Omiljeni biznis HDZ-ovaca je nekretninski biznis. Pa kad Vlada obećava novu stambenu strategiju, a ministar graditeljstva i obnove Branko Bačić stambeno nezbrinutim građanima najavljuje aktiviranje dva već proskribirana modela ( POS i APN) kojima država kani pomoći mladim obiteljima da dođu do sigurnog i dostupnog krova nad glavom, kako ga ne bi tražili drugdje, diljem EU, teško je vjerovati da baš ništa neće poći po zlu. Jer, nekako se uvijek HDZ-ovi modeli poticanog ili subvencioniranog stanovanja pretvore u priliku za dodatno multipliciranje bogatstva stranačkih pouzdanika…
Što manje stanovnika, više novih stanova ?!
I dok Nijemci manjak stanova pokušavaju ublažiti pretvaranjem uredskih prostora u stambene, jer nakon covida i intenzivnog okretanja radu od kuće, nema više tolike potrebe za uredima pa mnogi zjape prazni, dotle se u Hrvatskoj opet pribjegava POS-ovom modelu i gradnji stanova za iznajmljivanje uz povoljnu najamninu. Nedaj bože nešto inovativnije, racionalnije, primjerice, stavljanje u funkciju praznih stanova kojih je, kako se procjenjuje, samo u Zagrebu oko 42 tisuće, odnosno svaki deseti je neuseljen! Dakle, radi se o kvadratima viška. Jer, čak i da je u svim tim slučajevima problem u neriješenim imovinsko-pravnim odnosima, (su)vlasnici bi, da su u potrebi, već našli način kako se dogovoriti, imovinu podijeliti i učiniti je funkcionalnom. No, gomilanje nekretnina u balkanskom mentalitetu, makar i bile izvan svake funkcije, dokaz je moći i uspjeha. Neka se nađe.
Kad se tome pridoda i hipertrofirana izgradnja stanova ( stambenih zgrada, apartmana ) za turističko iznajmljivanje, čiji broj godišnje raste po stopi od 10-15 posto, odnosno od prošle do ove godine registrirano je 55 tisuća novih apartmanskih kreveta, vjerojatno je da smo u samom vrhu, ne samo EU, s obzirom na broj nekretnina po glavi stanovnika! Uskoro će u ovoj zemlji biti više stanova nego stanovnika…
Unatoč nesumnjivom višku stambenog prostora u Hrvatskoj, koji je obrnuto proporcionalan rastu broja stanovnika, odnosno, što je stanovnika manje to je stambenih kvadrata više, hrvatska vlada najavljuje novu gradnju stanova!
U Vladi, kaže ministar Bačić, razmišljaju o tome da s jedinicama lokalne samouprave, po modelu sličnom POS-u, grade zgrade koje bi primarno služile za iznajmljivanje stanova. Prva pretpostavka za to je donošenje Nacionalnog plana stambene politike do 2030., a koji bi se ponovo oslanjao na kupnju stanova kroz Program poticane stanogradnje ( POS ) koji je aktivan već 21 godinu. Kroz njega je prodano oko 9000 stanova. Drugi model je subvencioniranje stambenih kredita zahvaljujući kojem je dosad kupljeno oko 37 tisuća stanova.
Kontinuitet nereda i nemorala u stambenoj politici
Kritičari subvencionirane stanogradnje tvrde da na taj način samo raste cijena nekretnina, no Vlada takve tvrdnje odbacuje jer, kažu, nekretnine su skuplje i tamo gdje nije donesen takav zakon. Kako bilo, dramatična depopulacija Hrvatske zahtijeva od države da poduzme konkretne mjere kojima će utjecati na odluku mladih da ostanu u svojoj zemlji, a dostupan stan je sasvim sigurno jedna od ključnih pretpostavki. Problem je samo što nam iskustvo govori da se država u stambenoj politici nije dosad iskazala. Naprotiv. Njezini su prvotimci svojom pohlepom i jagmom za nepripadajućim stambenim kvadratima, na što je država žmirila, umjesto da takve pojave najoštrije sankcionira, stvorila veliko nepovjerenje i odium građana prema državnoj skrbi za stambeno zbrinjavanje, napose, mladih.
Hrvatska država ima kontinuitet nereda i nemorala u stambenoj politici. Treba se samo prisjetiti 90-ih godina prošlog stoljeća kada je privatizacija ( otkup stanova ) iskorištena ne samo za prioritetno stambeno zbrinjavanje HDZ-ovih ljudi od zasluga, položaja i moći, nego i za namirivanje nekretninskih apetita gladnih stranačkih lokalnih i državnih “junaka”koji su “ljubav prema domovini” uglavnom iskazivali pljačkajući je.
U razdoblju rane HDZ-ovske privatizacije, svaki HDZ-ovac koji je nešto u stranačkoj nomenklaturi značio domogao se stana na najprestižnijim lokacijama u metropoli. Od predsjednika Tuđmana do premijera Sanadera. Svaki dalmatinski “zajedničar” koji je imalo držao do sebe, za sitniš je kupovao stanove po Zagrebu, ali i u lokalnim sredinama, najčešće ne iz potrebe, nego “da se nađe”. Neki su na njima kasnije lijepo zaradili preprodajom, neki rentanjem, a neki su ih sačuvali za djecu, jer, nisu ni ona ničija…
Pa je došao rat, a nekretnine ( kuće i vikendice ) vlasnika srpske nacionalne manjine prodavane su u bescijenje, jer su izvorni vlasnici, vjerujući da više nikad u njima neće moći uživati, a mogle bi i odletjeti u zrak, prodavali budzašto. Naravno, povlaštene informacije, a i manjak morala, oduvijek su bili privilegija HDZ-ovih “zaslužnika”. Takozvane srpske kuće uz more prodavale su se za 10-ak, 20 tisuća njemačkih maraka u boljoj varijanti, dok se u stanove provaljivalo i iz njih nemilosrdno izbacivalo nepoćudne stanare, pogrešnih krvnih zrnaca.
APN-ovo besramno pogodovanje
Rat i Oluja zbrisali su s lica zemlje, vatrom i eksplozivom, najprije hrvatske, a potom i oko 20 tisuća “srpskih”kuća u ime “ljubavi prema domovini”i etničkoj čistoći tek osamostaljene hrvatske države. Koja je, potom, tu mahnitu “ljubav” velikih Hrvata skupo platila. Obnovom razorenog i devastiranog stambenog fonda u koju su utrošene milijarde, a dio tih kuća i danas zjapi prazno, dio je prodan, a dio obrastao u korov i draču, jer njihovi vlasnici nisu imali dovoljno jake veze u strukturama vlasti da ostvare pravo na obnovu koja ih je realno pripadala.
S kućama još kako tako, vlasnici su ih, nakon obnove, mogli prodati nakon nekog vremena i tako unovčiti. No, stanovi koji su vraćani bivšim korisnicima temeljem stanarskog prava ili dodjeljivani na račun braniteljskih i inih zasluga, posebna su priča. U posjed tih stanova, o trošku poreznih obveznika, došao je kojekakav svijet, mimo kriterija, prava i pravde. Bez srama, neki viškove stambenog prostora koje im je darovala država iznajmljuju u turističke svrhe ili cjelogodišnje, neki su već godinama pod ključem i izvan bilo kakve upotrebe, a neki su darovani potomcima.
Kriminaliziranju postratne obnove posebno je pridonio APN, Agencija za promet nekretnina koja je odigrala u dobroj mjeri nečasnu ulogu raspolažući nekretninama otkupljenim od privatnih vlasnika i trgujući s njima na standardan “hrvatski način”.
Puno je primjera “posrnuća” APN-ovih djelatnika, napose rukovodećih, no jedan od zvučnijih i iritantnijih je slučaj dvostrukog darovanja stambenih kredita bivšem suprugu ( branitelju ) Josipe Rimac, a zbog čega je voditeljica kninskog ureda APN-a završila i na sudu.
Ali, nije APN dijelio “po babi i (HDZ-ovim ) stričevima” samo stambene kvadrate u obnovi nakon Domovinskog rata. Nastavilo se to i u mirnodopsko vrijeme…
Bivši Plenkovićev ministar Lovro Kuščević nagomilao je toliko nekretnina da ni sam nije znao što sve ima, tako je bar tvrdio, uvjeravajući javnost kako se svaki mladi čovjek nakon završenog fakulteta vrlo jednostavno može obogatiti i za 20-ak godina rada steći imovinu vrijednu bar 8,5 milijuna kuna, koliko je procijenio vlastitu. Kuščevićevi su se obogatili kupnjom zemljišta za koje su plaćali sitan novac, 60-ak tisuća kuna, a nekoliko godina kansije ga prodali za 1,4 milijuna! U tom multipliciranju vrijednosti njihove imovine, presudnu ulogu je odigralo Općinsko vrijeće Nerežišća u kojoj je Lovro Kušćević bio načelnik, a naslijedio ga je Svemir Obilinović kojemu Kuščevićevi zahvaljuju svoje bogatstvo jer je na njegov prijedlog Vijeće donijelo odluku o prenamjeni zemljišta radi čega je promijenjen i prostorni plan općine. Za sve to se Lovro Kušćević pobrinuo na vrijeme, još dok je bio načelnik općine Nerežišća, kada je Obilinoviću dodijeljen POS-ov stan kojega, kako su otkrili novinari, iznajmljuje u turističke svrhe!
Dužnosnici u jagmi za stambenim kvadratima
Kušćević se za svoju imovinu pobrinuo prije negoli je postao ministar, za razliku od Marija Banožića, kojemu je pozicija ministra državne imovine ( a kasnije i resora obrane) pomogla da se domogne stana od 90 kvadrata, po vlastitom izboru i da ga uredi o trošku poreznih obveznika. Sve to unatoč činjenici da obitelj nije živjela s njim u Zagrebu nego u Vinkovcima, ali ministra nije bilo sram što od države uzima ono što mu ne pripada. Toliko je bio besraman da je čak aplicirao na APN za subvenciju iako u rodnim Vinkovcima ima obiteljsku kuću i nesporno je više negoli stambeno zbrinut. Kad se razotkrila njegova zloupotreba položaja tvrdio je da neće koristiti subvenciju, iako za to ispunjava sve uvjete, ukoliko netko zbog toga ostane bez nje. No, brzo je iz APN-a stigla informacija kako za to nema potrebe jer ima više novca za subvencije negoli zainteresiranih koji ispunjavaju uvjete.
A što uopće kazati za slučaj Krešimira Žunića, direktora APN-a koji je imao obraza od tog istog APN-a kupiti povlašteni POS-ov stan u Zadru?!Po cijeni nižoj od 1000 eura za kvadratni metar, zajedno sa sinom, kupio je zapravo apartman za ljetovanje, iako se radi o programu koji je namijenjen za mlade obitelji koje si ne mogu priuštiti kupnju stana po tržišnim cijenama. Da perverzija bude veća, taj isti Žunić, tada zamjenik direktora APN-a, koji je u međuvremenu avancirao, sjedio je u Povjerenstvu koje je odlučivalo o dodjeli POS-ovih stanova!
Tako se to kod nas, u vladavini HDZ-a, radi…
Takvih je primjera nebrojeno. A sad se sprema nova runda POS-ovih stanova i APN-ovih subvencioniranih kredita kako bi se omogućilo lakše stambeno zbrinjavanje mladih obitelji i zaustavio njihov odljev iz Hrvatske koja doživljava pravi demografski slom. U zadnjih deset godina izgubila je preko 500 tisuća stanovnika! Ne zbog manjka stanova, kako smo vidjeli ima ih itekako viška, nego zbog nereda, bezakonja, političke samovolje i korupcije. Zbog činjenice da samo sa stranačkom iskaznicom ( HDZ-a i satelita ) možete ostvariti svoje privatne i profesionalne planove i ambicije, pa čak i one elementarne kao što je rješavanje stambenog pitanja.
Stoga, kada ministar graditeljstva i obnove Branko Bačić s hinjenim optimizmom govori o novoj hrvatskoj stanogradnji koja u fokusu ima prije svega mlade, mi vidimo figu koja mu viri iz džepa…
