Napokon je okončana šestomjesečna kalvarija osmero hrvatskih državljana u Zambiji gdje su stigli kako bi preuzeli četvero posvojene djece iz DR Konga, također hrvatskih državljana s hrvatskim putovnicama. Nažalost, do toga trenutka prošli su kroz šibe i trnje, kroz zambijski zatvor i neizvjesnost. Sve dok sud nije donio presudu u njihovu korist, pustio ih na slobodu, potvrdio da je posvajanje zakonito, svi dokumenti legalni i da konačno mogu dobiti svoju djecu. Sada se samo očekuje njihov dolazak u Hrvatsku. Sretan je to epilog jedne iznimno ružne i tužne priče koja puno više govori o nezdravom društvu, razini primitivizma, ksenofobije i homofobije, pače i rasizma, pogotovo nekih hrvatskih zastupnika i kvazipolitičkih likova, negoli o posvojenju koje je državni birokratski mentalitet u Hrvatskoj učinio gotovo nemogućim…
Sve što je moglo, za ovih osam hrvatskih državljana, pošlo je po zlu. A vjerovali su da u Zambiji trebaju samo finalizirati dugu bitku za posvajanje djece koja su u svojoj zemlji osuđena na siromaštvo, bijedu, život nedostojan ijednog čovjeka. Oni su jedni drugima prilika da ostvare puninu i radost života. Djeca, parovima da se ostvare kao roditelji, a parovi djeci da rastu u puno boljem uvjetima.
Zašto je to nekim ljudima u Hrvatskoj bio okidač da javno pokažu svu svoju ružnoću, zloću, zluradost, opakost? Zašto su im ova posvojenja smetala i srame li se danas imalo svega što su proteklih šest mjeseci ili činili ili govorili kako bi ovim ljudima zagorčali život i javno ih difamirali kao najgore kriminalce? Koji odlaze za Božić u Afriku kupiti djecu… Jesu li imali ikakvih dokaza za optužbe kojima su ih stigmatizirali? Ili je tim lažnim, licemjernim demokršćanima, jer listom se radi o takvima, ponajviše smetala veza jednog od posvojitelja s platformom Možemo! koji je njihov gradski vijećnik? Živimo u društvu opasno kontaminiranom mržnjom. Prljava politika, jeftina, zla i destruktivna!
Počelo je s notornim egzibicionistom Ivanom Pernarom, koji je čak imao potrebu samoinicijativno se sudu u Zambiji ponuditi da bi svjedočio kako je ova skupina “nezakonitih posvojitelja” u najmanju ruku dio lanca trgovine ljudima. Pernar si je baš dao truda da im napravi što veću štetu, neko vrijeme je čak boravio u Zambiji kao svjedok, da bi naposljetku, kad je sud oslobodio optužbi četiri hrvatska para za bilo kakvo kazneno djelo, na Facebooku objavio “priznaje” : “Što se tiče mene, ja sam dao sve od sebe da ih osude, međutim, nisam u tome uspio”. A kako nije uspio, sad poziva svoje istomišljenike s kojima je provodio harangu na društvenim mrežama, da ne osjećaju nikakvu gorčinu i ako optuženici neće nikome raditi pravne probleme u HR, poručuje, neće ni on ići u” daljnje kopanje po ovom slučaju”. Zar se ipak uplašio posljedica svojih besramnih poziva i huškanja na linč ova četiri para, koja je ćak uspio gurnuti u zambijski zatvor?!
Ali, nisu Pernar i njegova sljedba jedini. Koliko je bolji od Pernara, kvazidemokršćanin u saborskim klupama, prononsirani, zloćudni Hrvoje Zekanović koji je svojedobno s govornice državnog parlamenta bez zadrške grmio da treba jasno reći da je netko u “slučaju Kongo” zapravo kupio djecu u Africi. I besramno govorio:
“To se zove trgovina djece. E sada, igrom slučaja, tu je jedan član lijeve opcije koji je htio ‘fensi-šmensi’ crno dijete pa je kupio jednog malog Konguanca. Fensi-šmensi, da. Mali Rom nije fensi-šmensi, ali crnac je. To im taman lijepo paše uz opciju Možemo, koji se uvijek trude biti drugačiji. ‘Imaš li ti crnčića? Imaš, imam i ja svoga”, govorio je Zekanović, manirom najgoreg rasista, koji crnu djecu tretira kao pomodne igračke za bijelce, oduzimajući im dignitet, identitet, osobnost, ljudskost. Zbilja žalosno.
I Mostov Marin Miletić nije dvojio kako je u ovom slučaju riječ o trgovini ljudima u pokušaju, čak se ljutio što akteri priče nisu bili dovoljno kritizirani u javnosti, no zato se sam potrudio svoju oštricu precizno usmjeriti na Možemo! i njihova vijećnika kao jednog od posvojitelja.
Ni Vesna Vučemilović ( Hrvatski suverenisti ) nije baš dala prilog pozitivnom opserviranju ovog mučnog iskustva osmoro Hrvata s posvojenjem djece u “trećim zemljama”. S pozicije predsjednice saborskog Odbora za obitelj, mlade i sport, gostujući na Hrvatskom radiju ( U mreži prvog ), pozitivnim je ocijenila djelovanje Odbora u ovom slučaju, te došla u sukob s kolegicom zastupnicom Ivanom Kekin koja je ustvrdila da se neprimjerenim pristupom pojedinih stranaka ovom slučaju i njegovim komentiranjem u javnosti stigmatiziralo posvojitelje i djecu koja su već u Hrvatskoj.
-Ne slažem se s predsjednicom Odbora i članicom Hrvatskih suverenista. Lako je sada prati ruke. Članovi njezina kluba poimence su prozivali ljude u Saboru. Konkretno njezin kolega Milanović Litre u Saboru je govorio da Možemo! ide i za Božić kupuje djecu- podsjetila je, napominjući kako se cijelo vrijeme insinuiralo da se radi o kupnji djece. A radi toga su neki posvojitelji, čija su djeca već duže u Hrvatskoj, morali djecu povlačiti iz vrtića i škola jer su neke stranke i pojedinci odlučili preko njihovih leđa skupljati političke bodove- rekla je Kekin.
No, Vučemilović je sve teze kolegice podvela pod njezino – neznanje. I tome pridodala kako svih osmero hrvatskih državljana nisu u registru posvojitelja, tek je jedan, ustvrdila je, a govorilo se da su svi, pri čemu se pozvala na informacije nadležnog ministarstva. No, pokazat će se da su tri para u registru a jedan je još u procesu.
Dakle, čak i sada kada su sva četiri para na zambijskom sudu oslobođena optužbi i puštena na slobodu, kada čekaju konačni odlazak iz Zambije, Vučemilović i dalje ima potrebu osporavati njihov posvojiteljski legitimitet. Iako, kritiku sada adresira prije svega na hrvatske sudove koji su, kaže, postupali vrlo formalistički…
Kekin je upozorila i na još nešto: Činjenivca je, o kojoj je tijekom proteklih mjeseci javno svjedočilo više posvojitelja u Hrvatskoj, da Ministarstvo opstruira posvojitelje koji žele djecu posvojiti unutar Hrvatske. Time se odvraća potencijalne posvojitelje, zbog čega je broj hrvatskih građana koji su posvojili djecu kod kuće jednoznamenkast. Radi toga se ljudi okreću posvajanju u “trećim zemljama”.
U ovom teškom slučaju, koji srećom dobiva pravedan epilog, začudo nije izostala podrška Vlade i hrvatske diplomacije koja je doista činila sve da pomogne zatočenim posvojiteljima u Zambiji. Napose hrvatski veleposlanik Tomislav Bošnjak, ali i resorna ministarstva, koja kao da naknadnim angažmanom pokušavaju oprati vlastitu savjest. Kao neka vrst poučka “slučaja Kongo” su stigle i žurne izmjene Obiteljskog zakona kako bi se izgradio primjereniji zakonodavni okvir za posvajanje djece i kako se ovakav slučaj više ne bi ponovio. Nije puno, ali od koga je, dobro je.
Samo, problem je što će svi oni koji su kontaminirali mržnjom javni prostor, uzimali kao nesporno da se ovdje radi o kupovini djece, koji misle da su “crna djeca fensi-šmensi”, modni trend, svi će oni i dalje ostati u politici i ustrajno nastaviti raditi na njezinoj toksičnosti. Onaj tko njih treba i tko s njima sklapa saveze , od njih nije ni bolji. A dok je tako, ovo društvo ne može ozdraviti…
