Ima tih trenutaka u novinarskoj praksi kada nije lako, zatečen viđenim, izbjeći da izvještavajući o nekome ili nečemu ne postaneš djelomično patetičan. Jedan od takvih je, sve mi se čini, i ovaj sada. Naime, godinama, ili bolje rečeno već desetljećima, se često čuje o toj kninskoj udruzi Bartolomej. Te Bartolomej ovo, Bartolomej ono, Bartolomej zaposlio, uradio to i to… tome slično. I sam sam često najavljivao ili izvještavao o nekim njihovima akcijama, bez da sam se bolje upoznao s akterima tog kninskog Bartolomeja.
Sve do prije neki dan. Nakon više pokušaja i odgoda susreta radi koronavirusa, koji je u većoj mjeri izneredio živote većini, zaputio sam se u Knin posjetiti to čudo od udruge jer je taj isti Bartolomej opet krenuo s nekim svojim značajnim projektom. A i učinilo mi se zgodno u projektu serije tekstova pod nazivom Reflektor (u suradnji s portalom Lupiga) kojima je jedan od ciljeva rasvijetliti probleme tzv. marginaliziranih skupina, ovaj put rasvijetliti i osvijetliti i učiniti vidljivijim jedan svijetao slučaj u kojem se takvi problemi uspješno rješavaju. Dakle, novinarska dobra praksa je da predstavimo odmah o kome se i čemu radi. Kako se sami predstavljaju: Udruga osoba s invaliditetom „Sveti Bartolomej”Knin (u daljnjem tekstu, što bi rekli pravnici u ugovorima, koristit ćemo samo Bartolomej) je humanitarno-socijalna udruga, osnovana u Kninu 17.11.1999., a osnivači su joj bili 10 osoba s invaliditetom i 2 socijalna radnika.
Arhiva: Zajednička fotografija nakon sportskih natjecanja u Udruzi sv. Bartolomej
Kako vele, Udruga učlanjuje osobe s invaliditetom kao i sve zainteresirane za zaštitu i promicanje zajedničkih humanitarnih, socijalnih i zdravstvenih i drugih interesa osoba s invaliditetom. Danas, 20 i nešto godina nakon osnutka, Bartolomej broji na stotine članova, gotovo stotinu zaposlenih i zasigurno tisuće posrednih ili neposrednih korisnika njihovog predanog, organiziranog i marljivog rada na poboljšanju uvjeta života osoba s invaliditetom i drugim poteškoćama, te je od neprocjenjive i nezamjenjive pomoći članovima uže i šire obitelji osoba s invaliditetom (u daljnjem tekstu: OSI). I ovo nije patetika i uveličavanje.
Spasonosne kninske udruge
Dakle, bez pretjerivanja: Bartolomej je zasigurno i nesumnjivo jedna od najznačajnijih građanskih udruga u Hrvatskoj. Kada bi na nekom fakultetu ili školi trebalo predavati o ustroju, važnosti i golemom potencijalu takozvanog civilnog društva, to jest nas građana, onda bi se obavezno trebalo uzeti kao primjer i slučaj Knina i njegovih nekoliko udruga koje su postigle doista fantastične rezultate i dali teško mjerljiv čak spasonosni doprinos za popravak narušene kvalitete života u tom, treba to ponoviti opet i iznova: zapuštenom dijelu Hrvatske.
Naime, znate već tu priču: za Knin većina u Hrvatskoj čuje 5. kolovoza, na dan kada se tradicionalno u zadnjih 25 godina obilježava ‘Oluja’ tj. dan oslobođenja tog dijela Hrvatske od okupacije i svojevrstan završetak Domovinskog rata. Uobičajeno, helikopterima i limuzinama se tog dana u kolovozu u Knin na tvrđavu pred kamere hineći domoljublje natiskaju manje-više svi aktualni političari i politički čimbenici u Hrvatskoj, premijeri, predsjednici, župani, gradonačelnici, načelnici općina, stranački vojnici itd.
Izleti kanuima na rijeci Krki kroz Knin su dijelić turističkih potencijala kninskog kraja (foto Ekološka uduga ‘Krka’ Knin)
Nakon uobičajene ceremonije i mahanja zastavama dobar dio njih ode na gala ručak koji uključuje pršut, pečenu janjetinu i gemišt, pa se onda predvečer zapute natrag put Zagreba. Ništa novo dakako, a i ponavlja se iz godine u godinu. A u preostala 364 dana Knin ostaje živjeti sam sa svojim problemima, uglavnom bez ikakve strukturirane inteligentne pomoći od države, a koja ga, apsurdno, voli zvati kraljevskim gradom i simbolom hrvatske državnosti. ‘Kraljevski grad na socijalnoj skrbi’, citiraću ovaj put ipak vlastiti naslov teksta iz tamo neke 1998. ili ’99. godine, kada sam, kao i drugi, nastojao uputiti na činjenicu kako se država ne brine za Knin i njegove stanovnike, kako je gospodarstvo posve rasuto, društveni i kulturni život prepušten slučaju, te kako je najmanje trećina stanovništva registrirana na spiskovima korisnika socijalne i druge pomoći… i tako dalje.
Dvadeset godina kasnije, stanje je slično, isto, da se ne kaže nešto drugo. Desetljećima je aljkava država (tj. njezino vodstvo) zapustila neke od svojih, u naravi najperspektivnijih krajeva, a koji radi brojnih prirodnih, krajobraznih i tradicijskih vrednota obiluju mogućnostima za zdrav i pametan razvoj.
Srećom, sve navedeno već godinama nastoje premostiti vrijedni, časni i marljivi ljudi, iznimni pojedinci koji se nisu plašili uložiti svoje vrijeme, životnu energiju, snagu, vještine… u ono što se obično naziva opće dobro. Među takvim su i pokretači i motori nekih kninskih udruga Bartolomej, Zvonimir, MI, Ekološka udruga Eko Knin i druge. Da nije njih, tko zna kako bi Knin danas izgledao.
Još jedan ‘Korak naprijed’
Ne bi oronule bile samo oku vidljive fasade, ulice, kolodvori, bivši pogoni… nego i sve drugo.
Dakle, dodatni motiv za posjet Bartolomeju bio je još jedan u dugom nizu njihovih projekata. Ovaj se jednostavno zove „Korak naprijed” koji je javnosti predstavljen u dvorani kninskog Studentskog doma „Fra Lujo Marun“. Zapravo, to i jest još jedan korak naprijed i nastavak razvoja društvenog poduzeća Bartolomej j.d.o.o. kojega je Udruga Bartolomej osnovala radi lakšeg zapošljavanja osoba s invaliditetom.
S predstavljanje projekta ‘Korak naprijed’ (foto TRIS/G. Šimac)
Red je, jer Europa to voli, istaći kako ‘vrijednost projekta iznosi 2.320.843,25 kn, od čega su bespovratna sredstva 1.972.843,25 kn (85%), a sredstva nositelja 348.000,00 kn, te kako se sufinancira sredstvima Europskog socijalnog fonda u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014.-2020.
-Poduzeće Bartolomej j.d.o.o. je neprofitno društveno poduzeće osnovano 2017. godine je s ciljem zapošljavanja i integracije osoba s invaliditetom. Svojim djelovanjem aktivno i izravno želimo doprinijeti izgradnji društva tolerancije i suradnje te pomoći socijalno isključenim osobama i njihovim obiteljima unaprijediti njihovo samopouzdanje i kvalitetu života kroz zapošljavanje i socijalnu uključenost – pojašnjava voditelj projekta Korak naprijed dalje Marko Pehar, a u okviru kojega će se zaposliti još radnika u pogonu u kojemu će se proizvoditi tradicionalne slastice smokvenjaci, arancini, predmeti od gline, džemovi itd.
Zapravo, najviše fascinira podatak kako je Bartolomej u Kninu posljednjih godina zapošljava 70, 80, pa čak i devedesetak stalno zaposlenih osoba kroz sva područja svojeg djelovanja, počev od suradnika u nastavi, njege osoba s potrebama, edukacije i rehabilitacije osoba s invaliditetom, kroz poludnevni boravak za djecu s invaliditetom, proizvodni pogon Bartolomeja j.d.o.o. itd.
Marko Pehar (foto TRIS/G. Šimac)
Za grad u kojemu je mogućnost stabilnog zapošljavanja rezervirana uglavnom za one koje rade u lokalnoj i državnoj upravi, to je golemi doprinos, a posebice za osobe s invaliditetom, koje do posla teško i nikako dolaze i u puno uređenijim i gospodarski razvijenijim sredinama.
‘A čuj…’
– Pa dobro… vi ste jedan od jačih gospodarskih subjekata u Knin, kako se to kaže – kažem Josipu Blaževiću, jednom od osnivača Bartolomeja.
– A čuj… – kaže on, očito bez namjere da se nadoveže na moje pohvale udruzi Bartolomej.
S Josipom Blaževićem sam se sreo uoči predstavljanja gore navedenog ‘Koraka naprijed’ na parkiralištu studentskog doma u Kninu.
Naišao je jedan ‘golf’, s namjerom da se parkira na neko od dva mjesta koja su označena jasno vidljivom karakterističnom žutom signalizacijom na asfaltu te prometnim znakom na kojem je označeno kako su to parkirališna mjesta za vozila osoba s invaliditetom.
Josip Blažević iz Udruge Bartolomej (foto TRIS/G. Šimac)
No na tim mjestima su bila parkirana dva vozila, ‘škoda’ i ‘mercedes’, oba bez vidljivih oznaka kako su njihovi vlasnici i korisnici osobe s invaliditetom.
Dakle, opet se netko nepropisno i bezobrazno parkirao tamo gdje ne bi trebao.
Uočavam kako golf ima oznaku osoba s invaliditetom na vjetrobranskom staklu, no nema se gdje parkirati. Vozač staje na cesti, uz rubnik. Otvara vrata i sa suvozačeva mjesta vadi invalidska kolica, rasklapa ih, te se snagom svojih ruku smješta u kolica.
– Blažević? – pitam.
– Šimac? – pita on mene.
Tako je slučaj htio da uz Josipa Blaževića u isti tren upoznam i kako u praksi izgleda uobičajen i svakodnevni problem osoba s invaliditetom diljem Hrvatske.
– Oprostite, djevojko, jeste li vidjeli da je to mjesto označeno za osobe s invaliditetom? – pokušao je Josip upozoriti djevojku koja je ušla u mercedes.
Djevojka nije odgovorila ništa. Ubacila je svoje torbe i vrećice u gepek, te se ‘mercedes’ brzo odvezao.
– Eto vidite. Tako vam je to – rezignirano zaključuje Josip.
U tom trenutku se odnekud pojavio i visoki muškarac i nadovezao se…
Ništa preko noći
– Ne ide to ništa preko noći. Potrebno je još puno vremena da ljude usvoje neke norme ponašanja. Znam, jer sam živio u Njemačkoj. Dug je to posao… – kazao je on.
Ispalo je da je to Vlado Arežina, osnivač i aktualni predsjednik Bartlomeja, čovjek čije se energičnost očitava već pri prvom susretu, te koji zbilja odaje dojam kao da nema vremena za gubljenje ni za bespotrebne priče.
Vlado Arežina (foto TRIS/G. Šimac)
Odmah mi postaje jasnije zašto je Bartolomej u dva desetljeća postigao sve to to je postigao. .
– Evo to ti je čovjek zbog čega imamo sve što imamo danas… – uskočio je Josip, kao da zna o čemu sam razmišljao.
– Ne, ne… Mi smo ti… svi mi… – ispravlja ga Vlado.
– Ajde, ajde… Nije problem priznati da si čovjek ispred svog vremena, ispred grada, županije države…- nastavlja Josip.
– Mi smo. Što bi ja bez tebe. Čovjek koji hoda nikada ne može vidjeti niti razumjeti razinu problema kao čovjek koji se kreće u kolicima. Onda se svi nadopunjavamo, grizemo, rješavamo probleme, korak po korak – kaže Vlado Arežina.
Dakako, jedan od tih problema je i još uvijek prevladavajuće tragična razina nekulture vozača u hrvatskim gradovima, kada je u pitanju gotovo redovit slučaj da se bezobzirni vozači parkiraju na parkirnim mjestima koji su previđena i rezervirana za vozila za osobe s invaliditetom.
Najprije je trebalo premostiti prvu prepreku, a to je brojne ustanove podsjetiti kako imaju zakonsku obavezu u blizini svojih sjedišta odvojiti razmjeran broj takvih parkirališnih mjesta, a ne samo za direktore, ravnatelje, načelnike i tome slično.
To je i počelo funkcionirati: žute oznake se sada doista mogu naći posvuda po asfaltu, no nad njima često i nepropisno parkirani automobili.
Vlado i Josip u dvorištu Bartolomeja (foto TRIS/G. Šimac)
– To je jedan problem koji će još dugo biti prisutan dok se svijest ljudi ne promjeni. No još je gori problem to što osobe u kolicima još uvijek, u 21. stoljeću, ne mogu pristupiti glavnini ustanova kojima moraju imati pristup – kaže Josip Blažević, dok samostalno sjeda u automobil, koji je morao nepropisno parkirati kako bi se približio studenskom domu.
No i dan danas u većini gradova upravljači nemaju elementarnu svijest o tome da im je dužnost i obveza omogućiti osnovno – mogućnost kretanja gradom osobama u kolicima. Blažević je posebno ogorčen na problem Šibenika, u kojemu i dan danas na svega jednom mjestu u središtu grada postoji križanje na kojemu se osobe u kolicima mogu neometano spustiti i prijeći prometnicu.
No apsurdno je što i na tom mjestu, na Poljani, zeleno svjetlo na semaforu za pješake traje svega 7, 8 sekundi, što je vrijeme nedovoljno da se prijeđe cesta bilo kome osim atletičaru sprinteru.
‘Neka ljudi rade’
– Nebrojeno puta sam urgirao i intervenirao kod šibenske vlasti, posebno u zadnje vrijeme kada sam urgirao da se prilikom obnove Zvonimirove ulice ne zaboravi urediti spust za kolica. No to se nije desilo – kaže Blažević.
Da, to je duga priča. Oni koji žive u Šibeniku to znaju: razina ignoriranja aktualnih vlasti prema problemima i elementarnim civilizacijskim potrebama građana, bez obzira radi li se o osobama s invaliditetom, postala je teško podnošljiva, a to su najbolje, tj. najgore pokazali šeprtljavi i traljavi radovi koji po gradu traju već niz godina. Radovi su to na odvodnji voda pri kojima su zaboravljeni odvodi za vodu, pa onda nije ni čudno da su zaboravljeni i spustevi za osobe u kolicima.
(foto TRIS/G. Šimac)
Bolje da se vratimo u Knin… Na predstavljanju najnovijeg u nizu projekata u kninskoj dvorani sukladno epidemiološkim ograničenjima okupilo se nekoliko desetaka ljudi, znatno manje nego u boljim vremenima…
– Ukratko, naš cilj je pomoći osobama s invaliditetom, i mislim da su ovakvi projekti bogom dati da nam to omoguće. Nije nam cilj da se samo sudjeluje na ovakvim projektima, i da neki tamo dobivaju dobre plaće i da super žive… Smatramo kako su ti novci namijenjeni za to da nakon toga nešto ostane nešto što je konkretno – jednostavno pojašnjava Vlado Arežina.
Zapravo, teško je zamisliti nešto konkretnije od toga da se nekome pruži prilika za bolji, sadržajniji i smisleniji život na način da mu omogućih posao i mogućnost samostalne egzistencije. To se odnosi na bilo koga od vojske nezaposlenih u Hrvatskoj i Kninu, a kad je riječ o osobama s invaliditetom, znajući za njihove dramatične teškoće pri zapošljavanju, takvo što se može smatrati i svojevrsnim zgoditkom u igri na sreću.
– Gle… Eto, nema gdje nas nema. Pomoćnika u nastavi imamo 10 ili 12 koji rade s djecom, imamo 63 zaposlena u udruzi i 14 zaposlenih u poduzeću… To je 77. S tim da je sad završio projekt u kojemu smo imali 22 zaposlenik. Tako da smo nedavno s brojkom zaposlenih prešli devedeset… Neka ljudi rade… – odgovara mi na pitanje Josip Blažević kao da je to posve normalno da netko tko nije državni ili lokalni aparat u Hrvatskoj tek tako zapošljava gotovo stotinu ljudi.
Vlado Arežina ispred poludnevnog boravka Udruge sv. Bartolomej (foto TRIS/G. Šimac)
Znamo i sami kako kod nas, ako u obitelji nema bolje pozicioniranih stranačkih dužnosnika, nije lako započeti život kako to priliči mladom čovjeku, nije lako početi živjeti samostalno, naći dostojanstven i stabilan posao, a kamo li doći u poziciju se skućiti u vlastitom stanu ili kući. Osobama sa smanjenim sposobnostima je neuporedivo teže.
Ali ako se projekti postave da se njima uistinu želi pomoći ljudima, onda je sve ostvarivo, kažu.
– Ima projekata gdje to netko odradi s deset posto onoga što bi trebalo. Onih je 90 otišlo u prašinu. Jedan put su se neki naljutili na mene kada sam im rekao: zvali ste ljude da rade, a niste im osigurali marendu, niste im osigurali cipele, odjeću…. Pa gdje vam je sramota više zvati po tim projektima? Ako mu nisi sposoban osigurati marendu i cipele i radnu odoru, pa zašto ga zoveš? I prijevoz dakako… Treba dovesti čovjeka i vratiti ga natrag… Ljudi, pa hajdemo biti ljudi.. – kaže Josip.
Milijuni…
U Bartolomeju surađuju sa gotovo svim relevantnim institucijama i udruženjima u Kninu i županiji, sa fakultetima, školama, sportskim klubovima… Uvijek im je drago kad se pokreću projekti koji su od koristi osobama s invaliditetom. No bez vrzmanja će reći i kako ima onih koji takve projekte baš i ne ostvaruju onako kako su ih prvotno predstavljali, te kako od njih na koncu najmanje imaju koristi oni zbog kojih su pokrenuti – osobe s invaliditetom.
– Kada bi s izračunalo koliko je milijuna sredstava povučeno za osobe s invaliditetom u Šibensko-kninskoj županiji – došlo bi ti slabo. A kad pogledaš Šibenik – ja ne mogu preći pješački prijelaz nego jedan. Halo? Izvuklo se sredstava, a napravili su ništa – upozorava Josip Blažević.
Pogon Bartolomeja j.d.o.o.(foto TRIS/G. Šimac)
No takva praksa nema nikakve veze s Bartolomejom. U to sam se uvjerio netom kasnije, kada smo najprije otišli u posjet pogonu Bartolomeja j.d.o.o.
Na glavnoj prometnici, simbolično baš preko puta pogona privatizirane pa propale tvornice Kninjanka u kojoj je nekoć radilo stotine krojačica, u prostranom osunčanom prizemlju jedne obiteljske kuće smjestio se Bartolomejev pogon za proizvodnju marmelada, džemova, smokvenjaka…
– Lijep prostor… – konstatiram s ulaza.
– Nije bilo u Kninu lako naći odgovarajući prostor… – kaže Vlado Arežina.
– U Kninu nije bilo lako naći prostor? – čudim se ja, očito slabo informiran – Pa ima tko zna koliko praznih prostora…
– Na žalost nije tako. Kako bi našli prostor koji nam odgovara za standarde ovakvog pogona trebalo je vremena. Ali evo, s ovim smo zadovoljni. Imamo prostranu radionu, dva prilaza za prekrcaj proizvoda i sirovina, skladište, strojarnicu… – pokazuje nam Vlado Arežina.
Pogon Bartolomeja j.d.o.o.(foto TRIS/G. Šimac)
Čim se uđe u taj svijetao prostor čulo mirisa biva posve okupirano ugodnim mirisa voća, slastica, kolača… Osim što mi je izvrsno mirisalo, to je bio i čvrst i mirisan dokaz da nekim slučajem nisam dobio koronu. Premda bi i netko s manjkom osjetila za miris ovdje ‘promirisao’, čini mi se.
– Dobro miriše… – kažem.
– A čuj, kolači… – veli Vlado.
U pogonu nekoliko zaposlenica. Nije ovo neka propaganda, ali vidi se odmah s ulaznih vrata: dobre su volje, odjevene sve u bijelo, s bijelim kapicama na glavi, nasmijane, pakiraju džemove i opušteno čavrljaju.
Vlado nas provodi kroz pogon i s ponosom pokazuje nabavljene pultove, goleme hladnjake, peći, sušilice…
– Imamo mi u planu nabavku još strojeva.. – nastavlja Vlado.
Pozdravljamo se sa zaposlenicama, osobama s invaliditetom i s osmijesima zadovoljstva na licima, a kakvi se, prema mojim iskustvima, rijetko uočavaju na sličnim radnim mjestima. Dobio sam na odlasku i slatki poklon, teglicu džema na kojoj piše ‘Korak naprijed’.
Teglice džema iz Bartolomeja j.d.o.o.(foto TRIS/G. Šimac)
Slijedeći korak nam je bio posjet srcu Udruge sv. Bartolomej, sad već respektabilnom kompleksu nedaleko od kninske bolnice, a koji se sastoji od potpuno preuređene barake u kojoj je sve počelo, pa novosagrađene suvremene građevine s kabinetima za rehabilitaciju, sportskim dvoranama kuhinjama, dnevnim boravcima, igračkama, raznobojnom opremom za vježbanje i igru, napravama za razonodu, stolovima za stolni nogomet, strunjačama, knjigama, televizorima, raznim instrumentima, liftom i još svačim što nisam uspio zapamtiti…
Nema čega nema
– Pa nema čega nema… – konstatiram zbunjen opremljenošću, a koja ugodnim šarenilom i raznobojnošću tvori doista ugodno ozračje.
– Ma da… Nabavili smo svašta. Imamo i više nego što nam treba – veli usput Vlado.
A sve je počelo neuglednom zapuštenom i devastiranom radničkom barakom površine 73 ‘kvadrata’ koju su od grada Knina dobili u ožujku 2000. godine, te je uz pomoć humanitarne organizacije IRC obnovili, opremili s rabljenim namještajem, donacijama humanitarnih organizacija koje su tada radile na području grada Knina.
– Kad smo ga dobili raspadao se. Ni miševi nisu htjeli unutra – prisjeća se Vlado.
No sada je takvo što teško i zamisliti. Na hodniku novog objekta poludnevnog boravka srećemo i Anelu Marijanović, voditeljicu poludnevnog boravka.
Lijepo uređene prostorije Udruge sv. Bartolomej (foto TRIS/G. Šimac)
– Još to nije sve sređeno kako treba, radi korone. Imamo novu opremu koju treba dobro rasporediti. Evo smo dobili za djecu i donaciju od Kraša – pokazuje nam Anela kutije bombona, čokolada , keksa i ostalih slastica.
No to nije sve, kako kažu na TV reklamama. Vlado me vodi kroz neka vrata kroz koja izlazimo na stražnje dvorište, a tamo neko gradilište…
– Šta je sad ovo… bazen? – pitam.
– Nije još ali bit će. Sada ovdje radimo bazene. Već imamo i kupljenu opremu koja nam je potrebna, no za sada smo radi korone morali pauzirati ss radovima. To je zamišljeno kao jedan veći bazen koji će biti zatvoren i moći će se koristiti tijekom cijele godine, a manji će biti samo za djecu i i bit će otvoren. Imamo sve pripremljeno i panele i konstrukciju i ostalo. Znaš ti koliko je bazen važan za ovu djecu, kakav je voda blagotvoran medij za djecu u rehabilitaciji – zaneseno i zadovoljno priča Vlado.
Vlado je i otac sad već i odraslog sina s poteškoćama.
Budući bazen (foto TRIS/G. Šimac)
– Već su nabavljena i kolica za spuštanje u vodu, tu će biti rampa. Tu će oni moći polako ući u vodu. Tu su tuševi, a ovo je dvorana i teretanica, i ovdje je veza sa starim objektom. Uvezali smo jedno i drugo u cjelinu… – crta nam rukama u zraku buduće obrise i dijelove bazenskog dijela Bartolomejevog kompleksa.
Na sve su mislili. Od Bartolomejaca se teško izvlače priznanja o poteškoćama na koje zasigurno nailaze u labirintu birokracije, administracije i često besmislenih propisa, te prepreka koje savladavaju u ostvarenju svojih ideja kojima žele ostvariti dobrobit za djecu s poteškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom. Samo odmahuju na ta pitanja rukom i idu dalje.
No čuli smo od ‘trećih’ osoba kako su svojedobno zatražili od županijskih institucija da im dopuste da zapuštene bazene u obližnjoj bolnici o svom trošku urede i opreme, a zauzvrat bi tražili samo da djeca dvaput tjedno mogu koristiti te bazene. Nije im uspjelo, pa su zato i krenuli graditi svoje bazene, kaže nam naš izvor.
Budući bazen s terase Poludnevnog boravka (foto TRIS/G. Šimac)
Uokolo zgrada u kojima su poludnevni boravak i upravna zgrada s drugim sadržajima je i zelena površina, te prostrano parkiralište na kojemu je nekoliko kombija koji svakodnevno dovoze i odvoze sve one kojima je potreban prijevoz do Bartolomejaca na terapije, posao ili boravak.
– To je naš vozni park. Oni ne miruju… Oni su olakšali život mnogima – ponosan je na vozila Vlado Arežina.
No, oni kojima je Bartolomejeva velika obitelj doista pomogla su pojnajprije roditelji djece s poteškoćama. Osim što su od rođenja djeteta moraju ulagati puno snage, strpljenja i ljubavi kako bi svojoj djeci omogućili život sa što manje stresa, rehabilitaciju, razvoj, liječenje, učenje… oni često sve te velike obveze moraju uskladiti i s poslom, ako ga imaju. Dakako, malo koji poslodavac ima sluha za probleme majki ili očeva djece s posebnim potrebama: malo tko ima razumijevanja što njegovi radnici moraju stalno negdje ići po dijete ili s njim boraviti češće nego neki drugi.
‘Ruku na srce…’
Bartolomejev poludnevni boravak za takvu djecu je spas i za djecu i za roditelje: izuzev što djeca borave u ugodnom ambijentu pod nadzorom stručnih osoba, te se razvijaju uz pomoć Bartolomejevih stručnjakinja i stručnjaka za rehabilitaciju koji su po svojoj sposobnosti i vještinama poznati diljem Hrvatske, roditelji u tom razdoblju mogu biti spokojni i rasterećeni, te se ne moraju zamjerati šefovima na poslu.
Igraonica (foto TRIS/G. Šimac)
Na parkiralištu srećemo i Ivanu, majku djeteta s poteškoćama u razvoju, koja svakodnevno dovodi svoje dijete u poludnevni boravak, a otkad je u udruzi zaposlena na četverosatno radno vrijeme, život joj je, kaže, postao neuporedivo lakši.
– Znate što ću vam iskreno reći… Ja sam majka djeteta s poteškoćama. Moj mlađi sin ima dijagnozu autizma i mene kao takvu sumnjam da bi itko zaposlio da nisam tu našla posao. Jer znate… dijete morate voditi na razne terapije, zbog čega je meni potrebno maksimalno fleksibilno radno vrijeme. Ruku na srce: svi mi volimo reći ‘jadni invalidi’ i ‘suosjećam’ i ‘želim pomoći’. A vi znate koliko bi poslodavaca dopustilo i imalo razumijevanja za potrebe nas roditelja. Vrlo, vrlo su rijetki takvi – kaže Ivana.
I ona ima osmijeh na licu. Kao i tajnica Udruge Jelica Šimunović, smirena žena blagog pogleda za koju će Bartolomejci reći da je također značajnim zaslužna za velike uspjehe te kninske družine. No čim je postalo izvjesno kako će sad krenuti nove pohvale na njezin račun, Jelica se brzo udaljila u svoj ured o svom važnijem poslu, s osmijehom dakako.
O kojem se obimu posla radi, red je da nešto i napišemo, premda bi nam zato trebalo puno više prostora, jer bi nabrajanje svih dvodesetljetih Bartolomejevih aktivnosti i prohujalih i aktualnih, te planiranih projekata, zamisli i nastojanja stalo u deblju tiskanu knjigu.
Soba za vježbanje (foto TRIS/G. Šimac)
Dakle, osnovni cilj Udruge je pružanje pomoći djeci, mladima i odraslim osobama s invaliditetom (smetnjama u razvoju) bez obzira na njihovu nacionalnu, religioznu i bilo koju drugu pripadnost. To je kod njih posebno vidljivo jer, kažu nam, tu nije i ne smije i nikad neće bitno tko je Hrvat, pravoslavac, Srbin, katolik, musliman…, a što je za sredinu s nedavnim ratnim ranama vrlo bitno.
Njihova zadaća je jasna i provodi se kroz program za djecu i mlade s teškoćama u razvoju kroz poludnevni boravak, te program rada za mlade i odrasle osobe s invaliditetom, te rad sa starim i nemoćnim osobama.
-Cilj rada Poludnevnog boravka je pružanje stručne rehabilitacije i terapije, osiguravanje usluga boravka, prehrane, njege i brige o zdravlju, prijevoza, te usluga organiziranog provođenja slobodnog vremena za korisnike, integracija u zajednicu i rad s roditeljima. Trenutačno skrbimo o 61 korisniku-dnevno 50 korisnika, s tjelesnim ili mentalnim teškoćama,komunikacijskim i senzornim teškoćama, kombiniranim teškoćama. – pojašnjavaju.
U drugom svom programu pak im je cilj rada s mladim i odraslim osobama s invaliditetom, starim i nemoćnim unaprijediti realizaciju prava osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, osnaživanjem za aktivno učešće u životu lokalne samouprave i senzibiliziranje lokalne zajednice za potrebe i prava osoba sa teškoćama/invaliditetom.
Jedna od soba za rehabilitaciju (foto TRIS/G. Šimac)
– Imali smo, na primjer, tu u Kninu dvojicu koji nisu ništa radili. Svi su se s njima izrugivali. Sklonili smo ih sa ceste. I evo ih sad kod nas . Dolaze svaki dan, svako jutro, subotom i nedjeljom zalijevati cvijeće… I kako nećeš takve ljude zaposliti. Dao si im životu smisao, više nisu na ulici, predmet ruganja. On će zalijevati cvijeće svaki dan, dolazit će uvijek. I neće fušariti – ukazuje Josip Blažević na jedan od niza primjera u kojima su one koji su ‘digli ruke od sebe i života’ uspjeli animirati da se uključe u život, te im potaći samopouzdanje i vjeru u sebe, te omogućili da započnu drukčije vrednovati i sebe i sve oko sebe.
Kako ne bi ispalo da je zalijevanje cvijeća jedino što se radi, evo pozamašnog spiska: pomaže se osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima kroz uključivanje u lokalnu zajednicu, ali se nastoji kod njih razviti socijalne vještine te osvijestiti lokalnu zajednicu o potrebama osoba s invaliditetom. Tu je nerijetko potrebna i psihosocijalna potpora OSI i njihovim obiteljima, konkretna pomoć pomoć u kući za osobe 65 +; osobna asistencija za osobe s najtežim stupnjem invaliditeta, te za osobe s tjelesnim i intelektualnim teškoćama.
Tu su i programi pomoćnika u nastavi, kreativne aktivnosti za sve korisnike, informatičke radionice za, sportske, kulturne i slobodne aktivnosti prema potrebama i interesu korisnika, prijevoz za najugroženije korisnike, inkluzivne radne aktivnosti za mlade, administrativna podrška zaposlenim i korisnicima, te što je posebno važno, zapošljavanje ili poticanje i pregovaranje u zapošljavanju osoba s invaliditetom i zapošljava osobe s invaliditetom s poslodavcima, lokalnim vlastima itd.
Poludnevni boravak s cjelovitim programom
A Poludnevni boravak, što se tamo uopće radi? Evo što: tamo se provodi rehabilitacijsko edukacijska (defektološka) individualna i grupna re/habilitacija, logopedska individualna i grupna re/habilitacija, radna terapija, fizioterapija… Osim toga potiče se usvajanje higijenskih navika i unapređenje zdravlja, pri čemu se radi malim grupama, posebice u uvjetima covida-19.
Ulaz u Poludnevni boravak (foto TRIS/G. Šimac)
Nije tu samo vježbanje u pitanju, koriste se i blagotovorni učinci glazbe, likovnosti i raznih kreativnih postupaka. Tu su glazbeno – likovne aktivnosti, tzv. okupacione aktivnosti s mladima, ali i rad sa roditeljima individualno i kroz roditeljske sastanke, jer njima također treba podrška i pomoć u životnim uvjetima koji nisu laki , a kakve roditelji djece bez poteškoća najčešće ne mogu pojmiti.
Tu su i Meo praktičari, Vibro Akustička Terapija (VAT) koju su uveli među prvima u RH terapija senzorne integracije, neurofeedback metoda, te sustavno i stalno praćenje i nadzor djece s višestrukim teškoćama koji se kombinira i s radom u kući.
Možda je jedan od najvećih zadataka integracija djece i mladih u redovne u vrtiće i škole, pri čemu je potrebna priprema djece, koordinacija i stručna suradnja sa školama i angažman pomoćnika u nastavi. Važan aspekt je i što lakša i bezbolnija integracija djece i mladih u socijalnu sredinu sa što manje trauma i stresa, koja se postiže organiziranjem zajedničke aktivnosti s vršnjacima bez teškoća, a kasnije i podrška u zapošljavanju mladih.
Popis djelatnosti je podugačak, ali dobro je znati kako postoji netko tko je spreman, tko je stručan i tko želi pomoći kroz sve navedene oblike djelovanja, a kojima se pribrajaju još i stalno praćenje, probir (trijaža), procjena za rehabilitaciju i za vještačenje, prijevoz i prehrana korisnika, psihološka potpora djeci i mladima i njihovim roditeljima, te rad s djecom s poremećajima jezika i govora, motoričkim i senzornim teškoćama iz gradova i općina van kninskog sjedišta Bartolomeja.
Ugodni interijer (foto TRIS/G. Šimac)
– Jesi vidio šta sve imamo… – pita me Josip Blažević koji je mene i Vladu dočekao u dvorištu nakon obilaska Bartolomejevih prostora.
– Jesam. Nemam riječi – kažem.
– Bit će tu još svega, nije to ništa. Čekaj da krenemo svoje povrće proizvoditi. Zašto mi ne bi imali mjesto gdje ćemo posaditi svoju pomu, svoj krastavac, svoju papriku, pa ćemo začiniti salatu na kraju kad sazrije, pa ćemo našu salatu jesti iz našeg vrta i ako je bude više plasirati je dalje. To je naša priča… Nabavićemo traktor, frezu, vrt… Idemo u sadnju cvijeća da se ne mora kupovati negdje drugo, pa šta se napravi. Prostora ima za napraviti mali rasadnik. Pa ako vidiš prazan pitar u gradu – pa ajmo ga posaditi. Ajmo ga saditi. Besplatno. Valjda će netko vidjeti da kada smo mi posadili pa došli zaliti, da ta ekipa nešto radi. Najgora stvar je kad naiđeš na pitar u gradu a iz njega raste troska, ili ništa nema u njemu. Ajmo ga i napuniti, pa ako se netko sjeti da nam nešto kaže…. ma ne mora nam ništa reći, ni hvala. Al’ neka cvjeta cvijeće… – iz rukava istresa planove Josip.
– Već smo angažirali profesoricu iz škole koja će ovdje sa svojim učenicima i našima posaditi drvored, te kompletno urediti hortikulturu. Ima da bude sve ovo lijepo. Ondje će doći nadstrešnica ako bude kiše… – rukama nam opet u zraku crta Vlado Arežina buduće projekte.
Cvijeće će cvjetati
Zapravo, dok pokazuje rukom gdje će biti drvored, gdje klupe, gdje staklenik… kao u nekom novotehnološkom filmu s proširenom virtualnom stvarnošću, 3D efektima i trodimenzionalnim hologramskim slikama mi se u trenu učini kao da to već postoji.
Josip Blažević (foto TRIS/G. Šimac)
Štos u tome je što je to, na neki način doista tako. Ova ekipa uglavnom ostvari što zamisli, pa nema šanse, mislim, da ono nacrtano u zraku ne bude uskoro opipljivo i materijalno.
– Pa dobro odakle Vlado toliko energije? – pitam.
– Ne znam. Uvijek je bilo tako. Imao sam te energije uvijek. Imam svoju firmu i posao i ja sam namiren. I što sam onda mogao nego nastojati učiniti nešto za one kojima je to potrebno. I to mi je zadovoljstvo. Pa kad se nešto napravi, što čovjeku više treba. Malo pomalo, i ide to sve svojim tokom. Vrijeme je pred nama. Imamo toliko ljudi. Pitanje je samo hoćemo li nešto učiniti ili nećemo. A novca ima i naći će se – kaže Vlado.
I onda mu zasvijetle oči.
– I ovo je bitno: sad u ovom trenutku među svojim članstvom imamo 25 mlađih fakultetski obrazovanih ljudi. I znaš li ti koji je to potencijal? Samo trebamo pokrenuti taj mehanizam i vidjet ćeš čuda… – vizionarski zaključuje.
– Josipe, Vlado… Dođite trebamo nešto završiti – začuo se glas tajnice Jelice.
Došlo je vrijeme da ih pustim na miru da rade svoj posao.
Od Bartolomejaca sam otišao s osjećajima optimizma, a gorčina zbog loših vijesti iz države i svijeta koje sam sluša na putu prema njima je nestala.
Pa neka netko kaže da sam patetičan, ali završavam s riječima Josipa Blaževića:
Neka ljudi rade, neka cvijeta cvijeće…
Vlado i Josip u dvorištu Bartolomeja (foto TRIS/G. Šimac)
