-Smatram sramotnim da je 27 godina nakon vojno-policijske akcije Oluja to još izazov za odnose Hrvatske i Srbije- izajvila je u jednom od onih prigodnih, predprazničkih intervjua za Danas, Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova iz vremena Milanovićeve vlade. Zaključila je pritom da to pokazuje koliko aktualna politička vodstva u regiji i danas politički manipuliraju ratovima iz 90-ih za neke svoje političke ciljeve i probitke, nimalo ne mareći što takvo intrumentaliziranje masa podgrijava ratne traume i netrpeljivosti i u miru. No, jednaka je sramota i što sam hrvatski državni vrh Oluju koristi kao sredstvo za eskalaciju međusobne netrpeljivosti…
Ove godine na obilježavanje Oluje neće doći nitko od etabliranih, službenih predstavnika srpske manjinske zajednice. Što je, u odnosu na lanjsku obljetnicu, na kojoj je bio tadašnji potpredsjednik Vlade, SDSS-ov Boris Milošević, svakako korak natrag u hrvatsko-srpskim odnosima.
Teško je postići kontinuitet u zajedničkom komemoriranju žrtava ako se priznaju samo žrtve jedne strane. A u Hrvatskoj je ravno svetogrđu kad netko od srpskih predstavnika u hrvatskim državnim strukturama izjavi da Srbi i Hrvati ne gledaju na Oluju kroz iste naočale. Jedni Oluju slave, drugi oplakuju. Jednima je donijela pobjedu i slobodu, reintegriranje državnog teritorija, drugima egzodus i godine izbjeglišta u kojima su svima bili na teret, i hrvatskom zavičaju koji su pred Olujom napustili, i Srbiji koja ih je nevoljko prihvatila računajući da će njihov boravak biti privremen. Bezmalo ih pretvorila u apatride koji su ostali i bez svoga doma, i svoje imovine i zavičaja, kako ovih dana reče Milorad Pupovac u Deringaju komemorirajući žrtve Oluje.
Kad kaže Anja Šimpraga, aktualna potpredsjednica Vlade iz redova srpske manjinske zajednice, da Oluja nije ista za Hrvate i Srbe, onda je to dokaz srpskog negiranja, pače neprihvaćanja hrvatske države kao svoje i njezinog prava da oslobodi svoje okupirano područje milom ili silom. Ali, ne radi se o tome, nije riječ o pravu Hrvatske na oslobađanje njezinih okupiranih teritorija i uspostavu ustavno-pravog poretka na cijelom državnom prostoru. Radi se o žrtvama, prije svega civilnim, koje su tijekom i nakon Oluje ostale bez života, bez imovine, kuće i domovine. Baš kao što su u osvit rata, u ljeto 1990. nakon prvih barikada krajinskih pobunjenika postavljenih na ceste kako bi se omeđila fiktivna Martićeva Republika Srpska Krajina, Hrvati s tih područja ubijani i protjerani iz svojih domova s plastičnim vrećicama u kojima su uspjeli ponijeti samo najnužnije. A sve zbog zloćudne, zločinačke politike koja je na prostor bivše zajedničke države, ex-Jugoslavije posijala nepregledno minsko polje mržnje i netrpeljivosti.
I kako uoči 27. obljetnice Oluje kaže Vesna Pusić, normalno je da su ljudi u Hrvatskoj bili sretni kada su vidjeli da s Olujom dolazi kraj rata i da će Hrvatska konačno ponovo biti cijela. ” Ali, to nikako ne znači da se slavi činjenica da je taj rat okončan sa 150-200 tisuća izbjeglih i prognanih građana srpskog etniciteta, niti znači da se slave zločini počinjeni s hrvatske strane”.
Oluja je bila legitimna vojna operacija kojom je završen rat i oslobođen najveći dio hrvatskih okupiranih područja ( s iznimkom Slavonije i Baranje koje su 1998. mirno reintegrirane), čime je, veli Pusić, ” spriječeno formiranje trajnog destabilizatora, neke vrste Republike Srpske u Hrvatskoj“. A da je Martić i njegovo neuko, agresivno društvo tzv. velikih Srba prihvatilo Plan Z4, s izuzetno visokim stupnjem autonomije, Hrvatska bi danas, poput Bosne, imala svoju srpsku paradržavu unutar legitimne hrvatske države. A to podrazumijeva i da bi danas, baš kao i BiH, bila na repu Europe, još jedna nefunkcionalna, nestabilna i neperspektivna državica.
I nije, dakle, problem u samoj Oluji kojom je Hrvatska vojska oslobodila svoju zemlju. Problem je u zločinima nad srpskim civilima, mahom starčadi koja je ostala na svom kućnom pragu, spremna tamo i umrijeti ali ga ne napustiti, a kojoj su psi rata došli glave. Problem je u benevolentnom odnosu tadašnjih vojnih i civilnih državnih struktura u Hrvatskoj koje su pse rata pustile da slobodno vršljaju oslobođenim područjem, da ubijaju, kradu i pale srpske kuće, prazne ili pune, svejedno. Problem je što su se ratni zločini jedva simbolično procesuirali, što su se zločinci oslobađali “proceduralnim greškama” u sudskom postupku, što nije bilo političke volje da se uspostavi red i zaustavi bezakonje na oslobođenom teritoriju koje su dosljedno opljačkali, spalili i minirali najčešće oni koji su hrvatske vojne odore prigodno tek nakon Oluje obukli.
Problem je u tome što su Hrvati htjeli u pobjedi biti poput Srba u okupaciji, čime su uprljali Oluju i slobodu koju je donijela. Problem je i u tome što se ta prljavština nikad nije iskreno pokušala oprati i taj grijeh “tuđmanovih struktura” duboko je utisnut u perspektivu odnosa Hrvata i Srba.
Ni nakon 27 godina ne samo da nismo spremni zajedno komemorirati sve civilne žrtve Oluje, iako smo već geste političke dobre volje doživjeli s obje strane (Varivode, Gošići, Knin ), ali očito neiskreno i za jednokratnu uporabu, nego se još i hrvatski državni vrh u prigodi Oluje međusobno politički razračunava, na svoju i hrvatsku sramotu. Svjedočeći nedoraslost dužnostima koje obnašaju i plitkost politike koju vode.
Hrvatska bi, kao punopravna članica EU trebala biti uređen i poželjan dom za sve svoje stanovnike, neovisno o njihovoj nacionalnoj, vjerskoj, političkoj, ideološkoj, spolnoj pripadnosti i orijentaciji. Samo takva Hrvatska daje puni smisao Oluji. Podijeljena Hrvatska, netrpeljiva, isključiva, diskriminatorna, nacionalistička i ksenofobna, Oluju i sve njene žrtve čini – uzaludnim. Nema tog nacionalnog folklora i svehrvatske, kninske masovke u režiji države, koja bi tu golu istinu mogla kamuflirati…
(Foto: Hrvoslav Pavić)
