Ako vibrantni odnosi između SDP-a i platforme “Možemo!”, odnosno “Možemo!” i njihovih donedavnih ( neželjenih ) partnera iz Radničke fronte, reflektiraju realno stanje i potencijal hrvatske ljevice, ima li uopće razloga očekivati ozbiljnije promjene u hrvatskom društvu u idućem izbornom ciklusu, kojima bi lijeva politička opcija mogla biti nositelj? Kako se razvija situacija na ljevici, neizlječivo oboljeloj od kompleksa krivnje i inferiornosti, Milan Bandić će prije potpuno izgubiti glas, negoli vlast u Zagrebu. Što govori podjednako o Zagrepčanima ali i uvjerljivosti Bandićeve lijeve konkurencije koja se dosljednije razjedinjuje negoli povezuje.
I kad se činilo da je novi lijevo-zeleni val dovoljno velik, dovoljno kompetitivan i jak da potopi kompromitiranog zagrebačkog gradonačelnika, stao se, kao po Bandićevoj narudžbi, razbijati o vlastite obale i razlijevati u zapjenjena jezera. Počelo je neugodnim razlazom RF-a i “Možemo!”, a nastavilo se osporavanjem i demonstriranjem nepovjerenja između “Možemo!” i SDP-a. Zar “Možemo!” doista misli da može i bez partnera, da je to oportuno i produktivno? Ljevica je po pravilu samoj sebi uvijek najveći neprijatelj…
Tereti SDP-a
Paradoksalno je da u demokratskoj, europskoj državi koja bi morala počivati na vladavini prava, uopće može biti kandidat za gradonačelnika netko s 13 optužnica za korupciju i kriminal, a kamoli da je takav političar dva desetljeća bez konkurencije u Zagrebu. Još je žalosnije da taj profani politički merkantilist dolazi iz gnijezda ljevice, da je školovani marksist i svojevremeno priučeni socijaldemokrat kojemu ljevičari starog i novog kova ne uspijevaju godinama parirati. Ako ovo nije prilika de se Zagreb napokon riješi Bandića, koji se već neko vrijeme doima političkim pokojnikom, što jest? Ali, naravno, pod uvjetom da ljevica narednih mjeseci ne priredi horor dostojan bratoubilačkog rata.
Zahvaljujući bespoštednom trošenju javnog novca i zaštiti HDZ-a koji ga je svih ovih godina brižno zibao u svom krilu, Bandić je uspio s teretom tolikih koruptivnih afera ostati na nogama. Pa se čovjek, ma kako to morbidno zvučalo, pita koliko bi ljudi moralo umrijeti u Hrvatskoj od covida-19, da HDZ izgubi potporu biračkog tijela, a Bandić njihovu, i da se građani iz opredjeljenja, protesta ili ogorčenja okrenu ulijevo? Zapravo, tamo gdje je Zagreb nekad izvorno bio. A to nikad nije bio HDZ, pa makar i kamufliran u Bandića.
Bandić se na grbaču Zagreba popeo vijoreći zastave SDP-a. “Istočni grijeh” te stranke je što ga nije opozvala ni onda kada je te zastave gazio bez milosti, o njih otirao blatnjave noge nakon sijela s HDZ-ovim samozvanim magnatima. A bilo je vremena, bogme i prilika, da se roditelj odrekne svoga kvarnog sina, ali je SDP radije kalkulirao i na njegovom “zagrebačkom uspjehu” parazitirao, sve dok Bandić nije razvio neke druge zastave i s njima vodio svoje bitke izravno kontrirajući SDP-u i njegovim akvizicijama ( Ivo Josipović ). Tada je bilo prekasno, jer se hercegovački lukavac bez skrupula, već sasvim dobro snašao u novom gnijezdu, čvršćem i probitačnijem od onog SDP-ovog.
Može li “Možemo!” bez SDP-a ?
Bandić je svakako dio tereta SDP-a, pogotovo što su još jučer neki stranački junaci , kvazisocijaldemokrati, jurišali pod Bandićeve skute, svjesni njegove političke propulzivnosti kroz godine i desetljeća…
Ali, to je tek dio tereta današnjeg SDP-a koji se predugo bavio sam sobom, razjedao se u frakcijskim borbama, osobnim animozitetima i dubinskim podjelama. U međuvremenu je, tijekom desetljeća pod paskom Zorana Milanovića, stranka sasvim izgubila svoje lijeve atribucije, koje su supstituirane liberalnim, a s Milanovićem na čelu, SDP je odsklizao čak i desnije od lijevog centra. Koketiranje sa šatoraškim talogom koji je godinu i po dana pokušavao, ne birajući sredstva, rušiti lijevu vlast, stajalo je SDP vjerodostojnosti, ugleda i povjerenja građana. Gubitka identiteta. Što se potvrdilo na izborima koje je SDP gubio u tri ciklusa zaredom. A nisu gubili samo izbore. Gubili su i koalicijski kapacitet. Ljude.
Faza s neželjenim Davorom Bernardićem na čelu, SDP je u svakom smislu dotukla. Nekad stožerna stranka ljevice, koja je dvaput s partnerima osvajala vlast u državi, postala je čak uteg maloj lijevoj platformi koja se razvila iz aktivističkih zelenih i ljudskopravaških pokreta.
“Možemo!” treba SDP, ali ga zapravo ne želi. Iz tog ambivalentnog odnosa prema SDP-u proizlazi i njihov neartikulirani stav prema potencijalnim saveznicima. Ne žele s njima bilateralan odnos, jer to implicira preuzimanje dijela njihovih tereta na sebe, ali trebaju njihovu potporu u izborima za Gradsku skupštinu, i za Tomaševićevu gradonačelničku kandidaturu i pobjedu. Makar u drugom krugu, dospije li tamo. Što će se iz toga izroditi i kakva je to podloga za suradnju? S figom u džepu…
“Možemo!” ne može dobiti Zagreb bez SDP-a. Jer, riječ je o platformi koja ima simpatije Zagrepčana, ali ne iznad razine od 10 posto. SDP se kreće oko 20 posto potpore, svim svojim balastima usprkos. Onima koji preziru HDZ i njihove štićenike, a Bandić godinama uživa njihovu zaštitu, treba alternativa. Dosad je to bio SDP, kao jamac, ako ničeg drugog, a ono zdravije društvene atmosfere. Jer, i kad se SDP potpuno odrekao lijevog ekonomskog i socijalnog programa, a jest, što je Milanović demonstrirao izmjenama Zakona o radu koje su išle na štetu radnika, i inim drugim potezima koji su destruirali socijalnu komponentu SDP-a bez koje nema prave ljevice, ostali su na jasnim antifašističkim pozicijama i pozicijama obrane temeljnih ljudskih prava i sloboda.
Katarina Peović i RF
Grbin danas najavljuje nove politike na tragu moderne europske socijaldemokracije. A i to je nešto. Makar kao ulog u partnerstvo. I to ne treba odbaciti. Zagreb i Hrvatska trebaju promjene. Dok su još moguće. Tu nema mjesta samodopadnosti i ekskluzivističkoj principijelnosti. Ovo je vrijeme za pragmatičnost jer ona, u ovako teškim okolnostima, donosi neusporedivo više negoli što uzima.
Stoga, nije bilo mudro ni javno razračunavanje Tomaševićeve platforme sa Radničkom frontom, pa konzekventno tomu ni njihovo brzopotezno izbacivanje iz koalicije. Odnos s RF-om je trebalo izbalansirati interno, a ne ga kontraproduktivno estradizirati. Naprosto, nikad nije popularno kad se odričete partnera s kojima ste postigli uspjeh. A “Možemo!” je s RF-om, neovisno tko je u tome koliko participirao, bio uspješan i u Zagrebu i u Saboru. Sedam zastupničkih mjesta za lijevo-zeleni blok u državnom parlamentu nije malo. S te pozornice su se afrimirala njihova vodeća imena, zahvaljujući čijoj artikuliranosti i otvorenosti su u Hrvatskoj na ljevicu počelu gledati drugačije čak i oni koji joj nikad nisu bili posebno skloni. Danas ih makar uvažavaju kao neistomišljenike. Taj početni kapital koji je ostvaren, ali zajedno s Katarinom Peović koja nije nipošto jednodimenzionalan politički lik, trebalo je nastaviti povećavati, mudrije, ozbiljnije i sustavnije. Formuliranjem i afirmiranjem lijevih politika i osvajanjem prostora na ljevici novim, modernim i neopterećenim ljudima i idejama, što i RF tjera da svoje politike prilagode zahtjevima vremena. A ne svađanjem na otvorenoj sceni.
Njihova je prednost u tome što nemaju hipoteke starih partija, pod kojima je SDP uvijek nemoćno stenjao bojeći se vlastitih sjena prošlosti umjesto da s ponosom nose one koje su vrijedne pamćenja, kao što je antifašističko nasljeđe, borba za socijalna prava i pravedniju državu, a odbace one koje su njihove perspektive opterećivale, poput jednoumlja, dogovorne ekonomije, komunističke torture spram neistomišljenika…
I Maras za Tomaševića
Nikad SDP za to nije imao smjelosti. Naprotiv, sve je svoje terete nosio kao svoju kaznu, svoj križ, odbijajući se suočiti s onim što nije valjalo i nastaviti bez kompleksa s onim što je bilo dobro. Ne poginjući glavu pred novovalnim egzekutorima, nego im se suprotstavljajući povijesnim činjenicama. A neki od njih su im se radije dodvoravali, pokušavajući biti veći katolici od Pape.
Ergo, što danas možemo očekivati od ljevice? Ima li u Hrvatskoj, uopće, prave ljevice , tko ima pravo na tu legitimaciju i koliko je ona ideološki, programatski, kadrovski i etički održiva? Može li na to pitanje odgovoriti epilog pretpostavljene suradnje platforme “Možemo!” sa SDP-om, pod pretpostavkom da ih se razumije kao kompatibilne ideološko-političke strukture spremne za redefiniranje ljevice kod nas, ili ima odgovora i izvan anticipacije okrupnjavanja lijeve i paralijeve ideje?
Ovog trenutka čini se da je za suradnju spremniji SDP, što se može tumačiti sviješću o vlastitoj slabosti i kadrovskoj podkapacitiranosti uoči lokalnih izbora, ali i racionalnim sagledavanjem potencijala raspršene ljevice ukoliko bi svi njezini krakovi ustrajali na slobodnom stilu i soliranju. S druge strane “Možemo!”lako može postati žrtva vlastitog neiskustva, internih i eksternih pritisaka i precjenjivanja trenutnih kapaciteta ove platforme.
SDP je, izgleda, odlučio. Odnosno, Gordan Maras je reterirao. Odustao je od ambicije da bude kandidat za zagrebačkog gradonačelnika i spreman je, zajedno sa SDP-om, u toj utakmici podržati Tomislava Tomaševića. Jer, u Zagrebu treba ego staviti na stranu, kako je rekao Grbin, i fokusirati se na ono što je najbolje za građane Zagreba.
-Onaj način koji će osigurati pobjedu na tim izborima i promjenu ove korumpirane, loše vlasti je za nas- dobar- kaže šef SDP-a, dodajući lopticu Tomaševiću. Nije prvi put da SDP nema svog takmaca za Zagreb. Zaboga, kad je to zadnji put bilo, pa i tada gotovo tek radi reda, sa Rajkom Ostojićem u toj ulozi, gotovo na razini statista…?
Cilj i žrtva
Pokaže li anketa, koju zajednički financira zagrebačka oporba ( SDP, “Možemo”!, GLAS, HSLS… nezavisni zastupnici), da Tomašević kod Zagrepčana najbolje kotira, što podrazumijeva i da su njegove šanse da pobijedi Bandića realno najveće, SDP će ga, piše Jutarnji list, podržati. No, ako ljevica i lijevi centar idu na izbore s jednim gradonačelničkim kandidatom, to za SDP znači i jednu, zajedničku listu. Problem bi mogao nastati pokaže li anketa da bi bolji sinergijski učinak bio ako bi stranke ljevice izašle u dva bloka.
A jedan zajednički kandidat i zajednička lista SDP-a i “Možemo!” za tu platformu nemaju jednaku ni težinu, ni prihvatljivost. Poznato je da Tomašević drži distancu prema SDP-u, da je sve ovo vrijeme na prozivke ( napose iz Radničke fronte dok je još bila dio lijevo-zelenog bloka) , za pregovaranje sa SDP-om ( javno ili tajno, svejedno ) odlučno demantirao takva imputiranja tvrdnjom da pregovara s oporbom, a ne sa SDP-om. Prema navodima JL, Tomašević bi pristao na zajedničku listu na kojoj bi bili i kandidati SDP-a, pod uvjetom da nitko od njih nije ni na koji način vezan za Zagrebački Holding ili gradsku upravu, zbog straha od potencijalnih SDP-ovskih spavača, koji su se i dosad znali priklanjati Bandiću. Ako je to točno, ako je to jedini uvjet grupacije “Možemo!” prema SDP-u, to ne bi trebao biti problem. Štoviše, i sam bi SDP morao biti u najmanju ruku rezerviran prema tim svojim članovima…
Ali, vibrantna ljevica tradicionalno sječe granu na kojoj sjedi. Pa umjesto koncentracije na skore lokalne izbore i konsolidiranja saveza, ljevica nastavlja razmjenjivati optužbe, sijati sumnje i nepovjerenje.
Tomašević u intervjuu za subotnji Večernji list, izjave “nekih SDP-ovaca” ( ? ) da će “Možemo!” biti glavni krivac “preživi” li Bandić i ove izbore u Zagrebu, ukoliko ne pristanu na uvjete SDP-a, ocijenio ne samo nekonstruktivnim, nego i perfidnom klopkom u koju ih se natjerava takvom tezom. U čemu je tu problem, u uvjetima ili uvjetovanju? Ako su u pitanju uvjeti, oni koji imaju isti cilj lako će ih usuglasiti. A ako im cilj nije isti, onda je vrijeme da se bez puno larmanja ostave ćoravog posla i u bitku idu svatko sa svojom “vojskom”. I na kraju broje mrtve…pa tko preživi, taj nek’ lijevi barjak i nosi.
Nema te koalicije u kojoj cvjeta samo sloga i razumijevanje, svaka počiva na kompromisu, toleranciji i ponajprije zajedničkom cilju. Do cilja nije lako doći, a niti je to moguće bez žrtve.

Foto: TRIS/A.Tešić