Neovisni novinarski portal
5.3.2024.
oslobađanje zbilje
Kič antropološke muškosti: Između podsmijeha i – jeze

Kič antropološke muškosti:
Između podsmijeha i – jeze

Dok naši propali modni stilisti s viškom sakramenta kleče po trgovima i ulicama, moleći Gospodina da intervenira i napokon riješi, sukladno razini njihove vjere, gorući moralni problem koji razara naše društvo, a to je, razumije se, žensko (ne)čedno odijevanje, nadbiskup Mate Uzinić smatra kako Katolička crkva ima nekih drugih problema. To su problemi koje je ona sama stvorila. Odijevanje drugih, bilo ono manje ili više čedno, može biti tema samo onima koji se nalaze na moralnim, religijskim i humanim koljenima. Kako će se netko obući, nije naš problem, ali, ipak moram naglasiti kako pronalazim elemente kozmičke ironije kada svi oni koji se ne mogu nositi s razodjevenim ženskim koljenima, vlastita koljena upotrijebe za klečanje – zbog koljena su koljenima.

Boga koji je šutio pred pedofilijom treba poslati u čistilište

No ovdje, ako isključimo ironiju, uistinu nema nikakvih religijskih ili moralnih razloga, riječ je o antropološkom i estetskom kiču. Kič antropološke muškosti koja nekoga moli za nešto kako bi molitelj postao autoritet, redovito završava u estetskom kiču – pogled na njih, naprosto, izaziva podsmijeh, ali zato zamišljaj života u svijetu po njihovoj mjeri izaziva jezu. Kada bismo stvorili svijet kakav žele ovi molitelji na koljenima zbog koljena, kada bismo uredili zakonodavstvo po mjeri mnogih političkih katolika, kada bismo javni moral naroda prilagodili onima koji smatraju da nastupaju „u ime naroda”, pa se tako, ponajprije zbog sentimenta prema ideologiji onoga ‘U’, ne i zbog naroda, narod je tu samo zbog toga da prihvati ono sramotno ‘U,’ okupljaju u kojekakve opskurne udruge, u takvom svijetu bi Mate Uzinić bio neželjeni teret, baš kao i papa Franjo.

Papa Franjo i nadbiskup Mate Uzinić, naprotiv, padaju na koljena pod teretom duše pogođene zvjerstvima počinjenim u ime Katoličke crkve i njezinog boga, pa su, samim time, to zvjerstva Katoličke crkve i njezinog boga. Bog je počinio grijeh propusta. Šutio je, dopustio je, nije djelovao, izdao je one najranjivije i najnevinije u Katoličkoj crkvi, a to su djeca. Zbog ovoga se sam bog mora iskupiti, pred djecom se mora iskupiti. Ovaj bog je zaslužio šutnju i ljutnju – ignorirao je i šutio je, te stoga sada treba dobiti upravo šutnju i ignoriranje. Boga koji je šutio pred pedofilijom treba poslati u čistilište, a tek tada, kada i ako se iskupi, može mu se uputiti neka molitva. 

Papu Franju i Matu Uzinića proganjaju grijesi Katoličke crkve, a oni nisu maleni, dapače – ogromni su, strašni i neoprostivi. Najveći među tim velikim grijesima je, ponavljam i ponavljat ću dok sam živ, grijeh pedofilije. To je neoprostiv grijeh. Vjera je osobna stvar, nije moguće utvrditi je li netko vjernik ili samo kaže da je vjernik. No, kada je riječ o katolicima, mislim da ipak postoji kriterij razlučivanja onih koji kažu da jesu vjernici, a nisu, od onih koji kažu da vjeruju i stvarno jesu vjernici. Taj kriterij razlučivanja je odnos prema grijesima, zločinima i zvjerstvima koje je počinila Katolička crkva.

Neka žrtve progovore…

Tko se, nakon gotovo svakodnevnih novih spoznaja o masovnom seksualnom zlostavljanju djece pod okriljem Katoličke crkve, kao i sustavnim skrivanjem i institucionalnom zaštitom počinitelja ovog zločina, može baviti problemom ženskog (ne)čednog odijevanja i muškim duhovnim autoritetom, zasigurno nije vjernik. Riječ je o ljudima koji naprosto ne znaju što bi s koljenima – vlastitim i tuđim. Metafizičko središte takve, koljenaste vjere, nije vlastita ljudska osoba, nego neka druga osoba. Oni znaju zašto je druga osoba grešna, dok sebi grijeha ne vide. Njihova crkva je bezgrešna, tuđe crkve i tuđi moralni sustavi ih bacaju na koljena, njihovi bogovi su sveti, tuđi bogovi su im lažni i bezvrijedni. Koljenastih vjernika je prepuna povijest, zato je naša povijest, povijest bez osjećaja prema žrtvama zločina.

Papa Franjo je 2019. god. naredio da se, na biskupijskoj razini, osnuju tijela za podnošenje prijava protiv zlostavljača. Hrvatska ima sreću što je Mate Uzinić, na razini Hrvatske biskupske konferencije, predsjednik Povjerenstva za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba, pa, makar, naša javnost ima prigodu čuti glas razuma, iako to nije institucionalni razum, riječ je o pojedinačnom razuma. Nesreća je što su i dalje ti sustavi za prijavljivanje zlostavljanja u rukama onih koji su, desetljećima i stoljećima, razvijali sustave za zlostavljanje i zataškavanje zlostavljanja, a to su biskupije i biskupi.

Može li sustav za zataškavanje zlostavljanja postati sustav za prijavljivanje zlostavljanja? Naravno da ne može. Zna to i papa Franjo, zato poziva da se u središte stavi žrtvu zločina, ne Katoličku crkvu, a ja bih još dodao, da u središtu ne može biti ni šutljivi bog. Neka žrtve progovore, a tko tada ostane na nogama, zaslužio je pakao, pa makar taj pakao došao i u formi razodjevenog ženskog koljena, koji oduzima čednost i duhovni autoritet, već kada čednost i duhovnost nije oduzeta razarajućom činjenicom da su ti famozni duhovni autoriteti, koji predstavljaju šutljivog boga, silovali i seksualno zlostavljali djecu pod zaštitom Katoličke crkve. Fuj!

Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI