Tvrdokorni hiperbirokratizirani i inertni sustav bez empatije i senzibiliteta prema napuštenoj djeci, stoji na putu njihovom usvojenju. Inače, da nije tako, da obitelji koje godinama pokušavaju usvojiti dijete ne nailaze na bezbroj prepreka koje ih demotiviraju u njihovoj humanoj namjeri da makar nekom napuštenom djetetu pruže ljubav i dom, ne bi danas u Hrvatskoj bilo, kako piše N1, pozivajući se naVečernji list, preko tri tisuće djece izvan roditeljskog doma, a svega njih 204 koji su spremni za posvajanje. Svi ostali čekaju da im se sustav smiluje…
U Hrvatskoj je trenutno, prema podacima Ministarstva rada, mirovinskog sustava i obitelji, u domovima za djecu, SOS selima i obiteljskim domovima za djecu zbrinuto 780 djece, a 2246 ih je u udomiteljskim obiteljima. Nažalost, većina djece, koja su iz različitih razloga ostala bez roditeljske skrbi, osuđena je odrastati po domovima, seljakati se od udomitelja do udomitelja, a tek ih minoran broj doživi sreću u svojim novim obiteljima koje su ih posvojile.
Razlog tomu je neprilagođeni, neosjetljivi sustav koji više mari za administrativne “začkoljice”, pravilno ispisane upitnike i formulare, ispunjene sve moguće preduvjete budućih posvojitelja kojima se traži “dlaka u jajetu” kao da je cilj da se posvojenje izbjegne, a ne da se ostvari. Ako je glavna briga sustava dobrobit djeteta, onda se zakonski uvjeti za posvojenje moraju hitno mijenjati, prilagoditi stvarnom životu i stvarnim ljudima ( idealnih nema ni u najboljim obiteljima! ), kako bi svih preko tri tisuće djece izvan roditeljskog doma dobilo svoju šansu za sreću, a ne samo njih 204 za koje su “papiri spremni” za posvojenje.
Od njih 204 koji bi trebali započeti život u novoj obitelji, s posvojiteljima, mahom su djeca u dobi od 7-14 godina, čak njih 99. U dobi do 7 godina ih je 64, a između 14 i 18 41, i realno, oni su s najmanjim izgledima na posvojenje.
Dio djece čeka epilog na sudu koji će im odrediti budući život, a neki su privremeno izdvojeni iz svoje biološke obitelji, neki su i kod srodnika, i čekaju da se eventualno poprave roditeljske kompetencije za zdrav odgoj djece. Mnoga djeca to nikad ne dočekaju, odrastu vukući se po domovima, institucijama koje za njih nemaju ni vremena ni dovoljno ljudi, a često ni volje i želje pomoći im da se lakše nose s teretom takvog odrastanja, životnih trauma i izazova na koje nailaze na svom putu.
Zvuči cinično, lažno i licemjerno kad iz Ministarstva tvrde kako “unatoč činjenici da ispunjavaju pretpostavke za posvojenje, i da je posvojenje u njihovom najboljem interesu, nema zainteresiranih posvojitelja koji bi ih posvojili”, a svi znamo što su Ivo Šegota i Mladen Kožić morali proći da bi napokon dobili pravo ne na posvojenje, nego na udomiteljstvo. Nakon tri godine uporne borbe uspjeli su pobijediti sustav i udomiti dvoje djece. Ali, da bi to pravo ostvarili, iako su ispunjavali sve relevantne kriterije, a zakon nigdje ne propisuje da udomitelji moraju biti heteroseksulaci, morali su proći tešku bitku i povlačenje po sudovima, da bi napokon Ustavni sud, u veljači ove godine, utvrdio da je izostavljanje istospolnih parova iz Zakona diskriminatorno i ustavno neprihvatljivo. Ako ispunjavaju uvjete, odlučio je Sud, mogu udomiti djecu.
No, do takvog pravorijeka nije bilo nimalo lako doći, ali odlučnost da izdrže do kraja i ne kapituliraju pred prenormiranim sustavom, plus strpljenje kojim su se oboružali, dovelo ih je do cilja.
Dakle, ne budimo licemjeri, djeca trebaju ljubav i dom, i tkogod im to može pružiti svakako je sretnije rješenje od hladnih institucija u kojima su ti nesretni mali ljudi tek brojevi…
Ilustracija/Izvor:Pixabay
