Pred prepunim šibenskim klubom Azimut članovi platforme „Krajobrazovanje“ predstavili su publikaciju „Situacija“, posvećenu raspravi i pitanjima o krajobraznoj arhitekturi. Osim uvodnog predstavljanja publikacije „Situacija“ održan je i javni razgovor na temu “U iščekivanju zajednice: čija je odgovornost naš prostor?”
Razgovorom je moderirala Maja Šintić, sociologinja, pedagoginja i aktivistkinja (ŠUM) koja je zajedno sa sudionicima razgovora publiku držala budnom. Pri kraju razgovora publika se uključila, pa možemo reći da je javna polemika postignuta.
U razgovoru su sudjelovali Jana Vukić, urbana sociologinja, pročelnica odsjeka za sociologiju FFZG, Bruna Alfier, arhitektica (DAŠ), Stjepko Golubić i Mate Rupić, krajobrazni arhitekti i članovi Krajobrazovanja.
Donosimo vam dio razgovora koji bi nas trebao potaknuti ne samo na razmišljanje, već i na djelovanje, jer cilj „Situacije“ je pokazati da se pisati i djelovati može i mora.
– Ako gledamo i istražujemo sve ono što se događa u javnom prostoru i ako sve to gledamo iz sfere sociologije vrlo brzo ćemo doći do zaključka da je definicija javnog prostora možda drugačija i da se u svim javnim prostorima događaju odnosi moći i da ti odnosi moći isključuju dio ljudi iz prostora. Sociologija se dosta bavila pitanjima prostora koji je društveno proizveden, unutar kojeg se događaju kontrole i procesi moći, označavanja različitih formi kapitala.
Kako je danas suvremena sociologija definirala prostor, a da je razumljivo prosječnoj publici uvodno pitanje uputila je moderatorica Maja Šintić sudionici Jani Vukić.
-Jako mi je drago da netko sociologiju percipira kao znanost koja može nešto reći. Bavim se urbanom sociologijom pa je to jedini alat sociologije koji se bavi prostorom. Javni prostor je u Ustavu definiran kao javno dobro. Pazite što sam rekla, javni prostor – Ustav – javno dobro- naglašava Jana. Možda, nema gore kombinacije ako gledate u realnosti jer ništa ne funkcionira. Niti znamo što je opće dobro, a što je javno dobro, kao niti na što imamo pravo, i što je naše. Ne znamo što nam Ustav garantira.
Prostorom gospodare odnosi moći koji se definiraju globalno i lokalno, obično na štetu same prirode ili i čovjeka i prirode zajedno. Ne mogu odvajati krajobraz od čovjeka zato što je društveno proizveden i ne postoji netaknuti prostor. Istraživanja pokazuju da su svi za ekologiju, održivi razvoj, svi smatraju da prostor treba štititi, no što se događa kada se radi o vašoj parceli? Dolazi do promjene ne samo kod generalne populacije nego čak i kod stručne, one koja zna koja je vrijednost. Imamo dokaze, profesor na arhitekturi Ivan Rogić je istraživao. Ne prepoznajemo more, obalu, bilo koji park, javni park, trg… ne prepoznajemo kao nešto na što imamo pravo. Danas se događa uređivanje ili uništavanje svega toga i tu je problem. Na žalost, ne mogu reći ništa optimistično za situaciju kakva je.
Dobro je kada se dogodi ovakva inicijativa i kada se pojavi ovakva publika, onda dolazi do promjene, jer prostor sociološki gledano nije samo društveno proizveden tako da je odozgo konstruiran, već je i socijalno konstruiran što znači da svaki naš prostor i prostorna struktura je rezultat našeg djelovanja. Ako promijenimo djelovanje, promijenit ćemo i prostornu strukturu i to je činjenica – kaže Jana Vukić i nastavlja.
Dok dozvoljavamo, događat će se, kad budemo akteri koji mijenjaju i koji kreću primjerice od svoga malog dvorišta ili svoje bajame, onda mijenjamo stvari.
Veliki problem je prostorno planiranje jer prolazi mimo ljudi, građana.
Ja kao jedina predstavnica male katedre za urbanu sociologiju pokušavam objasniti da participacija nije nešto što se događa na javnoj raspravi. Možete poslati svoje prigovore, ideje, očitovanja, i to će ući u oblik javne rasprave, to je zakonski garantirano i onda će vam odgovoriti da nije usvojeno, ili usvojeno je i gotovo. Ali nema razgovora, nema zašto, nemamo objašnjen vrijednosni sustav što nam taj prostor znači, nije osviješten – pojašnjava Jana Vukić.
Moderatorica Maja Šintić razgovor je usmjeravala prema pitanjima uključivanja i isključivanja pojedinca iz prostora na koje je odgovorio Stjepko Golubić s obzirom da je i sam istraživao takve procese.
– Istraživao si proces uključivanja i isključivanja pojedinca iz prostora, bilo da se radi o promjeni u morfologiji u fizičkom prostoru, bilo da se radi o socijaliziranju načina na koji se taj prostor označava, tko u njemu participira i tko je iz njega isključen. Zanimljiv je koncept prostora koji te može isključiti, odnosno prostora koji može postati barijera.
Time se već bavim pet, šest godina u sklopu doktorskog istraživanja. Bavim se pejzažima segregacije i isključivanja i proučavam na koji način oblikovanje prostora i planiranje utječe na isključivanje određenih društvenih skupina iz prostora. Ponajviše su tu uključeni perivoji, parkovi, perivojni trgovi, trgovi, i neki javni vrtovi. Uočio sam da nije svaki javni prostor javan, niti je svaki privatni prostor privatan. Neki privatni prostori u potpunosti su dostupni javnosti, dok postoje javni prostori koji isključuju određene društvene skupine. Primjerice, neki parkovi se zaključavaju tijekom noći, ograničava se radno vrijeme ili dolazi do izbacivanja određenih društvenih skupina koje se smatraju nepoželjnima kao što su beskućnici, skejteri, siromašni… ili to može biti na neki implicitan način kroz neke skrivene poruke koje mogu pročitati jedino one društvene skupne na koje se te poruke odnose.
Primjer u Hrvatskoj je trg uz Đamiju koji je nakon svog preoblikovanja potpuno anulirao društvene skupine koje su se tamo okupljale. To je bilo mjesto okupljanja skejtera i različitih društvenih skupina, gdje su imali nekakvu zaštićenost, hladovinu, slobodu… ali s tim perivojnim oblikovanjem i uklanjanjem svog drveća i sjetvom travnjaka ne samo da su izbrisali povijesnu matricu toga trga nego su i napravili jedan prostor koji nije ništa drugo nego slika – kaže Stjepko Golubić.
Osim tema koje se odnose na prostor radi kojeg se događa isključivanje i uključivanje određenih društvenih skupina iz nekih prostora, razgovaralo se o iseljavanju stanovništva iz starih gradskih jezgri na periferiju uslijed apartmanizacije, turistifikacije, gentrifikacije, i drugih procesa, tako da se primjerice u dubrovačkoj jezgri događa depopulacija koja vodi do urušavaju susjedstva i zajednice.
– Zašto više ne pristupamo urbanistički tim situacijama, odnosno što se može napraviti da se taj proces obrne – pitala je Maja Šintić urbanu sociologinju Janu Vukić.
Grad Dubrovnik sada radi izmjene i dopune prostornog plana i GUP – a. Počinje proces koji je interesantan, Grad Dubrovnik provodi participativan proces od stručnjaka do opće javnosti, jako teško je to provesti, međutim moramo učiti.
Zaštićena kulturna baština nestaje pred apartmanizacijom, sve se „potaraca“ kako bi dobili tri apartmana više. Već je sve devastirano, no lokalna samouprava je počela razumjeti da mora slušati svoje građane jer su to birači, dok regionalna i nacionalna još to ne razumije.
I još nešto, 29 posto BDP – a, u Hrvatskoj, odnosi se na turizam, mi smo potpuno neodrživa zemlja. Tako se kupuje socijalni mir, i to nije nešto novo, nije to od ’91, postojalo je to i u socijalizmu kao metoda, tako da se ljudima dozvoli privatno poduzetništvo koje nije privatno poduzetništvo, pa možete iznajmiti svoju sobu, stan… Dubrovnik je bio jedan od tih koji su u tom „poduzetništvu“ prednjačili, i to je na žalost negativan trend. Odgovornost političara ne postoji, ali ni građana koji ustvari imaju moć – kaže Jana Vukić.
Predstavljanje Situacije samo je jedna u nizu aktivnosti ovogodišnjeg programa Flora Dalmatice, šibenskog festivala prirode.