Razgovarali smo sa šibenskim krajobraznim arhitektom Matom Rupićem o turizmu i urbanizmu, o strateškim ciljevima i planiranju koji bi trebali smanjiti trend iseljavanja stanovništva iz stare gradske jezgre uslijed turističke eksploatacije. Dotakli smo se i aktivizma kojeg osim u građanskim inicijativama i ekologiji, ima i u sportu. Možda Šibenik uskoro dobije skejt park ili penjalište, a Dolac Robertin park u spomen na mladu arhitekticu. Na koji način bi se trebalo upravljati prostorom TEF – a, Rupić nam je dao prijedloge koji mogu zaživjeti uz pomoć građanske inicijative i dijaloga.
Cijela stara gradska jezgra je sada “veliki štekat”…
– Izgled stare gradske jezgre grada Šibenika u turističkoj sezoni narušen je štekatima, tendama i drugom ugostiteljskom opremom. Nažalost, i Pravilnik o postavljanju oznaka, uređaja i urbane opreme iz 2008. godine je zastario i manjkav je. U razdoblju od 2008. godine do danas turizam je postao jedna od glavnih gospodarskih grana koja se treba planirati…
Pitanje estetike nije toliko bitno već dostupnost javnog prostora. Štekati ne bi smjeli zauzimati trgove. Do 1990. godine izrađivali su se Provedbeni urbanistički planovi (PUP), bez obzira šta se više ne rade, neki od PUP-ova rađenih prije 1990. su još na snazi, primjerice PUP naselja Šubićevac.
PUP je najdetaljniji plan koji je i propisivao koliko u kvartu može biti ugostiteljskih, zanatskih i strukovnih objekata. Više ne postoji urbanističko planiranje a kamoli urbanističko projektiranje pa je posljedica toga urbanistički nered. Nedostaje nam slobodnih javnih gradskih površina koji nestaju pred interesima kapitala. Urbani prostor se treba planirati uz sudjelovanje lokalne zajednice.
Stara gradska jezgra treba se planirati u kontekstu grada, urbanističko planiranje i projektiranje je nužno od većeg nivoa, mjerila cijelog grada do razine nekog susjedstva, kvarta što je dokazano prema praksama kroz 20. stoljeće u Europi. Treba odlučiti što radimo i zašto, tako ako je strateški cilj razvoj turizma u staroj gradskoj jezgri i turistička eksploatacija onda ćemo je i eksploatirati ali možemo ograničiti razvoj turizma u nekim drugim kvartovima. Mnogo veći gradovi kao što su Barcelona ili Berlin su u nekim kvartovima ograničili ili su čak zabranili kratkoročno iznajmljivanje stanova, ustvari apartmana u svrhu boljeg planiranja budućnosti. Staru gradsku jezgru treba drugačije planirati negoli druge gradske četvrti, međutim ako se turistički eksploatira onda taj zarađeni novac od turizma treba ulagati u druge kvartove.
Druga mogućnost bila bi strateška mjera revitalizacije stare gradske jezgre, povratak stanovništva i zadržavanje ljudi koji već u njoj žive tako da se ponude bolji uvjeti stanovanja za mlade, za obitelji.
Međutim planiranje je izostalo, kod nas se sve događa neplanski i kaotično pa je posljedica svega da i na tržišnom igralištu prevladava zakon jačeg. U staroj gradskoj jezgri Šibenik nudi u najam ili na otkup baš sve bez da se vodi računa gube li se time primjerice igrališta za djecu, mjesta za susrete stanovništva koji nisu komercijalni.
Štekate bi trebalo mapirati, sada je cijela gradska jezgra „veliki štekat“ koji ni u jednom trenutku ne može biti pun, jer nema tolike potražnje, pa je to glavni argument da se štekati trebaju ograničiti, tako ako je cijeli trg Medulić štekat onda trg Mala loža nije.
-Zelene površine centra grada Šibenika su uredne, dok su širi centar i kvartovi manje uređeni ili zapušteni…
Stanje u prostoru je dokaz da je puno investicija u gradske prostore orijentirano prema turizmu, a premalo sredstava se izdvaja za uređenje kvartovskih javnih površina, dječjih i sportskih igrališta. Nažalost, nije slučaj samo u Šibeniku da se ti prostori uređuju na krivi način, dječja igrališta se opremaju s jako skupom atestiranom opremom koja je neadekvatna, često nije ni potpuno sigurna, to su često prostori kojima nedostaje ambijentalne vrijednosti i hlada pa je potreban ozbiljniji pristup. Dobra je inicijativa da se na Malu ložu vrati tržnica, a to je prostor na kojem se mogu dešavati različite manifestacije kao festival Fališ. Urbani inkubator je recimo isto dobra inicijativa koji je za male novce unajmljen ljudima koji privređuju i stvaraju dodatnu vrijednost te provode svoje vrijeme i koji na kraju troše novac u staroj gradskoj jezgri i to su pozitivni koraci kojih bi trebalo biti više.
Gradski novac se može drukčije ulagati prema održivom modelu, tako imamo za primjer Adventuru koja je super, a dobro je i da se u prosincu nešto događa, ali mogu li se zarađeni novci praktički od eksploatacije parka uložiti u dodatno održavanje ili uređenje parka jer to bi bio održiv model da imaš gradsku površinu na kojoj organiziraš neke aktivnosti, ali zarađeni novac trebao bi se utrošiti u uređenje te površine, što se u pravilu ne dešava.
Dolac i Robertin park
-Obala stare gradske četvrti – Dolac je posebno neuredna, kad ga gledamo iz daljine doima se romantično, ali u šetnji, izbliza nailazimo na otpad, hortikulturnog uređenja nema kao ni ujednačenosti štekata, a za vrijeme većih oborina plavi. Dolac treba sanirati, postojao je projekt?
Postoji, no nisam potpuno upućen, postoji DPU za luku Pekovac, sada se rade izmjene i dopune. Mogu više reći o dijelu u koji se više razumijem, s obzirom na klimatske promjene koje dolaze svi gradovi na Mediteranu će trebati razinu partera na rivama podignuti zbog rasta razine mora, projicirano je između pola metra i metar u idućih dvadesetak godina kako bi se smanjilo plavljenje.
Za Dolac je dobar primjer zelena površina ispod OŠ Juraj Dalmatinac uz veslački klub Krka koja je danas neuređena zelena površina na koju su nekad davno zasađeni borovi i gdje se baca jako puno smeća. Kaotična je, a zapravo može postati površina koja može služiti stanovnicima kvarta, kao i djeci iz škole ili koja može poboljšavati bioraznolikost i ekološku raznolikost u tom djelu i uređenje takve površine bio bi projekt i zahvat u korist lokalnog stanovništva. Ta površina kolokvijalno se naziva Robertin park kao spomen na pokojnu mladu arhitekticu Robertu Škugor koja se zapravo prva aktivistički bavila tom površinom koja je trenutno u GUP-u označena kao mješovita namjena, međutim treba je vratiti pod Z1 namjenu javnog parka kako bi se površina u budućnosti zaštitila od neadekvatne gradnje i kako Dolac ne bih izgubio jedinu zelenu površinu uz sv. Nediljicu.
A benefiti zelenih površina su ogromni, od smanjenja efekta toplinskih otoka, smanjenja korištenja energenata kao i temperature, pružanja hlada, ambijentalnih vrijednosti, stvaranje prostora za druženje i boravak na otvorenom, benefiti su beskonačni, treba ih osvijestiti i uložiti novac da se oni dese.
Turizam prati čišćenje gradova od lokalnih stanovnika…
-Turizam i urbanizam se isprepleću, očito je da jasne strategije nema, iako smo turistički grad. Kako dalje? Koji turistički grad možete navesti kao dobar primjer?
Za mene u Hrvatskoj nekog svijetlog primjera nema!
– Niti u Istri?
Postoje ozbiljnije uređeni gradovi kao što su Rovinj ili Dubrovnik, ali u tim gradovima se dogodio jedan drugi negativni efekt kao što je gentrifikacija – gdje se uređenjem tih gradova podigla cijena života do te razine da lokalno stanovništvo više ne može priuštiti život u tim gradovima nego se iz njih iseljavaju na periferiju, a te gradove naseljavaju turisti i to je proces koji se događa diljem Mediterana. Najčešće taj turizam zapravo prati čišćenje gradova od lokalnih stanovnika, kao i od lokalnog života zbog kojeg su oni i turistički interesantni. Izgubljena je ideja grada kao urbanog mjesta susreta, razmjene pa čak kao razine urbanog konflikta od kojeg ne treba bježati i koja je normalna u nekom demokratskom društvu. Urbani gradovi postaju eksploatacijska polja za kapital, a ne mjesta u kojima ljudi žive, stvaraju neku kulturu, grade taj grad i u tome gradu proizvode neku robu ili dodanu vrijednost. Moramo shvatiti da je turizam kao i neka druga djelatnost i ne može imati tolike ustupke, odnosno turizam je potrebno planirati pa ako po urbanističkim planovima i dokumentima prostornog uređenja nije moguće na katedralnom trgu sagraditi tvornicu čelika, onda ne može biti moguće na nekom mjestu postaviti štekat od 500 stolova. Turizam nije nikakav izuzetak, on se treba planirati u kontekstu grada kao i bilo koja druga djelatnost i grana ekonomije.
Ne možemo se oslanjati samo na turizam jer to nije održivo, radi se o jednoj osjetljivoj grani gospodarstva što se pokazalo u covid-krizi.
-Manjkava nam je i infrastruktura, primjer je mjesto Murter koje nema riješenu kanalizaciju već septičke jame, dolazi do začepljenja, do pada napona struje… Mnogo je problema.
Apsurdno je da se planiraju turističke djelatnosti i razvija turizam u naseljima koja nemaju osnovnu komunalnu infrastrukturu u kojima bi zapravo trebalo pristupiti urbanoj sanaciji opremanjem kanalizacije, opremanje vodom i strujom i uređenjem adekvatne prometne mreže kao u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Naša turistička naselja nemaju ni vatrogasne pristupe pa nas jedna glupost dijeli od tragedije.
-Koje bi se sve struke trebale uključiti i doprinijeti novom Pravilniku o postavljanju oznaka, uređaja i urbane opreme kao i uređenju zelenih površina?
Izgubilo se povjerenje u struku, danas je bitno za planiranje i uređenje bilo kojeg urbanog prostora participacija javnosti, ne odozgo prema dolje već obrnuto. Treba uključiti stanovnike kvartova, pitati njih za mišljenje i napraviti ih dionicima procesa od početka, a ne kad već postoji plan i projekt koji im se samo prezentira, uz uključenje javnosti potrebno je uskladiti interese poduzetnika, vlasnika ugostiteljskih objekata i Grada koji upravlja prostorima, a što se tiče struke potrebna je široka paleta stručnjaka humanističkih znanosti, sociologa, urbanih antropologa, etnologa te uključivanje planersko dizajnerske struke u koju spadaju dizajneri i arhitekti, krajobrazni arhitekti, urbanisti, ekonomi, geografi te na kraju politika koja ima poluge da te procese provede i koja je odgovorna da nađe sredstva i resurse za financiranje projekata.
Anarhistička ideja samoorganizacije
-Jasno je i vidljivo je da baš i ne razmišljamo „zeleno“. Naglasak je na betonizaciji, dok su zelene površine na zadnjem mjestu pa kad se osmisle i urede nakon nekog vremena zbog nebrige bivaju zapuštene.
Da, održavanje je veliki problem, skupo je i puno je lakše izgraditi nego to isto održavati, međutim tu se može biti i inteligentniji u prvotnom uređenju tih prostora, ne mora ni biti sve upicanjeno. Živimo na Mediteranu, to znači da je imati travnjak ili golf teren neodrživo jer je za održavanje potrebno previše resursa. Tome se može doskočiti da se koriste lokalne otporne biljne vrste i da se radi neki ekosustav koji je međusobno više povezan, da ima više zelenih površina u gradu da te biljke i životinje rade svoje unutar sustava. Neke stvari mogu izgledati i malo više divlje, da se više koriste trajnice ili neke druge vrste koje traže manje košnje, manje vode i održavanja. Osmišljenim i kvalitetnim planiranjem zapravo se može doskočiti da se zahtjevi za održavanjem znatno smanje, ali se treba projektirati na inteligentan i održiv način ne kopirajući trendove sa zapada jer park u Šibeniku ne može izgledati kao park u Kopenhagenu ili u nekom drugom klimatskom i kulturnom kontekstu.
-Meni pokraj kuće samoniklo raste brnistra, smokva, maslina, smilje – pravi mediteranski vrt koji ne traži puno brige.
Treba odgovoriti na pitanje što je to neki moderni zeleni prostor danas na Mediteranu, jesu li to neki suhi vrtovi ili kamenjari, je li to povratak nekim autohtonim vrstama, kako možemo doskočiti činjenici da će biti kiše sve manje a da će suše biti sve duže, za sve to postoje rješenja i mehanizmi samo treba biti pametan.
-Oslanjamo li se previše svi na javne gradske službe? Koja je uloga građana u uređenju okoliša i kako podizati svijest i entuzijazam građana?
Treba raditi na inicijativama kao što smo mi prošle godine kroz inicijativu flora dalmatice i DAŠ-a u Docu podno osnovne škole napravili dobar primjer pod nazivom Robertin park. Puno se može napraviti kroz samoorganizaciju građana i kroz dijalog. Kada ljudi sami uređuju prostore više i paze na njih.
Inicijative mogu povlačiti pojedinci i civilno društvo jer nije se uvijek potrebno oslanjati na politiku, anarhistička ideja samoorganizacije oko bitnih pitanja je da se oslanjamo sami na sebe i to se na razini kvarta, četvrti ili par stambenih zgrada ispred kojih se nalazi javni prostor vrlo lako provodi, tako da odgovornost leži i na nama. Društvo arhitekata Šibenik (DAŠ) treba naći načine da više surađuje s građanima i onda je to jedna sinergija koja može imati pozitivne efekte.
Ako u nekom kvartu postoji volja stanara da se prostor ispred zgrade uredi mogu se javiti struci ili strukovnom udruženju pa se može napraviti jednostavan plan uređenja te površine, može se tražiti sponzorstvo ili subvencioniranje od Grada ili od Zelenog grada sadnica i klupa ili se mogu ljudi sami udružiti i napraviti klupu ili neku kućicu za mace za što treba volje i svijesti a mi kao struka trebamo biti podrška lokalnim inicijativama.
Kad radim projekte za Grad Šibenik, moji investitori su građani Šibenika, a ne gradska uprava
-Koja bi bila definicija krajobrazne arhitekture?
Krajobrazna ili pejzažna arhitektura je struka koja se bavi otvorenim prostorom. Taj otvoreni prostor može biti u gradskom prostoru i može biti izgrađen, ne mora biti zelen. Prostor može biti neka zaštićena priroda, nacionalni park, park prirode… Radi se o sagledavanju otvorenih prostora, nekih njegovih ekoloških, urbanih i društvenih značajki, njegovog planiranja, čuvanja i projektiranja. To je jako široka struka i ono što je ključno je suradnja s drugim strukama koje se bave sličnim stvarima; arhitektura, ekologija, urbanizam, sociologija, suradnja sa inženjerima poljoprivrede i šumarstva… Mi smo u Hrvatskoj svi studirali državne fakultete koji su financirani javnim novcem pa na račun toga mislim da imamo dug društvu koji možemo vratiti tako da upogonimo znanja koja imamo kako bismo izgradili bolji grad.
-Nedostaje nam sportskih sadržaja recimo za skejt park interes je velik, scena postoji…. I penjanje je postalo popularno, klub Teton, dao je velik doprinos…
Projektirao sam jednom i skejt park i bilo bi super da ga imamo u Šibeniku, ali i razne druge stvari. Puno ljudi se u gradu bavi sportom, naprimjer sportsko penjanje je trenutačno popularan sport. U kanjonu Čikole se trudom samih penjača izgradilo penjalište koje je danas svjetska atrakcija. Zato bi bilo odlično da u gradu imamo stijenu za penjanje ili dvoranu gdje se može promovirati taj sport. Ali mislim da na razini grada možemo sagledati koji su kapaciteti koje trenutno imamo i čega nam nedostaje. Ima kvartova koji imaju sportska igrališta, a ima i onih koji nemaju nijedno.
-Draženovo igralište na Baldekinu je dobar primjer…
To je odličan projekt i inicijativa, to je projektirao Ante Kuzmanić, arhitekt iz Splita. To je primjer da se mogu napraviti takve stvari, ali, kažem, treba to sagledati na razini grada i vidjeti gdje i što fali. Ako u nekom kvartu živi tri tisuće stanovnika, a nema sportskog igrališta, onda igralište treba napraviti. Treba naći novac da se uloži u javna sportska igrališta, a ne da se mora plaćati najam nekog trenera. To su usluge koje grad mora financirati iz davanja koja ti građani uplaćuju u „kasu“ i na kraju krajeva, to je i razlog zašto živimo u gradovima. To je novac svih nas. Ja kad radim javne projekte za Grad Šibenik, kao što je tvrđava sv. Ivana, imam stav da su moji investitori građani Šibenika, a ne gradska uprava. Jer to je prostor koji njima pripada i to je njihov novac. U tom kontekstu treba napraviti prostor koji zadovoljava potrebe i želje građana. Šibenik ima prostora za takve stvari, definitivno. Šibenik je mali grad, priroda je jako blizu, postoji puno prostora u neposrednom gradskom okruženju koji se moraju otvoriti građanima. Imamo i cijeli TEF, koji može postati nekakav veliki gradski park. Tamo sada priroda divlja, rastu razne biljne vrste, ima jako puno ptica i tamo ljudi već sad dolaze i rekreiraju se. Zapravo je samo potrebno pružiti neku osnovnu infrastrukturu, koja ne mora biti komplicirana i skupa. U svakom slučaju, prostora imamo. Njime treba upravljati pametno, a ne da ga izgubimo za sljedeće generacije.
Dijalog je jedino što ima smisla
-I za kraj, što mislite o edukaciji ugostitelja, komunalnih djelatnika, djelatnika Zelenog grada Šibenika? Potreban je dijalog, samo ga treba pokrenuti.
Slažem se, treba razvijati kulturu dijaloga i da dobronamjerna kritika dolazi iz pozicije promjene na bolje, a ne da je poanta da se nešto omalovažava i u tom smislu treba organizirati tribinu struke, ugostitelja i lokalnog stanovništva, prezentacije i predavanja. Treba biti spreman na razgovor. Toga trenutno nema. Treba biti spreman i na razilaženja u pogledima kao i na različita mišljenja. Ne treba bježati od urbanog konflikta ili od kontrakulture, to je normalno za urbano društvo.
Zašto Društvo arhitekata Šibenik ne bih organiziralo okrugli stol za komunalce, ugostitelje, konzervatore i druge dionike gdje bi se prezentirao recimo poželjan izgled štekata, trga i u konačnici stare gradske jezgre – što iziskuje zajednički dijalog?
– Da, definitivno, treba biti i sluha. Tribina TEF – Batižele održana krajem studenog u Narančastoj zgradi dobar je pokazatelj da se može razgovarati stručno, argumentirano i demokratski te da su javne teme građanima bitne i da postoji interes građana da se uključe u proces odlučivanja samo im treba prilika, mehanizmi koje trenutno zakonski imamo su nažalost zastarjeli, javna rasprava i javni uvid su jako šturi i dizajnirani su da se građane dovede pred gotov čin, ali mimo tih procedura se može napraviti jako puno toga da se cijeli taj proces demokratizira i s obzirom da želimo živjeti u demokratskom društvu dijalog je jedino što ima smisla.
