Hrvatska vlada nije nikad imala kriterija, ni osjećaja mjere. Ali, proglasiti Dan nacionalne sućuti zbog jednog ostarjelog, preminulog pjevača lakih nota, koji zadnjih desetak godina nije ni bio aktivan dio domaće glazbene scene, zbilja je previše. To više nije ni populizam vlasti koja se pokušava zakačiti za masovan glazbeni ukus naroda kako bi ga držala uz sebe, to je – neukus. A neukus je u slučaju ispraćaja Mate Miše Kovača uzeo maha, pa su Splićani, nota bene Hajduk, odlučili Miši iskazati počast kao svojedobno Josipu Brozu Titu čiji je lijes s „plavim vlakom” prošao kroz cijelu bivšu Jugoslaviju kako bi se sav narod oprostio od Tita, a sada će lijes s Matom Mišom Kovačem u furgonu s Poljuda, gdje će se provozati tartan stazom, preko Šibenika i Zadra put Zagreba kako bi se njegovi štovatelji ma gdje bili, „prikladno” s njim oprostili. Zar smo zbilja izgubili pamet?!

Čemu takve monade s mrtvim čovjekom, takav cirkus koji više nema veze ni s pijetetom ni s dostojanstvenim ispraćajem. Ostala je tek primitivna masovka za narod na koju obitelj nije trebala pristati. Njegovo blagopoćivajuće tijelo izlaže se posthumnoj torturi i dernečenju poput mošti Svetog kneza Lazara koje je Srpska pravoslavna crkve u funkciji buđenja velikosrpskog nacionalizma poslala na turneju Srbijom mobilizirajući „srpske zemlje” estradno-religijskom turnejom za „obranu ugroženog srpstva”. Lazarove mošti nagnale su i Hrvate 2017. godine da u svojoj nacionalističkog egzaltaciji krenu po Hrvatskoj s posmrtnim ostacima katoličkog sveca Leopolda Mandića, koji su bili izloženi u Zadru, Herceg Novom, Splitu, Dubrovniku i Rijeci. Sada se među njih ugurao i jedan pjevač koji je zadovoljavao masovni ukus domaće publike, pa se s njegovim lijesom nekrofilski organizatori ispraćaja razmeću šetajući ga od splitskog Poljuda, preko rodnog Šibenika, susjednog Zadra do njegova zadnjeg počivališta u Zagrebu. Krajnje neumjesno. „Plava povorka” s tijelom nekadašnje estradne zvijezde, na Titovom putu…

Što li bi na to rekao Mišo Kovač?

Koji su kriteriji za proglašavanje dana nacionalne sućuti? Dosad je ta čast ukazana samo Oliveru Dragojeviću i Ćiri Blaževiću. Dakle, uz uspjeh bitna je i masovnost publike koju su okupljali. No, je li to kriterij za nacionalnu sućut koja podrazumijeva spuštanje državne zastava na pola koplja? To se, primjerice, nije činilo za mnogo veće i kvalitetnije glazbenike i umjetnike, poput Arsena Dedića, Vice Vukova, ako se samo koncentriramo na šibenske glazbenike, a u Arsenovom slučaju i antologijske pjesnike neponovljivog umjetničkog opusa.

Hrvatski mediji, napose javni televizijski servis ( HRT ) su doslovce preplavljeni informacijama o preminulom pjevaču, vijesti na nacionalnim televizijama podređene su činjenici da je Mišo umro, kao da je svijet stao, prenose se uživo spontano organizirani ispraćaji glazbenika i građana u njegovom rodnom Šibeniku s kojim se i nije osobito dobro razumio, a ni često susretao. Split mu je bio i bliži i draži od Šibenika. Pa su Splićani, valjda, vraćajući mu „dug” potpuno izgubili busolu i odlučili lijes s njegovim mrtvim tijelom voziti po Poljudu.

Nacionalna sućut nije proglašena ni zbog šest smrtno stradalih u kataklizmičkom omiškom požaru, ni za trojicu nesretno poginulih pomoraca s Lošinja, čiji je direktor, dakle, i najodgovorniji za tragediju, od hrvatskog premijera za nagradu dobio novu sinekuru kao član Uprave ACI-ja… Tu nacionalne sućuti nije bilo.

Spontano okupljanje glazbenika i građana na trgu između Katedrale i Gradske vijećnice u Šibeniku, koji su pjevača ispratili pjevajući njegove pjesme, prikladan je oproštaj s, kako netko reče u toj prigodi- narodnim pjevačem kakav je bio Mišo, naravno, ne u smislu glazbenog žanra, nego kompatibilnosti s masovnim ukusom naroda. Sve preko toga je kič i pompa koja služi drugima a ne u počast onome koji je otišao.

Mišo je posthumno zloupotrijebljen za neke druge interese, kao što se i Marko Perković Thompson uzdigao do zvijezda po istom kriteriju- tzv. narodnog ukusa. Vlast nikad ne sluša naord, samo njime manipulira i zlorabi ga za svoje ciljeve i interese, pretvara ga u svoju alatku kojom upravlja iz sjene.

Sahrana Miše Kovača bit će na zagrebačkom Mirogoju, navodno, u krugu obitelji. Da se sačuva ono što je preostalo od digniteta pokojnika.

(Foto: Hrvoslav Pavić)