Za nekoliko dana obilježit ćemo, kako to kršćani vjeruju, događaj Božjeg utjelovljenja. Događaj vjere nije isto što i povijesni događaj. Povijesni događaj je nastavak, izlazak i transformacija čovjeka kao prirodnog bića u biće kulture. Bog ne predstavlja ništa prirodno, on, ako uopće jest, jest kao natprirodno biće. Čovjek komunicira riječima, Bog tišinom, čovjeka se vidi u njegovoj prisutnosti, Bog je prisutan u odsutnosti. Bog, ponavljam, ako uopće jest, jest na krajnje apsurdan način. Bog je toliko apsurdan da on i jest Apsurd. Vjera je prihvaćanje apsurda, ona je radosno življenje apsurda. Vjernike, ali samo one koji vjeru ne nameću drugima, iznimno cijenim jer riskiraju da zbog tišine i odsutnosti propuste živjeti sigurnim ljudskim životom – onim životom koji komunicira isključivo riječima i koji u ostavljenosti ili odsutnosti ne vidi nikakvu prisutnost.
Život i smrt
No, kako bilo, autentični život se, a to su naglašavali mnogi filozofi, odigrava samo ako je usmjeren prema smrti. I vjernici i nevjernici zasigurno umiru. Čovjek je, makar kratko, svjestan vlastite smrtnosti. Neke ta svijest osnaži, a mnoge prestraši. Snažan čovjek, onaj koji je u stanju autentično živjeti, vlastitu smrtnost i izvjesnost konačnosti doživljava kao poziv da iskoristi jednokratnost vlastitog egzistencijalnog vremena koje nije ništa drugo nego njegov život. Autentična egzistencija se odvija svaki put kada se družimo s našim nestankom, kada odluke donosimo svjesni toga da nam zasigurno slijedi nestanak u smrti. Birajući vlastiti život, ujedno biramo i vlastitu smrt jer su život i smrt neodvojivi.
Slabim ljudima potrebna je neka kolektivna iluzija, poput zatvorenosti u nacionalnost i svetost države, koja im, zapravo, oduzima život. Takvima je potrebna i kolektivna sreća, stanje transa ili euforije jer je nešto njihovo navodno pobijedilo, odnosno, potrebna im je kolektivna tuga, bijes i gnjev kada nešto njihovo gubi. Ljudi kolektivnih iluzija gube živote kako bi iluzije preživjele. Naravno, takvi će biti proglašeni herojima, ne zbog toga što oni jesu heroji (teško mi je zamisliti heroja koji gine zbog tuđih ciljeva), nego zbog toga da se regrutiraju novi pripadnici kolektivnih iluzija. Kolektivne iluzije, osobito političke, ljudima oduzimaju autentičnost, ona je uvijek vezana za pojedinačnu egzistenciju, i nudi im iluziju bitnosti, posebnosti, hrabrosti, moralnosti itd.
Božić
Religija nam, posebno kršćanstvo, nudi apsurd umjesto smrti, odnosno, ona nam nudi spasenje od smrti. Međutim, ako nekoga uvjerite da njegov nestanak nije izvjestan, nego da ga, umjesto toga, netko spašava od ništavila, oduzeli ste mu mogućnost da živi autentičnim i slobodnim životom, a, samim time ste ga pretvorili u strašljivca. Smrti se ne treba bojati, ona je trajno dokidanje nečije biologije. Vlastitu smrt nije moguće nadživjeti. Strah od smrti je neopravdan jer smrću umire i strah. Nitko nije samog sebe nadživio, iako su mnogi umrli u iluziji života. Strah od onoga što ne može ući u domenu našeg iskustva, jer nas jednostavno nema, potpuno je bezrazložan strah. Nastali smo iz prethodnog ništavila nas samih i odlazimo u isto takvo ništavilo nas samih. Razlika između onoga kada prije našeg života nismo bili i onoga kada nakon našeg života više nismo, sastoji se samo u tome koliko dugo ćemo i kako ćemo biti zapamćeni u povijesnom svijetu – onom svijetu koji nastaje kao posljedica ljudskog nemirenja s time da bude puko biološko biće, nego da živi u nečem svome, a to se zove povijesni svijet.
Božić je ulazak Boga u svijet – ovaj ulazak je za vjernike realan i stvaran, a za nevjernike potpuno nerealan. No, neovisno o tome je li Bog uistinu jest i je li uistinu postao čovjekom, u Božiću vidim jednu bitnu istinu – čovjek je najveća vrijednost, čak i za mogućeg Boga koji se odlučio usavršiti ljudskom veličinom. Nema veće vrijednosti od autentičnog čovjeka i nema većeg propusta od čovjeka zarobljenog kolektivnim iluzijama.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
