Smrt roditeljskim zlostavljanjem djeteta od samo dvije i pol godine, nešto je najstrašnije što se u Hrvatskoj dogodilo u zadnje vrijeme. S medijskih naslovnica čitamo poruke: Hrvatska oplakuje malenu. Pale se svijeće, ostavljaju plišani medvjedići pred Klaićevom, još stoje i poruke nade. Na jednoj piše: ” Malena, ti si naša princeza, naša djevojčica i mi te volimo. Mi smo svi tvoji roditelji i u našim si srcima. Ovog Uskrsa u našim si molitvama. Ozdravi. Voli te tvoja majka- cijela Hrvatska.” E, pa ta “majka” se u ljubavi i zaštiti ovog nesretnog djeteta i nije iskazala…
Najgore od svega je što je tragična smrt novogradiške djevojčice dobrim dijelom posljedica konzervativne politike koja biološku obitelj zagovara kao svjetonazorsku vrijednost, iako je riječ ponajprije o stručnom pitanju, jer biološka obitelj, nažalost, nije uvijek za dijete najbolja opcija.
Prema navodima ministra zdravstva Vilija Beroša, pokrenuta je procedura doniranja organa novogradiške djevojčice, pa se pokazuje da je ovo nevino dijete, u samo dvije i pol godine svoga tužnog života, Hrvatskoj dalo puno više negoli ona njemu, darujući život drugima, a Hrvatska se, post festum tragedije, kune da mu je bila mati. Gotovo poput one biološke koja ga je poslala na “drugi svijet”…
Oglasila se i inicijativa “Spasi me”, čija osnivačica, Jelena Veljača, najavljuje za utorak sastanak predstavnika inicijative s ministrom Josipom Aladrovićem, od kojega će, kako je kazala za N1, tražiti da se zabrani da djeca žive s nasilnicima u obitelji, i da se dade otkaz i oduzme licenca ( dozvola ) za rad cijelom timu novogradiškog Centra za socijalnu skrb zbog “grijeha propusta” za koji je pravedna kazna- zatvor.
Iz inicijative “Spasi me” traže i da se napravi popis svih obitelji u kojima je netko od roditelja ikad osuđivan za nasilje, i pribave informacije gdje se nalaze djeca, i jesu li s osuđivanim, nasilnim roditeljima. Treba zabraniti život maloljetnika s osuđenim nasilnicima, napisala je na svom Facebook profilu ove nedjelje osnivačica “Spasi me” Jelena Veljača.
No, to su tek reakcije u situaciji opće društvene traume izazvane užasnom smrću jednog malog, nevinog stvorenja koje nikomu ništa nije skrivilo, a postalo je žrtva i svojih nasilnih, frustriranih roditelja i neodgovornog sustava koji ga nije zaštitio, iako je mogao. Ova smrt ne smije biti uzalud, ali se jednako tako ne smije svesti na polemike o svjetonazorskim pitanjima. Ona daleko nadmašuje svjetonazor, ona je danak nebrige svih u lancu odgovornosti, ali i činjenice da se u današnjoj Hrvatskoj, ma koliko ona formalno, deklarativno europeizirana i civilizirana, u osnovi još uvijek nedopustivo tolerira nasilje u obitelji. Dakako, najčešće na štetu djece. Tragično je da se to često čini u ime zaštite fiktivne biološke obitelji, pa makar, kao u ovom slučaju, bila kobna za dijete ( djecu ).
Diana Topčić Rosenberg, stručnjakinja na području socijalnih politika, na te je okolnosti posebno upozorila komentirajući slučaj djevojčice iz Nove Gradiške za N1 televiziju. Sada svi govore o izmjenama Zakona o socijalnoj skrbi, koje se, kaže Rosenberg, najavljuju od 2017., ali jedan zakon ne znači ništa niti će što ozbiljnije promijeniti. Političarima je to najlakše. Izmijeniš zakon i imaš alibi da si sve poduzeo kako bi sustav funkcionirao djelotvornije i pravodobnije, a što će život donijeti, što će ljudi u sustavu u odnosu na novi zakon učiniti da bi promijenili pristup radu, vidjet ćemo. Nažalost, tek kada se dogodi nova tragedija…
Rosenberg ukazuje i na hajku koja se sada en gro vodi prema socijalnim randicima, iako, kako kaže, u tom sustavu ima krasnih ljudi, i nije točno da baš ništa ne funkcionira. I nije problme, tvrdi, samo u tome je li se dijete vratilo u biološku obitelj i pod kojim uvjetima… problem je, ističe, što ministar kaže da je podrška obitelji svjetonazorsko pitanje, što nije. To je stručno pitanje- naglašava Rosenberg.
Ono što je u konkretnom slučaju najgore, a preko čega se olako prelazi, jest da su u toj obitelji kojoj je vraćeno dijete, da bi bilo premlaćeno do smrti, živjela i druga djeca, no nitko se ne pita, upozorava Rosenberg, kako će se ona nositi s takvom tragedijom u svojoj ( biološkoj ) obitelji.
Danas je, reći će, u sustavu socijalne skrbi 50 posto djece više negoli 2006., što je ogroman pritisak na domove za djecu, pa se Hrvatska okrenula udomiteljstvu kao obiteljskom sustavu skrbi. Zakon o udomiteljstvu je loš, kaže, ali rasprava o njemu svela se isključivo na pitanje mogu li istospolni parovi biti udomitelji, i to u uvjetima izrazitog manjka udomitelja, koji sve više stare, a novih nema. Domovi su prepuni, a mehanizma privremene skrbi za djecu koja ne mogu ( privremeno) živjeti u svojoj biološkoj obitelji- nema.
I kod svega toga, dok djeca godinama čekaju na odluku o povratku u biološku obitelj, pa i kad je evidentno da su šanse za to male, otežava se posvojenje . A interes djeteta mora biti iznad prava bioloških roditelja.
– Spajanje ministarstava bila je prva pogrešna odluka jer tako veliko neuređeno područje ne treba integrirati u drugo veliko neuređeno područje jer se tako neće dobiti ništa. Mislim da je Aladrović sad otkrio da ima velik sustav i nisam sigurna da zna od čega se sve sastoji i za što je odgovoran- zaključuje stručnjakinja iz područja socijalnih politika.
Zašto je tako teško u Hrvatskoj posvojiti dijete?
– Posvajanje za razliku od udomiteljstva je teško, ne zato jer nema zainteresiranih, nego je mali broj djece koja imaju ispunjene uvjete za posvajanje. Zato se sve više ljudi odlučuje za posvajanje iz trećih zemalja. Treba nam okvir koji bi potaknuo posvajanje- zaključuje Rosenberg.
I dok naši ljudi posvajaju djecu iz drugih zemalja koje su fleksibilnije u zakonodavnom smislu i benevolentnije spram posvojitelja, našoj je djeci biti žrtva dominantnog, iako u osnovi licemjernog svjetonazora koji preferira biološku obitelj, često ma kakva god da jest. No, to je licemjerje nehumano i preskupo, a plaćaju ga oni najnemoćniji. Zato, ako nešto hitno u sustavu treba mijenjati, to je zakonski okvir koji danas posvojenje čini “nemogućom misijom”.
