postelji, ovaj će stančić zamijeniti velikim apartmanom u novom naselju, na suprotnoj strani grada, koje je – smješteno pored sada zarasle, a nekad pristojno uređene obale prljave i trome gradske rijeke – uskoro trebalo da se izgradi i zasja ni manje ni više već u stilu i duhu fjorentinske renesanse, doduše zato i krštene, ćirilićno doduše – “Ла Проспеттива”. Bilo je zamišljeno da bude sa brik-fasadama, stilski tijesnim uličicama i kulama koje su tu i tamo neočekivno nicale u planu naselja, i čiji je na prvi pogled tako običan, a u stvari fini materijal, već pristizao direktno iz toskanskih peći plemenite gline i stilskih cigli, šta god to već značilo. Istovremeno, pred očima su mu veselo igrali neskladni, a opet šareni i slatki brojevi iz ugovora koji je kasno poslijepodne tog dana potpisao, upravo sa prijateljem i dobrotvorom, uz par čašica stranog pića, prijateljsko ćaskanje i zakašnjelo ali ugodno parafiranje papira u prostorijama Ministarstva. Bio je to ugovor, pomislio je Aranđel i ponovo razvukao usne u mraku, o spomeničnoj kompoziciji u koju je trebalo skladno ujediniti skulpture Oca likovne perspektive i Rodonačelnika renesansne arhitekture, vrlog Filipa Bruneleskija i, dakako, ona domaćeg Andreje Damjanova. Obje smještene u ovalno korito fontane, a okrenute jedna drugoj leđima, bi se, po zamisli “Bogov Aranđela, u daljem tekstu: davalac usluga” kako je stajalo u ugovoru, doticale vrhovima prstiju lijevih ruku, dok bi gracioznim desnicama, pokazivale ka novim zdanjima naselja “Ла Проспеттива“, pri čemu bi im iz kažiprsta šikljali obilni mlazevi vode, a oni padali u korito renesansnog, da tako kažemo, šadrvana…
S tim mislima, brojkama i predstavama kipar Aranđel Bogov je sasvim potonuo u jastuk i pretopio sve dotadašnje novim predstavama, slikama novog naselja, jednog od remek djela brižljivog državnog resora za urbanizam i stilsko dekoriranje svakodnevice, koje su se počele pojavljivati mimo volje zadovoljnog umjetnika u snu koji je lagano padao na njegovu razbarušenu glavu, slično kopreni iz algorijske predstave s mitskim motivima proizašlim, ovog puta iz slikarstva francuskog akademizma. “Eno mene!” – poletno je uzviknuo Aranđel u sebi ugledavši se u toj lelujavoj snenoj slici u velikom ateljeu, čitavom od debelog fotosenzitivnog stakla, umjetničkog prostora koji ustvari nije imao kraja već se nastavljao u visećem vrtu punom naraslog drveća i smještenog na vrhu renesansne zgrade prema kojoj je kažiprstom prskala ona njegova već potpisana re-kreacija Bruneleskija.
U toj renesansno-akademističkoj idili vlastitog sna, Bogov Aranđel zadovoljno je pogledao s visine ka svom razvrtanom talijanskom protomajstoru. Obučen u svoj specijalno komponirani i skrojeni radni kombinezon koji se bogatim pliseom zvonasto i raskošno otvarao na dolje, sa širokim rukavima skupljenim u velike manžetne, oko vrata okićen velikom crnom mašnom na točke i poentiran beretkom širokog oboda položenog na razbarušenu glavu, po uzoru na francuskog kolegu Roden Ogista, naš kipar Aranđel Bogov se u svom snu vratio novom djelu. Okrenuo se živim modelima koji su stajali dalje od ateljea, u prirodnom ambijentu pod drvećem grana otežalih od egzotičnog, prema tome i besmislenog voća, svog visećeg vrta, čineći ponovo dvojnu skulpturu ali iz nove kompozicijske cjeline, ovaj put s njegovom Lelom kao modelom. Trčkarajući tamo-ovamo, dok je poletno priljepljivao elemente glinenog pozitiva budućeg skulptorskog remek djela, Aranđel je Bogov zamišljao svoj potpis zakucan u postament i pitao se, ne bi li bilo bolje dati da mu se ime prevede na renesansni talijanski, te da potom prepjevano na domaću ćirilicu, ukleše to svoje, sve više mu se činilo, besmrtno “Aranđello di Boghe”, dakle “Анђело ди Богхе”, na sam temelj akademske kompozicije koja bi se iz njega uzdizala i koju je on radio, em sa zanosom, em i sa novonabubrjelom ljubavlju prema Leli, toj novorenesansnoj Dijani, Bogovoj. A ona je pak, poput nekog vrhunskog modela postavljenog u složenu pozu i kompoziciju, pri tom i lako ogrnuta temnocrvenim svilenim velom koji joj je takoreći jedva pokrivao dojke pa i ostatak, rečeno je već, bujnog tijela, pozirala upravo kao Dijana u lovu.
Pored nje je, pretvoren u Pana, već sa onim njegovim prirodno prćastim i širokim nosićem, strogo partijski dotjeranom bradicom, ogoljelim dlakavim nogama i rukama punim jesenjih plodova koje mu pokrivaju bedra – pozirao glavom i bradom, potpisnik njegovog ugovora sa strane poslodavca, njegov dobrotvor i bezrazložno oklevetani šef kabineta u Ministarstvu urbanizma i stilske dekoracije. Pod tim simboličkim teretom, ova živa, draga i bliska, a ipak mitska figura, upravo po autentičnoj zamisli kipara di Boghea, na sebi nije imala ništa do gore spomenutih plodova. U toj bogatoj akademističkoj predstavi, Dijana (di Boghe) je pružala ruku ka plodonosnim bedrima kabinetskog Pana i, iako je bila prerada Rubensovog platna „Dijana se vraća s lova“, ta predstava koju je on, eto, po drugi put ovjekovječuje, poput vlastitog originala, beskrajno je uzbuđivala iznova rođenog umjetnika – u praktično zdravo zaspalom Aranđelu Bogovu.
Zato je i srce realnog Bogov Aranđela uzbuđeno kucalo dok je sanjao kako njegov sneni dvojnik ovjekovječuje i obogotvoruje svog dobročinitelja i uopće predstavnika vrlina države koja je, eto tu, u samom njegovom snu, postajala stvarnost, te sticala i ranije nigdje viđenu estetsku funkciju. Svijet bi mogao stati u dušu Aranđela Bogova u tim trenucima toplog, netrijumfalnog osjećaja vlastite slave i altruističkog zanosa prema svojoj državi, usrećiteljici Ljepotom. „Ova država“, sanjao je dalje Bogov Aranđel, „već je i sama jedno umjetničko Djelo. Ona doživljava vlastitu, ali i renesansu svekolikog državnog organizma, profila, anfasa i karaktera, teorijski i praktično, konkretno, opće i univerzalno… šta god to sve značilo“, ustreptalo su se nizale uzvišene esejističke misli u već poodmaklom snu maestra, koji je počinjao osjećati kako ga od njih, čak i u njegovom astralnom telu, podilaze žmarci.
I usred te fantazmagorične apoteoze podržavljenog osobnog zadovoljstva, Aranđel Bogov je, sasvim neočekivao, primijetio nešto strašno: dolje, u njegovoj fontani, pored njegovog Andreje Damjanova koji je iz prsta još uvek disciplinirano prskao svoj vodoskočni mlaz, nedostajao je – avaj – njegov nestašni Bruneleski. U tom trenu primijetio je figuru fjorentinskog arhitekta kako je šmugnula iza novorenesansnog ugla Dvorca starih vrijednosti (što god sve to značilo!), a odmah zatim kako se vraća i s mukom izvlači svoju neprirodno izduženu, zato i otežalu brončanu sjenku, i kako s njom u rukama, opet nestaje. Maestro Анђело ди Богхе je u tom času ispustio nekontrolirani, glasni, očajnički, užasni krik koji je odjeknuo njegovim ateljeom i izazvao masovni pad otežalog voća s drveća visećeg vrta. Njegov uzvik koji se mogao usporediti jedino s bolom i krikom pauna protjeranog iz rajskog vrta, tako je jako potresao dotad zabludjelu Dijanu (Bogovu) da joj je s ramena skliznuo tamnocrveni svileni veo, te se pred upiljenim Panom iz kabineta Ministarstva netom pojavila njena razgolićena dojka sa ispupčenom bradavicom koja je, podsjećajući dobrotvora na divlje kupine iz djedovog dvorišta, kod njega prouzročila takvu neočekivanu i čvrstu lančanu reakciju da su mu iz ruku popadali svi, osim osobnih jesenjih, prigrabljeni plodovi koje, osim zabezeknute Lele nije bilo nikog drugog da vidi, jer je Aranđel Bogov kao treći, već hrlio stepeništem u lov na svoje uteklo djelo.
Fontana Dijane iz Efesa
„Zašto mi, o zašto, ovo uradi?!“, grozničavo se pitao maestro dok je jurio odmetnutog Bruneleskija po sokacima punih građevina novog državnog stila, meta-postmodernog hibrida Quattrocento-Ventiprimo (14/21), i stalno zastajkivao, stavljao podlakticu na glavu koja ga je pritiskala i iznova glasno pitao: „Zašto mi, o zašto uništava san sada, kada mi se ostvaruje kao potpuna osobna, pa i opća umjetnička sreća?!“.
Do negdje u to vrijeme, konkretnije do trenutka peripetije u ateljeu i neočekivanog odlaska njenog izbezumljenog supruga i priznatog državnog skulptora, i supruga mu je Lela Bogova sanjala isti san. Tačnije, bio je to slučaj sve dok u njenom dijelu umjetničkog sna nije iznenada nestao njen muž, a pojavilo se ono što je obilje jesenjih plodova skrivalo u Panovim bedrima do maloprije u njegovoj umjetničkoj kompoziciji, a sada u njenoj osamostaljenoj fantazmagoriji, te je ona ispružila ruku ka slasnim plodovima sna, pri čemu je u budoarima njenog snoviđenja snažno odjeknula svirka panove frule i satirskih dipli, dok su se pod baldahinima njene romantične fantazije raspršili šareni insekti zadovoljstva, moljci skrivenih želja, noćni leptiri njene pokojne svekrve i žmarci njenog vlastitog, pa i mitskog zanosa, te su išikali na sve strane, sasvim izvan kompozicije, ali i stilova predviđenih usrećiteljskom uredbom agilnog Ministarstva urbanizma i stilske dekoracije…
Filippo Brunelleschi tik prije bijega
Istovremeno, privremeno maskirana u Rodenovog Mislioca smještenog na samom uglu jedne pjacete gusto dekorirane s bar još sedam drugih figura, odbjegla skulptura Bruneleskija promijenila je sjenku i pozu, te se na tren ukipila i tako izbjegla svog Kipara Di Boghea koji je prošao pored nje i nastavio grozničavo trčati kroz toskanske, stilizirane sokake novog domaćeg naselja „Ла Проспеттива“, te je potom panično zastajkivao i očajno osjećao kako na imaginarnom postamentu sve više blijedi njegov nedosuđeni pseudonim, da bi sve umornije uzvikivao Ime svoga Djéla i najznačajnijeg fjorentinskog arhitekta, dok su naokolo provirivale brade, istrčavale, kloparale kopitima i meketale zabranjene koze iz njegovog djetinjstva, što god sve to značilo.
A on sam, Bruneleski, nije želio pomisliti ni na šta drugo, osim da definitivno utekne iz ovog tuđeg sna u kome se Bog zna kako našao, i da se neodložno vrati kući, osjećajući da je, negdje u tim izlomljenim sokacima i neočekivanim prostornim otvaranjima i izniklim vertikalama, on sam, otac perspektive, izgubio svoje najdragocenije likovno čeljade. Što god to već značilo.
O piscu: Tko je Tomislav Osmanli?
Tomislav Osmanli rođen je 1956. godine. Prozaist je, dramski pisac, teoretičar medija i autor 28 knjiga, među kojima su i prve makedonske knjige posvećene sedmoj i devetoj umjetnosti (filmu i stripu).
Autor je scenarija igranog filma “Anđeli na otpadu”, kao i drugih, redovno nagrađivanih scenarija: “Ljudi bez adrese” (1976.); “Zvezde ’42.” (1984.); “Skopska snoviđenja” (1987.); “Smuk leti na nebu” (1999., realiziran 2006 pod nazivom “Strmoglavi”), kao i za kratkometražni igrano-dokumentarni film “Povodom Manakija” (2009.).
Njegov kazališni rad uključuje veći broj realiziranih projekata. Jedan od njih, komad “Dvoje u Edenu” postavljen je i u kazalištu John W. Gainse u Virginiji, SAD. Ugledna izdavačka kuća University Studio Press iz Soluna/Atene objavila je na grčkom isti komad u knjizi pod naslovom “Ματζεστικ” (2005.).
Za svoj raznovrsni autorski rad, Tomislav Osmanli je, kako se navodi u njegovoj biografiji objavljenoj na portalu književnost.hr, dobitnik 20-ak različitih nagrada. Nagrađivan je za scenarije igranih TV filmova, na natječajima Makedonske televizije (1979, 1984, 1987, 1999). Za monodramski tekst “Oblačna ispovest” dobitnik je Prve nagrade na Festivalu monodrame u Bitolju 2005. Za holokaust priču “Slika teta Rašelem” objavljivanoj u većem broju internacionalnih časopisa, dobitnik je Prve nagrade na renomiranom književnom natječaju za priču Makedonske akademije nauka i umetnosti, 1999. godine.
Njegova je holokaust zbirka “Svetiljka za Hanuku”, 2009. dobila domaću nagradu Prozni majstori, a cijela je objavljena na engleskom jeziku u sefardskom časopisu Los Muestros (iz Brisela); četiri priče isti časopis je ponovo objavio, ovoga puta u prijevodu na Ladinu. Te su proze objavljene i u SAD, Poljskoj, Hrvatskoj, Srbiji, Izraelu, Sloveniji…
Za roman “Dvadeset prvi” dobio je nagradu Roman godine Utrinskog vesnika, 2010. te je izabran za makedonskog predstavnika za nagradu Balkanika (2010). Objavljivan je u Bugarskoj, Egiptu, Rusiji, Srbiji, Crnoj Gori, a najprije u Hrvatskoj .
Njegov je posljednji roman “Brod. Konzarhija” (2016), negativna utopija koja se događa 2039. godine, skreće pažnju čitatelja i kritičara kao i izdavača u Srbiji. Ranije objavljeni roman “Za uglom” u kome se prepliće devet radnji i više desetina likova, dobio je superlative književne kritike i teorije, te prijevode i objave u Turskoj i Srbiji.
“Zbir-ka-priča” je objavljena u Srbiji (Prometej, Novi Sad, 2019). Njegova najnovija knjiga, zbirka grotesknih priča naslovljenih “Pradoxicon” (2020.) ovih je dana dobila najvišu makedonsku proznu nagradu- Racinovo priznanje.
Knjigom dramskih tekstova Zvezde nad Skopljem, Tomislav Osmanli je uvršten među 13 balkanskih autora u godišnjak Enciklopedije Britanika za 2001. godinu.
Suradnju s autorom ostvarujemo zahvaljujući Hrvatsko-makedonskoj tangenti.
