Kod tzv. velikih ili svjetonazorskih priča ne zanima me sama istinitost tih priča, ona se, uostalom, teško može ispitati. Bitni su učinci koje te priče izazivaju u društvenom životu. Kriterij za prosudbu učinaka nije bog, nego čovjek, i to ne čovjek kao, primjerice, Hrvat, nego, kako je to Protagora istaknuo, čovjek kao čovjek. Kršćani, stoga, nemaju zadatak bogom presuđivati ljudima koji boga ne prihvaćaju, nego vlastitu egzistenciju pretvarati u, što je više moguće, ljudsku egzistenciju. Za biti čovjek nije potreban bog, isto kao što nekome tko shvaća što je čovjek nije potrebno da drugog čovjeka odijeli od njegovog boga. Bog je za shvaćanje i prosuđivanje postignute ljudskosti nebitan. Mi mjerom čovjeka kao čovjeka prosuđujemo čovjeka, ali i nekog boga. Ako se bog ogriješio o čovjeka, taj bog je nepoželjan u ljudskom svijetu.
Vjera
Iza nas je obilježavanje Božića. Hoće li netko vjerovati u to da je bog postao čovjek, hoće li uopće vjerovati u nekog boga, potpuno je irelevantno jer vjera pripada u intimno, osobno područje. Vjera je bitna onome tko vjeruje, a onaj tko nije vjernik, prihvatit će vjeru vjernika, ne zbog toga što vjernikov bog jest, nego zbog toga što vjernik kao čovjek jest. Svi se mi, neovisno o svjetonazoru i pričama koje su nas toliko opile da su oblikovale naš pogled na svijet, susrećemo u čovjeku kao čovjeku, te, zbog konkretnog čovjeka, prihvaćamo svako daljnje ljudsko određenje ili, naprotiv, preziremo sve ljudsko.
Vjera, premda pripada osobnoj dimenziji, ima tendenciju da, u instituconalno-religijskoj formi, uđe u javni život. Naime, budući da je vjera jedan od najsnažnijih integrativnih antropoloških elemenata, ona utječe na sve što vjernik u životu radi, pa tako nužno ulazi i u javni život. U tome nema ništa lošeg, sve dok vjera ne postane kriterij prosudbe svega, a osobito drugog čovjeka. Tada čovjek prestaje biti čovjek kao čovjek, postaje čovjek kao vjernik, a svijet, povijest i društvo postaju stratište pogreno shvaćenom vjerom otrovanog čovjeka.
Kultura
Papa Ivan Pavao II isticao je kako vjera teži prema tome da postane kultura. Ovo je dobro i za kulturu i za vjeru. Kultura nikada ne može postati isključivo vjerska kultura ili, ako je riječ o našoj državi, ona nikada ne može i nikada neće postati država kršćanske kulture. Kultura je pluralna, ona, stoga, nije protukršćanska ili protureligijska. Svođenje kulture na jedan segment, primjerice religijski, znak je da je u tom društvu na djelu nasilje, i to religijsko-političko nasilje. Mi smo preko trideset godina – zbog otrovane vjere, nacije i kulture, država u kojoj smo, pod krinkom uzvišenih vrijednosti, pa i onih kršćanskih – izloženi političkom, religijskom i antropološkom nasilju.
Slika čovjeka koju promoviraju naši političari, baš kao i većina tzv. crkvenih velikodostojnika, izaziva istinsko gađenje i mizantropiju. Ako je čovjek samo, jedino i isključivo ono što oni kažu da jest, takvog čovjeka treba s gađenjem odbaciti. Ako su Hrvati i kršćani ono što oni kažu da jesu, takvo kršćanstvo i takvu državu treba s podsmijehom prezreti. No, vratimo se na Božić i ono što je u Božiću veličanstveno. Tu je veličanstven čovjek. Čovjek je toliko veličanstven da se sam bog odlučio usavršiti s onim što mu je nedostajalo -s ljudskom naravi. Više puta sam govorio, a to ću nastaviti govoriti i dalje: nema veće vrijednosti od čovjeka. To je znao i kršćanski bog.
Sloboda počiva na ravnopravnosti, a ne na uzvišenoj svetosti prema kojoj se osjeća strah. Strašni bog se ne utjelovljuje. Utjelovljenog boga se ne treba bojati, njega se ne smije bojati. Zašto je bog postao čovjekom? Zato da ništa i nitko ne bude iznad čovjeka. Kada to shvate naši kroatizirani politički kršćani, ova država će postati mjesto ravnopravnih ljudi. U Hrvatskoj Hrvati nisu iznad čovjeka, oni nisu iznad drugih jer su ti drugi ljudi i kao takvi su iznad svega osim čovjeka. Ako ovo shvate zatrovani Hrvati bez čovjeka i kršćani koji vjeruju u strah, ova država će se preporoditi. Do tada smo osuđeni na politički, povijesni, društveni i religijski, krajnje zatrovani i užasni glib.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
