Vinko Grgurev, 69-godišnji profesor filozofije i lingvistike, dugogodišnji predavač filozofije i društvenih predmeta na brojnim obrazovnim ustanovama, lektor i korektor u izdavačkim poduzećima, suradnik publikacija Filozofska istraživanja, Metodički ogledi, Naše teme, Školske novine, Tačno (Mostar), Zarez, Bjelovarsko zvono, Bjelovarski učitelj, Vjesnik i drugih gdje je objavljivao svoje osvrte i stručne članke, živi u Vodicama. Tamo već godinama upozorava na negativna zbivanja koja donosi stihijski nepromišljeni razvoj tzv. turizma, uništavajući pritom najvrijednije resurse obalu i priobalje, javni prostor… uglavnom nauštrb općeg dobra, a najčešće za potrebe utaživanja gladi tzv. privatnih investitora, često usko povezanih s lokalnim i drugim vlastima.
Grgurev je najčešće usamljen u nastojanjima upozorenja vlasti i sugrađana kako su brojni projekti koji se događaju čin nanošenja izravne i teško popravljive štete aktualnim i budućim generacijama, pri čemu se osvrće na stanje Vodicama, no time i sa sličnim zbivanjima diljem Hrvatske. Ponukan vapajima sugrađana koji se zgražaju onime što im se godinama događa pred očima, Grgurev svojim dopisima vodičkim vlastima i javnosti nastoji ukazati na potrebu drukčijeg odnosa prema vlastitoj okolini, tradiciji, okolišu… itd.
Prof. Vinko Grgurev (privatna arhiva)
Umalo je, priznaje, odustao od takvih pokušaja još prije nekoliko godina, kada je 2017. godine reagirao na projekte uništavanja obale radi šetnica i drugih sadržaja, misleći kako je to uzaludno. No nije odustao, pa je kontaktirao s nama ne bi li ponovno ukazao na činjenicu kako se štetni projekti i dalje nastavljaju… Dakako, nije to problem samo Vodica, nego čitave naše obale, a tome smo svjedoci sve češće, a nasrtaji i uzrupacija obalne crte i primorja je sve brutalnija: oduzimaju se i devastiraju čitave uvale od najvišeg krajobraznog značaja (npr. Vruja), grade neprimjereni objekti koji posve uništavaju krajolik i gutaju čitava mjesta (npr. hotel u Postirama), plaže se pod egidom uređenja i tzv. dohranjivanja melju, nasipaju građevinskim otpadom, uništava se kamen i dužobalni podmorski svijet… Primjera je nebrojeno… Izuzev konkretnog uništavanja dalmatinskog (i inog) kulturnog i okolišnog nasljeđa bagerima i betonom, paralelno se odvija i banalizacija i trivijalizacija društva (o čemu npr. više možete pročitati na Trisu u intervjuu s dr. Ivom Babićem)…
-Pred najezdom predatora naša obala je izvrgnuta bjesomučnoj devastaciji. Nužno je suprotstaviti joj se bez obzira na domašaj publicističkih iskazivanja. Milozvučno fraziranje o “najljepšoj obali na svijetu” zbilja se može doživjeti samo kao davni mit, ali snagu gubi i demagoško udvaranje mogućim gostima – kaže Grgurev.
Dijaboliziranje ‘društvenog vlasništva’
Smatra kako je ‘vrijedno hvale poduzimanje’ dijela medija oko te tematike, no ne i dovoljno.
“Građevinski otpad na morskom žalu” foto i potpis fotografije: V. Grgurev
-Vrijedno je hvale poduzimanje “Slobodne Dalmacije” i “Jutarnjeg lista” u razotkrivanju pojedinih slučajeva devastacije naše obale i upozoravanju na njihove pogubnosti. “Jutarnji list” je, štoviše, u subotnjem prilogu “Magazin” o tome objavio seriju od sedam članaka. Vrijedno je također takvo poduzimanje člancima i ilustracijama na portalima kakav je TRIS. Ipak, u mnogim člancima koji se bave tom tematikom osjeća se stanoviti fatalizam u izjavama da tako mora biti, jer se ionako ništa ne može, da je to danak aktualnim zahtjevima ili, pak, da je to poželjno kao izražaj modernoga svijeta. Zastaje se pretežno na objekcijama i izražajima nemoći i nezadovoljstva. Međutim, o čijoj je i kakvoj nemoći riječ i pred moći kojih se činitelja sustaje? U publicistici trebalo bi to pitanje biti razdjelnica između deskripcije i analitičko-kritičkog pristupa. – smatra Vinko Grgurev.
Pokušao se, kaže, odmaknuti od uobičajenog ističući to kako su mnogi problemi trajni i da se nezavisno od društveno-političke proklamacije, najčešće nepromišljene i pretenciozne s obzirom na aktualne interese pojedinih skupina, manifestiraju na uvijek jednak način i da zahtijevaju podjednak pristup i način rješavanja.
“Građevinski otpad na morskom žalu” foto i popis fotografije: V. Grgurev
-Apoteozi pojma “privatno vlasništvo”, nasuprot njegovoj vulgarnoj jednoznačnosti, istaknuo sam vrijednost pojma “društveno vlasništvo” koje, u biti, smjera na usklađivanje privatnih interesa, ali svakog pojedinog činitelja, u području zajedničkih potreba. Dijaboliziranje i odbacivanje toga pojma iz tobožnjeg demokratskog imaginarija zamagljuje mnoge probleme i sputava njihovo primjereno rješavanje. Ako je pojam “društveno vlasništvo” isključen iz imaginarija “novog doba”, kao relikt staroga vremena, isključen je kao izraz, međutim, što je sa sadržajem, u odnosu među njegovim pripadajućim elementima? Vulgarnost poimanja “privatnog vlasništva” pokazuje se u odobravanju vlasničkog apsolutizma po kojem je opravdano divljati u svojem pa u njemu i “ubiti nekog”. – kaže Vinko Gregurev.
Onda se dotiče onoga čemu smo desetljećima svjedoci, a to je dramatična aljkavost, nesposobnost i manjak vizije relevantnih službi i institucija u državi, kao i fatalno nerazumijevanje kako će se nekontroliranim i neracionalnim ‘razvojem’ turizma zapravo dugoročno potrošiti i dokinuti njegov gospodarski i društveni potencijal…
“Ima li smisla da se kamenje minira i samelje u prašinu te da na tom mjestu budu luka i hangar za glavosječni jet-ski?” foto i popis fotografije: V. Grgurev
“Turizam, turizam i samo turizam”
-Nedovoljna sposobnost u djelovanju državnih službi i ne samo u njihovim pokazuje se u uvriježenom mišljenju da je svako povećavanje ujedno dobro i da bi ono trebalo biti princip. Zato se u turističkim izvješćima smatra uspjehom to što je bilo za toliko postotaka gostiju, odnosno njihovih noćenja, više nego lani i kako se ističu “ambiciozne projekcije” za iduće razdoblje. Ne shvaća se da postoji predznak “minus” koji istovrijednu bazu okreće u suprotni, nesumnjivo loši smjer. Zato mantra “turizam, turizam i samo turizam” okreće se protiv turizma potencirajući sve njegove negativnosti (uz redukciju pozitivnoga) jer samo ekonomski nerazvijene zemlje (među kojima smo i mi sami sebe osudili da budemo inferiorni čak u kategoriji zemalja Trećega svijeta) turističkom monokulturom kompenziraju i prikrivaju nemoć u svemu i svačemu. Zbog hipnoze “novac, novac i samo novac”, pa se ne vidi ni što je novac ni kakav je njegov doseg, zaštita prirodnih osobitosti i vrijednost kulturno-povijesnih objekata zadnja je briga. Mislim da bi trebala biti prva – upozorava profesor Vinko Grgurev.
Dokumentira to i svojim fotografijama za koje kažu da su amaterske, snimljene mobitelom s popratnim komentarima.
I u ranijim nekim dopisima profesora Grgureva on progovara o istim problemima (možete ih pronaći u integralnoj verziji na ovoj poveznici i klikom na ovaj link).
“Ima li smisla da se kamenje minira i samelje u prašinu te da na tom mjestu budu luka i hangar za glavosječni jet-ski?” foto i popis fotografije: V. Grgurev
Tako se podsjeća na 2017. godinu i vrijeme kada su Vodičani čak prosvjedovali protiv radova na vodičkoj Plavoj plaži. Dakako nije se desilo ništa, radovi su nastavljeni, a Grgurev je nakon što su ga prijatelji uputili da obiđe gradilište bio šokiran, veli.
-To sam učinio i vidio kako je borova šuma orubljena željeznom ogradom pa se više ne može sjesti na zidić ni špigetu zavezati. Bilo bi se naivan kad bi se shvatilo da su vodička i tribunjska šetnica samo radi toga da cijenjeni gosti dlanom sjekomice zaklone sunce od očiju i zadivljeno kontempliraju gledajući ljepotu bogomdanog primorskog krajolika. Sve prije nego to. To je zacrtavanje međe koja dijeli područje za ležaljke i suncobrane, jer ni od čega više nismo sposobni živjeti nego od njihova iznajmljivanja, i onoga namijenjenog apartmanskim zdanjima i hotelima u koji se ulaže nečiji ekstraprofit od našega otuđenog rada pa smo – logično – otuđeni od svega svoga i samih sebe. Po čemu je naša domovina lijepa i je li ona još uvijek naša? Sumnjam.. – veli razočarano.
‘O mnogo čemu je trebalo misliti puno prije’
U svojim osvrtima najčešće se okreće projektu tzv. uređenja šetnice između Vodica i Tribunja, što je vrstan primjer, jer se slični ‘projekti’ događaju u velikom broju priobalnih manjih mjesta, a gdje lokalni šerifi, često posve neupućeni u potrebu očuvanja izvornog krajobraza, i s novcem građana, uništavaju esenciju vlastitog zavičaja s raznim betoniziranim šetnicama…
“Gdje je nekada metar i pol visok suhozid koji je branio polja i pješačku stazu od valova za jakog juga? Zašto je bagerima uklonjen pred ljeto 2013. godine, a kamenje završilo u kamenom brašnu kojim je nasuto more? Koga treba pozvati na odgovornost za taj ekocid, bolje reći, kulturocid? Motiv između Vodica i Tribunja”. -foto i potpis fotografije: V. Grgurev
-Ako je za dobrobit Vodica sve ono što čini vodička vlast, pobogu, zašto su onda mnogi ne samo Vodičani njezinim odlukama šokirani i zgroženi? Ako su mnogi ljudi osvjedočeno šokirani i zgroženi onim što čini vodička vlast, onda bi ona, da ima demokratske kulture, rekla kako je dobro mislila, na korist svih, ali da, budući da su mnogi šokirani i zgroženi njezinim naumom, odustaje od toga. Ne bi to bio izražaj njezine kukavštine, nego častan čin, vrijedan svačije pohvale. Nekidan sam istaknuo kako mnogi Vodičani ne razumiju domašaj kapitalizma, u kojem očekuju svoj prosperitet, pa su se našli u čudu, ne shvaćajući da su došli na svoje, kada je ACI odlučio, nakon što je država prodala svoje dionice, ukinuti “beneficiranu” cijenu priveza za vodičke kaiće. Ili plati punu cijenu ili odlazi! Nije samo odluka o povećanju cijena privezišta u marini ono čime bi Vodičani trebali biti šokirani i zgroženi. Ionako su trebali znati kako ih mogu zatječi ekonomske zakonitosti. O mnogo čemu je trebalo misliti puno prije. – smatra Grgurev.
Plan “uređivanja plaža” izazvao je to da mnogi ljudi budu šokirani i zgroženi, ističe ponovno, te spominje primjer prijatelja iz Zagreba koji mu se povjerio kako već dugo ne dolazi u Vodice jer više nisu kakve su bile. U tome nije profesorov prijatelj iz Zagreba nije usamljen, valja to ovdje naglasiti…
“Mora li nestati ovakav krajolik (pejzaž)? Motiv između Vodica i Tribunja.”
-Kakve su bile Vodice da su postale odbojne onima koji su ih davnih godina prihvatili kao svoje mjesto? Čini li što vodička vlast da opet budu privlačne ili da postanu potpuno odbojne? Ako da, što onda? Ako su predviđene kazne za one koji razbijaju kamen da bi izvukli prstaca, ne bi li onda razmjerne tome trebale biti kazne za one koji su dali nalog da se uzduž obale bagerima ruše zidovi koji omeđuju more i polja i da se njihovo kamenje melje u kameno brašno kojim se nasipava morsko dno? Nije li rušenjem suhozida učinjena šteta vlasnicima polja koja su tim činom izvrgnuta poplavljivanju morskom (slanom) vodom za nerijetko jakih vjetrova (juga)? Nije li rušenjem suhozida učinjen kulturocid? Kultiviranje obale uništenjem onoga što je doista (bilo) obilježje naše kulture!? Nisu li ti zidovi bili umjetnička djela? Djela pučke vrtne arhitekture. Umjesto da to bude, kao svjedočenje života niza generacija, motiv vizualnog ugođaja, izvode se budalaste kič-predstave u Velikoj Mrdakovici: oponašanje života kakav je tobože bio u Rimskom Carstvu… – ojađen je Vinko Grgurev navedenom sveprisutnoj pošasti rušenja tradicijske gradnje.
‘Čemu ta devastacija? Radi deestetizacije i disfunkcionalizacije mjesta…’
Kako veli, projekt “uređivanja plaža” podrazumijeva da su dosad bile neuredne…
-Jesu li planirane intervencije doista njihovo “uređivanje” ili totalna devastacija? Projekt “uređivanja plaža” predviđa potpuno uklanjanje suhozida, nasipanje morske površine radi proširenja prostora za (tobožnje) sunčanje, nasipanje morskog dna mljevenim kamenjem, izgradnju betonske “šetnice” uz more i postavljanje rasvjete uz njih, izgradnju novih riva okomito na postojeću obalnu liniju, izgradnju popratnih objekata za privezana plovila (servisi i hangari), popratnih objekata za goste, ugostiteljske i zabavne, pristupne ceste i parkirališta za motorna vozila, izgradnju i ograde, radi naplate ulaza, jer, pobogu, mi smo u kapitalizmu…- nabraja Grgurev.
Zbog čega nismo ništa naučili iz loših primjera drugih država, poput Španjolske?
-Čemu ta devastacija? Radi deestetizacije i disfunkcionalizacije mjesta. Dok se govori o štetnosti apartmanizacije, automobilizacije, betonizacije, asfaltizacije, marinizacije,… i da je izraz poniženja samih sebe dati svaku uvalu za marinu i svaki rt za “resort”, u nas se čini sve što je sasvim suprotno tome. Nije malo razloga zbog čega će mnogi ljudi i nadalje biti šokirani i zgroženi, jer se, u posljednjoj liniji, njihovim novcem izvode sve te ekshibicije, jer se privatizira obala – njima oduzeta i iznakažena, jer neće više imati pravo slobodnog pristupa njoj, jer će na kraju snositi sve troškove devastacije prostora, jer će, naposljetku, sve to propasti i zračiti sablasno ljeti i zimi… – predviđa Grgurev neugodnu budućnost.
“Mora li nestati ovakav krajolik (pejzaž)? Motiv između Vodica i Tribunja.”- foto i potpis fotografije: V. Grgurev
No to je već i prošlost i sadašnjost. Upravo sablasna gusto načičkana priobalna naselja, u kojima u hladnijem doba godine nema ni žive duše, ni mačke ni ptice, a jedini zvuk je fijukanje bura i juga u labirintu praznih betonskih nastambi, već odavno su tu: i u Vodicama, i u Biogradu, i u Rogoznici, i kod Zadra, Makarskoj… posvuda.
-Usudit ću se upitati, nije li istovarivanje šljunka na morsko dno uz obalu njezino prisvajanje, bolje reći, krađa javnoga dobra? Gdje su ježinci, trpovi, periske (losture)? O kakvom moru svjedoče svojim iščezavanjem? Nije li betonirana (asfaltirana) površina ona koja umrtvljuje osjete i osjećaje dajući ustupak tehnokratskoj okolini iz koje se čovjek modernog industrijskog svijeta, barem u htijenju da se odmori, nastoji odmaknuti? Ako jest, a jest prema mnogim mjerodavnim sudovima, zašto se u nas, sve što se čini, čini suprotno tome? Zašto se u nas oponašaju promašaji onodobne turističke investiciomanije u Španjolskoj koja se okrenula drugačijim trendovima upozoravajući dobronamjerno i nas da radi sebe ne slijedimo nju kakva je bila u doba euforije, ipak, problematičnog turističkog razvitka? – pita se Vinko Grgurev.
Urbanizam – apstrakcija
-Lokali i štekati, kontejneri, spremnički i radionički, za servisiranje vozila, plovila, svega i svačega – kontaminacija, svjetlosna i zvučna, kakva sve ne,… da ne nabrajam, na izobličenoj obali, u zagađenom moru, na potaracanom tlu, slika je i prilika tragike hrvatskoga turizma odnosno njegova vodičko-tribunjskog segmenta. Na kraju balade, uz marinu, na Artini, na Hangaru, oko Punte, razumljivo, očekuje se i na Bristaku, da možemo doći samo do željezne ograde, do zaštitara i do natpisa na engleskom, njemačkom, pa i na hrvatskom “samo za goste”. U toj geometriji, “šetnica” je početna linija. – upozoravao je profesor Grgurev prije više godina na neuralgične vodičke točke.
Prof. Vinko Grgurev (privatna arhiva)
U međuvremenu, a posebice prošlo ljeto, bili smo svjedoci uznemirujućih i očekivanih slučajeva u kojima su neki zagrađivali pristup moru i svojatali vlasništvo nad obalom, priobaljem, morem i pomorskim dobrom. Čudno? Ne, na to se upozoravalo već godinama (npr. tekstovi na Trisu)…
Što je s urbanizmom i urbanističkim planovima, a koji su često formalna slova i brojke na papiru, te se proširuju, dopunjavaju i mijenjaju prečesto i nepametno, najčešće po potrebama podobnih investitora, a protiv interesa građana…
-Ako je osvjedočeno da urbanistički plan nema pravne osnove ni za fizičku realizaciju svoje namjere ni za podmirivanje njezinih troškova, onda je on, pogotovo što se pokatkad događaju pretenciozne (zbog i radi čega?) izmjene i dopune, najblaže rečeno, problematičan. Interesne skupine koje se nameću kao njegov subjekt zabacile su planiranje, to jest promišljanje budućnosti, denuncijacijom kako je ono relikt “ozloglašenog vremena”. Kao tobožnja djetinjasta zanovijetanja isključene su značajnosti onoga što bi trebalo biti prvo i osnovno u urbanističkom planiranju: doseg sociologije, estetike, povijesti umjetnosti… Urbanizam je apstrakcija. Kritičko preispitivanje svega dosadašnjeg stanja, kao bitan uvjet upravljenosti u budućnost, neophodno je u oblikovanju prostora i vremena. U tom sklopu uspostavljaju se i otkrivaju načela i mogućnosti urbanizma kao osebujne konfiguracije odnosa među ljudima. Implikacije društvenih znanosti i umjetnosti u njegovu su temelju. – drži Grgurev.
Mogu li urbanizam i urbanistički planovi imati prihvatljivu vrijednost mimo postignuća spomenutih disciplina, pita se profesor Grgurev.
Ljepota obale odlazi u nepovrat
-Nepromišljenim odnosom prema okolini njezinim svođenjem na poligon ostvarivanja neposrednih unosnih dobiti oduzimaju se postojećem prostoru prirodna i kulturno-povijesna obilježja. Reduciranjem na sirovinu upitnog utilitarizma gubi se svrha i smisao usklađivanja čovjekova opstanka u povijesnoj vezi s prošlim i budućim generacijama. Time je ujedno dan ustupak divljoj gradnji odnosno devastiranju prostora. Ta navodna sloboda u tvrdnji da svatko, pa i gradska vlast, ima pravo i može “na svojem” činiti što hoće pokazuje se kao najveća nesloboda. Ako su apartmanizacija, automobilizacija, betonizacija, marinizacija… prokazani kao apokaliptički jahači i ako mediji žešće nego ikad prokazuju kako se svugdje na našoj obali čine katastrofalni zahvati koji njezinu ljepotu odnose u nepovrat, kako ocijeniti začudnost što Vodice kretanjem u suprotnom smjeru podržavaju i dalje ono što je kompromitirano? – postavlja pitanje Vinko Grgurev.
Pomorsko ne-dobro,
(foto TRIS/G. Šimac)
Dakako, u istom pitanju umjesto Vodice može stajati ime većine priobalnih mjesta koja nam pred očima nestaju u nakaradnim nasrtajima na prostor.
A evo i još jedno pitanje: ima li koga tko će odgovoriti na pitanja koja kao savjestan građanin, osjetljiv na nepogode koje nam se dešavaju, postavlja Vinko Grgurev?
Ili nema?
