Nakon 8 dana, koliko je prošlo od starta u Savurdiji, trojica mladića iz Knina: Tomislav Jurić Ćivro (21), Stipe Džalo (20) i Ivan Milošević (21) – predvečer u petak 21.05. – stigli su u Šibenik. Nije to ni polovica puta kojega namjeravju prijeći na 2 kotača – od Savudrije do Prevlake. Dvadesetodnevno pedaliranje po asfaltnoj obalnoj crti hrvatskog Jadrana – nazvano je „Adriatic tour za svetog Bartolomeja”. Točnije, za istoimenu vrlo aktivnu udrugu iz Knina, koja još od prošlog milenija (1999.g.) postoji, živi i djeluje za ciljeve osoba s invaliditetom. Biciklisti im žele pomoći u prikupljanju novca za uređenje Zabavno Edukacijsko Rehabilitacijskog Parka (ZERP) oko Poludnevnog boravka za djecu mlade i odrasle. Od ugradnje zabavnih i rekreativnih sadržaja, uređenja bazena, sadnje stabala, vrta….
Kako su mnogi od njih vezani za pomagala s četiri kotača, odnosno za invalidska kolica, ovom simboličkom biciklističkom turom na dva kotača, od gotovo 1000 kilometara – mladići iz Knina prenose važnu poruku o težini kretanja osoba s invaliditetom, ponajviše zbog arhitektonskih barijera kojih idalje ne manjka, unatoč svim deklaracijama i pravilnicima – ističe predsjednik Udruge sveti Bartolomej – Josip Blažević.
-Ovom prigodom želimo reći: Hrvatska država je potpisala mnoge dokumente; potpisali smo Konvenciju UN, napravili smo strategiju Vlade RH, imamo Povelje o pristupačnost, imamo pravilnik o osiguranju pristupačnosti… Sve to država napiše u projektima da smo ispoštivali, uzme novce, naše, europske, svejedno čije… stave osobe s invaliditetom u državne projekte da će to odraditi… I onda? Primjer u Šibeniku: dobijemo ulicu koja je kilometar dugačka a ima samo jedan pješački prijelaz napravljen po standardima za osobe s invaliditetom! (op.a. – Zvonimirova ulica, Šibenik). I pozivam sve koji se pozivaju stalno na osobe s invaliditetom da poštuju njihove standarde i da projekte provode prema standardima osoba s invaliditetom. Jer se mi jedino tako možemo uključiti u društveni život zajednice – žalosti se Blažević.
– Trebalo bi napraviti reviziju svih novo napravljenih pristupa, rampi i arhitektonskih barijera koje nisu dobro napravljene a u projektima stoji obveza i pravilnik kako se to treba izvesti. I predlažem im da sjednu u invalidska kolica, da prođu, vide kako je to… da ne ispada kako mi pametujemo. To su loše izvedene ceste, nogostupi, pješački prijelazi, ulazi u zgrade, u toalete… Dodala je članica Udruge Aurora iz Šibenika – Lucija Crljen Šaršanski, čiji se sin teenager ne može samostalno u kolicima, tek tako, uputiti u grad.
– Želim im svu sreći i puno im hvala što žele obići Hrvatsku šireći svijest o problemima s kojima se svakodnevno susrećemo – kazao je Antonio Šaršanski, ponosito uz svoju kolegicu Niku, koja brine iste brige.
Momci iz Knina, diljem priobalnog dijela lijepe naše prenose sve te poruke o važnosti uvažavanja otežavajućih okolnosti s kojima se osobe s invaliditetom svakodnevno suočavaju. Jer, znaju da su i samo 2 centimetra ponekad nekima – nepremostiva prepreka, vele mladi biciklisti. – Mi smo se uputili na ovaj put da generalno osvijestimo ljude o problemima osoba s invaliditetom. I ovo nam je osmi dan na putu promicanja tih poruka koje redovito iskazujemo gdje god dođemo i objavljujemo ih na društvenim mrežama – kaže Stipe Džalo.
– I tako ćemo sve do Prevlake do 29.05., bez obzira na izmjene svih godišnjih doba, uz kišu, buru, sunce… Sve smo prošli i nije nam teško. Spavamo po privatnim kućama, ljubazni ljudi su nas i u apartmane primali. Svaka im čast. Pomažu našem cilju da osvijestimo javnost o poteškoćama koje doživljavaju osobe s invaliditetom, posebno na 4 kotača. Naša zemlja je mnogo lakša za bicikliste nego za osobe u invalidski kolicima – sumirao je dojmove Ivan Milošević.
Ove ambasadore, u Šibeniku su radosno dočekali te ispratili i članovi Udruge Aurora. Također okupljene oko rješavanja svih gorućih problema, ponajviše djece s invaliditetom.
– Svaka akcija koja promiče prava invalida i ukazuje na njihove probleme i poteškoće je hvale vrijedna. A problema ima na sve strane. Sada smo primjerice suočeni sa odabirom srednje škole. Dijete s invaliditetom ne može pohađati onu školu koju želi. I to ne zbog arhitektonskih barijera, nego zato jer programi određenih škola nisu prilagođeni ni fizički niti s pomagalima osobama s invaliditetom. Primjerice tehničko crtanje. Moj sin nema takvu preciznost u rukama ali može raditi na računalu, što i jest sadašnjost i budućnost tehničkog crtanja. Strategija kaže da se to može i mora. No, u stvarnosti je to nemoguće. Ne želimo zapinjati na svakom koraku, svađati se i zamjerati. Zato smo odabrali Ekonomsku školu – potužila nam se Lucija Crljen Šaršanski, majka djeteta s invaliditetom.