Crkva je biznis, smišljena prijevara na kojoj jedna posebna kasta, navodno božjih namjesnika na zemlji, treba profitirati zlorabeći neukost i strašljivost svoje pastve, svjesne vlastite grješnosti. Ali, gle tko to njima propovijeda, tko im izriče kazne i od njih zahtijeva, kroz stoljeća, iskupljenje grijeha, tko naplaćuje indulgencije?! Lažni moralisti, prijetvorni službenici božji koji sami stoje do koljena u glibu vlastitog grijeha, seksualni predatori, hineći moralne vertikale, izravni glas od Boga samoga, mada grješni do neba! Zar oni imaju pravo propovijedati po kojim se pravilima treba živjeti ako želite milost od Boga i spas od paklenih muka nakon ovozemaljskog bludnog života?
Tko nakon otkrića zločina pedofilije u Crkvi, implicite i svih drugih seksualnih zlostavljanja ili naprosto bludničenja unutar Crkve, celibatu unatoč, može vjerovati toj instituciji, njezinim župnicima, biskupima i nadbiskupima? Je li Crkva postala negacija per se, ili je to ona oduvijek, ali sada imamo i konkretne iskaze o tome?
Nedostojni svećeničkog zvanja
-Bogoslovi hrču,bludniče, pomalo truju jedni druge i ubijaju, kradu i pale dobro svojih bližnjih, lažu, podvaljuju i kolju se međusobno i ratuju ulizujući se bestidno vlastodršcima. Varajući široke plebejske gomile kao govedo, trgujući vjerom na sajmovima pameti ljudske, stvorili su od Crkve lupanar, kartašnicu i krčmu, a onda ( talmudski ritualno ) ispiru svetom vodom svoje grijehe, i sve se opet vraća u normalno, “nevino” predstanje na temelju oprosta koji se može kupiti u svakoj sajamskoj šatri, kao ulaznica u nebesku panoramu- pisao je davnih dana Miroslav Krleža kojemu se može predbaciti pristranost, zbog njegovog ateističkog odnosa spram Crkve ( vjere ), ali zar je zbog toga manje u pravu?
Nadbiskup riječki Mate Uzinić izazvao je ganuće kod mnogih vjernika ( pa i onih koji to nisu) svojim suzama dok je javno iskao oprost od žrtava zbog nespornog seksualnog zlostavljanja bivšeg rektora Bogoslovnog fakulteta u Rijeci, svećenika Milana Špehara, koji je, prema vlastitom priznanju, svoju seksualnu glad utaživao na 13 dječaka u dobi od nevjerojatnih 6 do 13 godina. Utjecajni svećenik u Riječkoj nadbiskupiji, pedofilska nedjela činio je u razdoblju od konca 80-ih do polovine 90-ih godina prošlog stoljeća. No, to je manje važno kada su zločini činjeni, jer notorno je da ih je Špehar činio, da ih je priznao i, gle vraga, toliko godina poslije osjetio kajanje zbog svojih čina i patnje svojih žrtava. Nema mu druge, misli ovaj zli pokajnik, do li moliti za oprost žrtve i njihove bližnje, moliti Boga da sanira rane onih koje je duboko, nažalost, vjerojatno i trajno, ozlijedio, i moliti Crkvu za oprost grijeha jer je nedostojan i njezinog povjerenja i svećeničkog zvanja.
Jest, Špehar je doista nedostojan svoga zvanja jer je živio u grijehu ne mareći za rane onih koje je po svojoj poziciji, požudno i sebično zlorabio i iskorištavao, i njemu više ne može biti mjesta u Crkvi. Svjestan i sam težine svoga grijeha zatražio je od pape da ga razriješi svećeničkog zvanja i svede na laički status, ali zar misli da je tim činom, navodnog, kajanja, iskupio svoju grješnu dušu? Kao i svaki drugi smrtnik, i svećenik Špehar mora odgovarati pred sudom i snositi odgovarajuće konzekvencije svojih gnusnih čina! Prijavljen je Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci i ako ima pravde i pravne države u ovoj zemlji- odgovarat će sukladno svome zločinu.
O njegovim grijesima javno je progovorio nadbiskup Mate Uzinić, čovjek Crkve koji uživa veliki ugled i među kolegama i u javnosti. No, njegove suze, nažalost gube na težini, iskrenosti i vjerodostojnosti već time što je čak i on, iako s vidljivim senzibilitetom spram žrtava pedofilskog i inog zlostavljanja iza crkvenih zidova, predugo šutio o tome. Naprosto je nemoguće da Uzinić o tome što se događa u Crkvi nije znao ništa, da je njegovo prvo saznanje o pedofilskim zločinima nad nevinom dječicom ono što ga je dobio Špeharovim priznanjem. Jer, niti je Špehar prvi, ni jedini u Crkvi koji se odavao seksualnoj požudi zlostavljajući djecu, nerijetko nesvjesnu onoga što im se događa.
Uzinićeva (pre)duga šutnja…
Je li Uzinić dosad šutio o zločinima svećenika jer ga se to nije “ticalo”, nije se događalo njemu pred nosom, pa je progovorio tek kada je bludničenjem kompromitirana njegova nadbiskupija za koju je izravno odgovoran? Neki misle da se Špeharovim priznanjem pokušao diskreditirati nadbiskup Uzinić jer svojom iskrenošću i otvorenošću smeta monogima u Crkvi. No, svakog čovjeka najviše diskreditiraju njegova djela, a ne podmetanja drugih.
Nadbiskup Uzinić doimao se kao osjetljiv, plah čovjek koji duboko promišlja svijet oko sebe, pa i ulogu i poziciju Crkve u tom kvarnom svijetu, svjestan da ni ona nije imuna na svoje toksično okruženje, pače, da ga nerijetko Crkva i sama generira urušavanjem autoriteta svećenstva ogrezlog u jagmu za novcem, materijalnim dobrima i seksualnim užicima. Ali, lojalno je šutio dok god je mogao, dok nije bio prisiljen priznanjem svećenika iz svoje nadbiskupije, javno istupiti te pred licem svijeta i naroda u ime Crkve tražiti oprost.
Ako i jest drugačiji od mnogih u crkvenoj hijerarhiji, to je nedovoljno za iskupljenje grijeha šutnje i nečinjenja. Tek nakon Špeharovog priznanja i razotkrivanja, Uzinić govori i o drugima koji nisu uspjeli zatomiti svoju seksualnost pa su je ispoljavali na najgrublji, najsuroviji način, zlorabeći djecu. Špehar ga je nagnao da provede istraživanje u svojoj nadbiskupiji, da prijavi počinitelje i zločine. Uzinić moli za oprost, ali pledira i da za takav zločin nema zastare i to je možda u ovoj situaciji njegov najveći doprinos pravednom kažnjavanju onih koji su mantije i križeve koristili kao kamuflažna sredstva za lakše pridobivanje povjerenja ministranata i bogoslova koje su oskrnavili.
Pitanje je bi li i Uzinić imao smjelosti, pa i pod cijenu razrješenja svoga ugovora s Crkvom, govoriti o seksualnim predatorima u crkvenim redovima da papa Franjo nije javnosti otvorio tu temu. Nema tako stroge hijerarhije i tako dosljedne stratifikacijske poslušnosti kao što je ona u Crkvi.
Prema tome, suze nadbiskupa Uzinića nisu dovoljne ni za povratak povjerenja, kamoli za oprost zločina koji su pod krovom Crkve, uz pogled na Svevišnjeg i sve svece, činjeni kroz stoljeća. I nije to nikakvo spektakularno otkriće, stvar je samo u tome što je društvo danas osjetljivije na crkvenu hipokriziju i perverznu seksualnu aktivnost negoli ranije kad je to bila tabu tema.
Vigilare, Hod za život, U ime obitelji… ni riječ da bi rekli o crkvenoj pedofiliji
Zamislite samo Špehara, ili svojedobno župnika Zlatka Rajčevca, pedofila iz Sotina, i ine poput njih, koji tek što su digli ruke sa svojih žrtava, ispovijedaju od često sasvim benignih grijeha vjernike koji im naivno, u svom vjerskom sljepilu otvaraju dušu i iskreno se kaju tek zbog bludnih misli? A oni im, manirom najvećih svetaca na zemlji bespoštedno izriču kazne, deset “očenaša” i pet “zdravo Marija” kako bi zaslužili oprost…
Nema licemjernije institucije od Crkve ni prijetvornijih službenika do crkvenih. To su ljudi koji se mahom ne odriču svjetovnih dobara ni užitaka, koji žive u laži i grijehu, a kunu se u Boga i besprijekornu čistoću misli, nekmoli djela. Oni su tzv. moralni autoriteti pred kojima ničice padaju i svjetovne vlasti, neobično zainteresirane za njihovu sklonost i partnerstvo. Oni se nameću sekularnoj državi sa svojim dogmama i tzv. moralnim kodeksom kojeg se ni sami ne drže, kao mjerom hrvatske, katoličke, državotvorne stvari. Oni disperziraju svoje lažne ideologije u ime Boga na kojekakve civilne, katoličke udruge, koje ljude pozivaju na klečanje ( pred kim? zašto? ) zagovarajući svetost života od začeća, protiveći se pobačaju i pledirajući da se zakonom zabrani, zazivaju mušku dominaciju i žensku poniznost i drugotnost, od Vigilare preko U ime obitelji, do Hoda za život, sve sami autentični kršćani i katolici, hrvatski pravovjernici, koji, poput Crkve čiji nauk slijede, žive u grijehu. Ali ga kod sebe ne prepoznaju, ne vide, smeta im samo kod drugih. Onih koji ne ližu licemjerno oltare ufajući se da su time bliže Bogu i oprostu, onih koji žive, koliko je to ljudskoj vrsti moguće, u skladu sa onim što govore i čine.
Nitko od tih zadrtih vjerskih fanatika nikad o crkvenoj pedofiliji ni riječ da bi rekao, ni glas da bi pustio, jer za njih su crkveni službenici bezmalo sveci, njih se ne propituje pa i kad tako gnusne, ogavne zločine čine. Gdje je tu moral, ljudskost, gdje su nestale “božje zapovjedi”? Što je uopće vjera i ima li u njoj imalo iskrene duhovnosti? Vjerovati se može i u bolji svijet, u pravednost, u poštenje. Zanimljivo, oni koji se svojom vjerom ogrću kao zastavom ne bi za to dali ni pet para, oni vjeruju samo u Boga i njegovo poslanje da svijet učini takvim. A zašto ne čovjek? Koji je, uostalom, stvoren na sliku božju…
Nadbiskup Mate Uzinić
