Zagrebačko Sveučilište i javna televizija ( HRT ), ključne institucije koje oblikuju javne potrebe u kulturi i bitno utječu na razinu samosvijesti jednog društva, obje su kontaminirane opakim virusom seksualnog uznemiravanja. Nota bene, i obje zahvaćene sindromom poricanja, umjesto suočavanja i obračuna s primitivnim mačističkim nasljeđem jedne neuređene plemenske zajednice preobučene u državu. Ono što se zadnjih mjeseci, ili čak godina, događa na ovim dvjema institucijama, zrcali stanje u hrvatskom društvu i predstavlja ga kao društvo antipromjena, status quoa ili čak regresije.
I Sveučilište i HRT, i Damir Boras i Kazimir Bačić neuništivi su čuvari autokratskih politika i nedemokratskih metoda u upravljanju javnim resursima protivno općim interesima i civiliziranim trendovima.
Strah od vlastitog mišljenja…
Slučajevi seksualnog uznemiravanja na HRT-u i na Sveučilištu nisu ni okrznuli njihove vodeće ljude, kamoli da su doveli do njihove suspenzije i razrješenja. Njih štiti politika, HDZ-ov sustav (ne)vrijednosti kojeg promiču svojim pregnantnim djelovanjem u službi režima. Tu budućnosti nema…
Kakva je to akademska zajednica u kojoj se njezine perjanice boje glasno iznijeti vlastito mišljenje, koja između napretka i transparentnosti rada Sveučilišta ili oportunističkog guranja glave u pijesak, bira oportunizam i poltronsku kapitulaciju pred osionim rektorom čija se specifična težina najvećim dijelom temelji na bliskosti s korifejima režima? Od dekana koji oportuniraju pred autoritetom rektora, gori su jedino studenti koji se autocenzuriraju navodno iz straha od Borasove odmazde. Ako će studenti kukavički šutjeti i odustajati od otpora imanentnog studentskoj populaciji, tko uopće može u ovom društvu biti nositelj tako potrebnih promjena?
Danima se, uoči sjednice Senata zagrebačkog Sveučilišta podgrijavala atmosfera nezadovoljstva, navodno, dobrog dijela akademske zajednice radom rektora Borasa, pa se stvorio dojam kako će ovog puta napokon doista doći kraj strahovladi živopisnog rektora koji Sveučilište vodi u duhu vladajuće politike, unatoč njegovoj formalnoj neovisnosti. To bi se možda i dogodilo da se o uvrštavanju u dnevni red točke o opozivu Borasa glasalo tajno. Ali, javno iskazati negativno mišljenje o rektoru nisu se usudili ni predstavnici studenata, baš kao ni dekani u senatu. Oportunizam je ponovo trijumfirao u akademskoj zajednici kako to i inače, tradicionalno biva kod nas. Samo 13 od 68 prisutnih članova Senata glasalo je za raspravu o Borasu, što je doista potpuna kapitulacija, slom slobodnog mišljenja pred poltronstvom i udvorništvom koji godinama urušavaju ugled Sveučilišta i guraju ga sve niže na šangajskoj ljestvici…
Prije Senata mnogi su bili prilično glasni a propos Borasovog komedijaškog upravljanja Sveučilištem. No, na samoj sjednici, junaci pragmatično i kukavički zamukoše. Što je bilo sa studentskim predstavnicima u Senatu, njih čak 12? Uoči sjednice predsjednik studentskog Zbora Mihovil Mioković najavio je kako studentski predstavnici ostavljaju sve opcije otvorene, da svoj potpis neće stavljati ni na što dok se ne izjasne ostali potpisnici neformalne Inicijative što će biti ako Boras bude opozvan i tko će obnašati dužnost rektora, jer ne žele krizu na Sveučilištu zbog eventualnog nesuglasja o “borasu nakon Borasa”. Ergo, nema tu jasnih stavova, ponajmanje “revolucionarne” spremnosti na promjene…
Boras ostaje, Sveučilište zaostaje…
Damir Boras je poput kakvog pijetla šepureći se proglasio pobjedu i na duži rok ušutkao sve one koji imaju običaj zaklonjeni anonimnošću poticati “juriš na barikade”, a kad malobrojni jurišnici doista i krenu, oni se sakriju u mišju rupu. Dok je dovoljan broj takvih na Sveučilištu, kako se vidjelo iz disciplinirajućeg javnog glasanja, bit će “borasa i nakon Borasa” na rektorskoj poziciji.
Najavljivalo se bar tridesetak glasnih i na sjednici Senata, koji neće opstruirati ključni zahtjev za raspravu o rektoru samo zato što je izjašnjavanje javno. Jer Boras ne priznaje demokraciju, a Senat nema kapaciteta suprotstaviti mu se… A govorilo se kako će to biti presudna sjednica Senata za zagrebačko Sveučilište. Možda i jest bila presudna ali zato što se ubuduće u akademskoj zajednici neće tako lako “zatalasati”, i što bi post festum Borasovog nedemokratskog “trijumfa” Sveučilište moglo postati još dublja i malaričnija močvara. Što od nje tada može očekivati društvo koje po navici upravo u toj instituciji vidi snagu napretka i promjene?
Boras ostaje, a Sveučilište zaostaje. I to voljom premoćne većine članova Senata. Onih 51 koji je bio protiv rasprave o opozivu, ali i onih četvero suzdržanih koji vjeruju da su već i svojom suzdržanošću manifestirali građansku i akademsku hrabrost. Kaj, god!
A nije da se rektor nije pripremio za “rat”. Čak je, kako piše srednja.hr, na sjednicu doveo i svog odvjetnika koji ga je “hrabro” zastupao u sporovima protiv studenata, ali i onima protiv novinara i medijskih nakladnika koje optužuje za proizvodnju afera o Sveučilištu. Eto, time se bavi prvi čovjek zagrebačkog Sveučilišta, iživljava se na studentima i novinarima, pokazujući im tko je gazda u kući i kako će proći svi oni koji se drznu dovoditi u pitanje njegov kredibilitet.
Zakon odmazde na HRT-u
S druge strane, kome služi javni servis ( HRT ) koji prokazivanje degutantnog seksualnog zlostavljanja novinarke od njezinog nadređenog, jednog od ravnatelja na HRT-u, Mislava Stipića, kažnjava otkazom šefu krovne novinarske organizacije ( HND-a ), Hrvoju Zovku, i prijetnjom otkazom čelnici Sindikata novinara Hrvatske, Maji Sever, koji su taj slučaj stavili na dnevni red i otvoreno problematizirali? Zovko je od svoje matične kuće ( HRT-a ) već jednom dobio otkaz, ali je tužio poslodavca i spor dobio na sudu, pa je presudom vraćen na posao. Ali, ne zadugo. Da je šutio, Bačić ga vjerojatno ne bi dirao. Ali je nastavio govoriti, pa su se Bačić i njegova klika “dosjetili” kako je i sam prijavljen za zlostavljanje, odnosno mobing, prema kolegici koja je k tome i osoba s invaliditetom. U paketu su se odlučili riješiti i drugog remetilačkog faktora, i Maju Sever optužili da je odbila pružiti sindikalnu zaštitu i pomoć toj ugroženoj i zlostavljanoj kolegici. A da se sa sindikalnom čelnicom nije ni razgovaralo, unatoč njezinih višekratnih zahtijevanja razgovora. Dakle, pila se okrenula naopako, tuženi su odjednom postali tužitelji, a tužitelji- tuženi.
Što su dosad čekali, jer slučaj je navodno star četiri godine? Da li bi se Bačić ikad sjetio otvoriti taj, navodni, slučaj da su Zovko i Sever prestali javno inzistirati na odgovornosti Bačića i njegovih poslušnika za, kako se naknadno ispostavilo, ne jedan slučaj seksualnog uznemiravanja na HRT-u? Ako je Zovko bio prijavljen, kako to sada, post festum skandala sa Stipićem, tvrdi Bačić, zašto ga tada nije pozvao na red, zašto se nije utvrdila njegova eventualna krivnja i shodno tome odredila sankcija? Zovko, pak, tvrdi da nikakve prijave protiv njega nije bilo sve do unatrag manje od mjesec dana, kad je prijava odjednom “izronila” nakon teksta o seksualnom uznemiravanju na HRT-u objavljenom u Nacionalu. Tuk na utuk! Indikativno je da Zovko počinje smetati upravi onog trenutka kad je postao predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, kao što im je i Sever počela ići na živce kad se uhvatila nezahvalnog sindikalnog posla.
Bačić zapravo ne želi govoriti o meritumu stvari, seksualnom uznemiravanju na HRT-u, za njega neugodnoj temi, pa cijelo vrijeme otkako je pukla javna bruka, skandal pokušava svesti na radnopravni spor, nezadovoljstvo Stipićeve prijaviteljice plaćom, prekriti suštinu nekim svojim navodnim financijskim postignućima i sasvim neuvjerljivom pričom o tome da je HTV najgledanija televizija u Hrvatskoj, što može objesiti mačku o rep. Ili se razmetati samohvalama kako za razliku od svojih prethodnika koji su u jednom danu posmjenjivali sve urednike, čistke nije provodio, a HTV je , kaže, neovisna i profesionalna medijska kuća. Ako “niste odavde” još ćete i povjerovati, ali ako jeste, tada znate da u tom mastodontu s preko tri tisuće zaposlenih, glavni “profesionalni” zadatak novinara i urednika nije objektivno informirati građane, nego ugoditi režimu. Čast iznimkama koje su manje ili više, ne pristajući na tu vrst “profesionalnosti”, odustale od pojavljivanja na ekranu, likom ili potpisom…
Zatiranje slobode mišljenja
Na isti način i za Borasa je bilo iznimno važno da se na Senatu ne aktualiziraju slučajevi seksualnog uznemiravanja i u izravnoj vezi s tim, pitanje profesora optuženog za zlostavljanje studentica, kojeg je osobno rektor promakao u zvanje emeritusa nakon njegove 70-te godine. Ali nije jedini koji u toj dobi još radi na Sveučilištu. Nije li isti slučaj i s prorektorom Antom Ćovićem, rektorovim intimusom koji uživa puno povjerenje Borasa, pa nije ni čudo da je unatoč godinama dvaput dobio produljenje ugovora o radu. Na što je čak i ministar Radovan Fuchs intervenirao inspekcijskim nadzorom, koji je rezultirao podizanjem optužnog prijedloga Općinskom prekršajnom sudu protiv Sveučilišta. No, o tome se na Senatu nije razgovaralo jer su to odveć neugodne teme za rektora, a čak 51 senator posvjedočio je da itekako vodi računa o dobrom zdravlju i dobrom raspoloženju rektora. Radije su mu dopustili da neukusnom samohvalom, poput Kazimira Bačića na HRT-u, zamagli sve probleme i sve krucijalne teme u radu Sveučilišta. Kome je takav rektor na čast i korist? Kome imponira ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić svojom nevjerodostojnošću i potkapacitiranošću za tako odgovornu funkciju upravljanja javnim servisom?
I na Sveučilištu i na HRT-u kunu se u nultu stopu tolerancije na spolno i svako drugo uznemiravanje i nasilje, a sustavno ga zataškavaju i minoriziraju. Pače, i negiraju dok god mogu. Po sebi, ni Boras ni Bačić ne bi se bavili tim, za njih očito, irelevantnim temama, što su svojim odnosom prema prijaviteljicama zlostavljanja uvjerljivo posvjedočili. Ali, zbog toga nisu ni ukoreni, kamoli smijenjeni. I rektoru i ravnatelju HRT-a bitno je ugušiti kritičko mišljenje kako bi mogli neometano provoditi svoju samovolju. Tragično je da se to događa u dvjema institucijama koje bi trebale poticati kritičko mišjenje, a ne ga strahovladom i prijetnjama otkazima ili čak otkazima samim, zatirati. A ako nema slobode mišljenja na Sveučilištu ili na javnoj televiziji, kako ga uopće možemo razvijati u društvu?
