Blagdan je Svih svetih. Groblja su prepuna cvijeća, lampiona, ljudi koji se, makar na ovaj dan, masovno sjećaju svojih umrlih koji su ih napustili. Svi sveti su i dan kada Katolička crkva slavi kanonizirane svece, ali i one koji su ostvarili ideal kršćanskog života, makar nikad nisu kanonizirani. Vjerski je blagdan kojeg štuju svi, neovisno o tome jesu li vjernici ili nisu. Pred smrću, svi smo jednaki…
No, blagdan Svih svetih, 1. studenoga, u Hrvatskoj je i državni blagdan, neradni dan, kako bi svi građani mogli obići grobna mjesta svojih pokojnika, položiti na njih cvijeće i upaliti svijeću za njihov mir i pokoj.
Prema crkvenom učenju, u središtu blagdana Svih svetih nije smrt nego život. Bog poziva sve ljude, svih naroda i svih vremena u vječno zajedništvo svoje ljubavi. Krist je, kažu u Katoličkoj crkvi, okupitelj svih ljudi, i Bog ih sve poziva da budu sveti.
U židovstvu je, piše N1, bilo poznato štovanje grobova svetih, a tada su bila važna dva groba: proroka Izaije pokraj ribnjaka Siloe i Zaharijin u dolini Cedrona. S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i danom nebeskog rođenja, navodi N1, što su osobito primjenjivali na datume smrti svojih mučenika. Njihovo se štovanje, ističu, razvilo već u II stoljeću.
Kršćani su najprije posebno slavili mučenike, a s vremenom su kao posebna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu posvećene djevice i biskupi. O pojmu svetaca i kanonizaciji, kako se danas podrazumijeva, može se govoriti tek od X. stoljeća. Prva službena kanonizacija dogodila se 993. godine, za vrijeme pape Ivana XV, a prvi kanonizirani svetac bio je sv. Ulrik– piše N1. A prema Drugom vatikanskom saboru, štovanje svetih dolazi iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve, i jedni i drugi sudjeluju u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu i pjevaju istu pjesmu slave Bogu– objašnjava se vjerska pozadina blagdana.
U utorak, 2. studenoga, je Dušni dan, koji ima svjetovni karakter, jer to je, zapravo dan kada se sjećamo svih svojih pokojnika, obilazimo i kitimo njihove grobove, odajemo im poštovanje i zahvalnost za godine zajedničkog života. Ljudi se mole za njihove duše, u mislima i s molitvama povezuju se s njima i išću Božje milosrđe kako bi dobili oprost za sve svoje ovozemaljske grijehe i bili uvedeni, očišćeni i čisti, u carstvo nebesko. Dušni dan se smatra izrazom vjere i nade u zagrobni život.
No, s godinama, i blagdan Svih svetih i Dušni dan prihvaćeni su kao dani kada iskazujemo poštovanje prema svojim bliskima koji su otišli s ovog svijeta, kojih se sjećamo, i tih dana intenzivnije i masovnije, na njih mislimo, prisjećajući se godina zajedničkog života s pijetetom i blagošću, nostalgičnim uspomenama, nježnošću i sjetom. Cvijeće i svijeće samo su tradicionalni dekor, no sjećanja su autentično naša koja nas povezuju s mrtvima i podsjećaju da smo svi smrtni i prolazni.
