Dok su se kupači toćali u plićaku jadrijske Guštine uvale i u borovom šumarku najstarijeg šibenskog kupališta guštali u zborskoj pjesmi cvrčaka, grupica ronilaca iz Šibenika i okolice, uz kopnenu podršku lokalnih vatrogasaca i njihovih kolega iz Rijeke i Čakovca, malo dalje i dublje ronila je oko signalnih plutača i vadila iz mora automobilske gume, plastične kante, staklene boce i drugo u more odbačeno smeće. Akciju čišćenja organizirao je Goran Šimić, profesionalni ronilac i volonterski čistač podmorja i divljih kopnenih odlagališta kojega upućeniji u manje poznate sportove znaju i kao trenera i natjecatelja u sve popularnijem sportu powerlifting dizanja utega. U posljednje dvije godine taj je 36-godišnjak sa svojom ekipom i ljudima koji su bili voljni dati im ruku u šibenskom kraju proveo respektabilnih pedesetak akcija čišćenja što na kopnu što u moru. Popratili smo na Jadriji uranjanja i izranjanja, iznošenje smeća na obalu, pričekali da izađe, svuče odijelo i nadiše se zraka, pa sjeli na kavu i bacili ćakulu.
Goran Šimić profesionalni je ronilac. Ronjenjem zarađuje za život, posljednjih skoro godinu dana zaposlen u uzgajalištu tuna u vlasništvu firme Pelagos.net umirovljenog generala Ante Gotovine. Radio je prije i u Solarisu i u Njemačkoj i u Komiži na otoku Visu.
-Uvik me je vuklo negdi. Nisam moga bit na mistu. I sad da nema diteta ne bi nikad kući bija. Da nema male Aleksandre, kući ne bi bija. Ili u šumi, na moru, u prirodu negdi ali kući ne bi – započinje ćakulu u kafiću tik do kultnih jadrijskih kabina i uvodi nas u priču, prvim ronilačkim udasima i svojim počecima u podvodnom svijetu.
-Ronjenje mi je prva stvar koju sam otkrija ka dite i cili život san u tome. Prvo san naučija ronit, a onda plivat. I tako je krenilo. Ronija sam na dah. To me baš zanimalo ka sport i onda san s petnaest godina položija za te zvjezdice. Malo po malo i prvi posal mi je bija sa dvadesetak godina. Na Komiži sam radija par godina i trenira ronjenje na dah sa Vedranom Zankijem koji je naš rekorder u dubini ronjenja na dah – priča Goran Šimić, profesionalni ronilac i sportaš za kojega je šira šibenska javnost čula zahvaljujući akcijama čišćenja smeća koje organizirano provodi, svojevrsnom hobiju koji je bez namjere i plana prerastao u strast i postao jedna lijepa priča.
-Kad sam bija mlađi nisan ništa ni ija iz mora niti san išta ubija. Uvik san štitija to more. Uvik san bija takav, valjda se takav rodiš. Moran bit iskren i reć da prije nisan toliko u moru primjećiva šporkicu dok se nisan počeja bavit čišćenjem. I zadnjih par godina san počeja primjećivat to smeće. Ne znan šta se dogodilo. Počelo mi je smetat i krenija san čistit. Samo tako. Bez ikakvog plana i organizacije. Krenija san prvo sam pa onda pita svoje iz kluba oće li ko pomoć pa su krenili oni s menom i evo sad i ronimo i čistimo kopno. Krenilo je prvo čišćenje na kopnu pošto niko od moje ekipe nije ronilac. Sad se na svakoj akciji skupi po deset ronilaca, to je stvarno vridno spomena.. Mi možemo počisti ode okolo sve ali dubina je problem. Ako se ne prestane bacat plastika u more za pedeset ili sto godina neće više bit ribe. Sve ćemo uništiti. Iz mora najviše izvlačimo plastiku i staklo. Puno vrsta plastike, većinom su to boce i kante. Sve šta vidiš u smeću vanka to je u smeću u moru. Sve je puno plastike, to je činjenica, nema tu šta. Umiru životinje, guše se od te plastike, kornjače, ribe, ptice. Mislin da se počela mijenjati svijest i da ljudi pomalo shvaćaju, ne iz empatije nego iz osjećaja da će i oni stradat ako se ne počnu brinut o okolišu – rezonira ekološki aktivist Goran Šimić, iznoseći iz prve čistačke ruke kako u praksi izgledaju podaci o sve manje čistima kopnu i moru.
Njegovi iz kluba koje je pozvao da mu se priključe u kopnenim akcijama čišćenja članovi su Powerlifting kluba Šibenik koji pod klupskim sloganom ‘Najgore je biti običan’ ostvaruju vrhunske rezultate i postavljaju rekorde u tom sportu dizanja utega.
-Iša san u teretanu i onda san otkrija da postoji natjecanje u powerliftingu, prijavija se na prvo i zaljubija se do kraja. Powerlifting ima tri discipline, tri vježbe snage – squat ili čučanj, bench press ili potisak s klupe i deadlift ili mrtvo dizanje. Cilj je tim tehnikama podići što je moguće veću kilažu. Dobar sam u tome i to mi je život. Osnova san klub. Jedan smo od najboljih klubova u Hrvatskoj. Klub postoji već četiri godine. Imamo par prvaka, ja sam rekorder u benchu u državi. Ima nas sedam-osam u klubu. To je natjecateljski sport i težak je. Još nije olimpijski iako je već popularniji od dizanja utega i jedan od najbrže rastućih sportova – upućuje nas u osnove powerliftinga i rezultate svog Powerlifting kluba Šibenik.
Članove kluba nije trebalo nagovarati da se priključe u čišćenju. Prva akcija bila je na dijelu brda Jelinjak, organiziranih akcija bilo je dosad pedesetak, među njima i nekih na kojima se okupilo solidnih pedesetak ljudi.
-U početku san mislija da su ljudi jaki na komentarima, a da na djelu nisu, ali san se privarija. Masu ljudi je došlo u Zablaću, u Grebaštici, Brodarici, Zatonu, Raslini. Di god dođeš dođu domaći i baš rade ljudi. Dosta ih ima i takvih koji samo komentiraju, ali sve je više i onih koji rade. Dosta me zovu ljudi i predlažu nove lokacije, a ja jednostavno sve to ne mogu stići. Ne sićan se kad san ima slobodni vikend od nekih akcija. Ne da se nisan umorija nego smo tek počeli. Zapitan se nekad šta mi to triba sve u životu, ali mi je glavni cilj da ostavim nešto ditetu u nasljedstvo, da kad naraste da bude ponosna na mene. Želim da bude normalna, da se odgaja da je normalno da se ne baca smeće, da se poštuje ljude, da se ne ruga nikome ako je drugačiji i različit, to je meni glavno – iznosi Goran stanje na čistećem terenu i svoje motive za formiranje neformalnog ‘odreda za čistoću’ sastavljenog od powerlifting dizača utega.
Za čišćenje ga ne plaća nitko, a kada ga nazovu iz lokalnih samouprava i pitaju koliko košta začude se kad čuju da se ne plaća ništa. Ne radi za nikoga i ne stoji iza njega nijedna politička stranka. S institucijama u Šibeniku, međutim, odlučno surađuje. Ruku su mu pružili i komunalno poduzeće Zeleni grad i gradska Turistička zajednica, a podršku mu je osobno dao i gradonačelnik Željko Burić.
-U prvoj akciji san odma zva Zeleni grad mogu li pokupiti smeće i oni su pokupili. Nakon nekih desetak akcija nas je zva gradonačelnik na sastanak. Njemu se svidilo to šta radimo i da nam je podršku šta god triba i to funkckonira. Plan je da se stave kamere na par mista di je problem sa smećem. Ide to malo po malo. Ne bi tija da dođe do toga da ako se nešto ne napravi kako su oni zamislili da je neko od nas kriv za to. Mi radimo to iz svog gušta. Zaposlenici Zelenog grada kupe po gradu i na mistima di se smeće odlaže. Ja ne mogu očekivat od ljudi koji rade za tri-četiri illjade kuna da idu po šumi čistit smeće niti ih ja krivin. Ko bi to radija za te novce. Da imaju mogućnost zaposlit još deset ljudi, da im daju dobru plaću, možda bi bilo bolje – promišlja volonterski čistač šibenskog okoliša, ne očekujući da to umjesto njega napravi netko drugi, pa ni slabo plaćeni komunalci Zelenog grada.
Svjestan je Goran da čistiti za nekim nije pravo rješenje problema onečišćenja kopna i mora i da bi valjalo poraditi i na edukaciji, ali se ne zanosi idealom da je odrasle naraštaje moguće preodgojiti.
-Mi ćemo teško prominiti te starije generacije mada vidim da se dosta i njih minja. Nemoš ti njima izbit iz glave da nije normalno u šumi iskrcat smeće. Ja nikoga nisam prijavija. Par puta sam naša adresu i oša kod ljudi i reka im. Nekima je bila krivo, ali većinom su nesvjesni, ne vide u tome problem. To su ljudi koji jednostavno nemaju tu svijest. To su ljudi lošijeg imovinskog stanja. Moš ih kaznit sa pet šest iljada kuna. Ne mogu to napravit, da im dici uzmem marendu iz usta. Ali ove građevinske firme, to treba do kraja kažnjavati. Samo, slab je zakon, male su cifre i sada nam je plan preko nekoga u Saboru progurati da se zakon promijeni, da kazne za firme čije se smeće nađe na ilegalnom odlagalištu budu astronomske – otkiva Šimić kao i to da je u maloj šibenskoj sredini čuo puno priča o sebi, poput vidi budale čisti smeće ili što mu to treba u životu biti smetlar i kupiti za drugima njihovo smeće.
Na zle komentare junak naše priče se ne osvrće. Kaže da ga nikad niti malo nije zanimalo što drugi misle, da je najgore biti običan, da je svaki čovjek poseban, da svatko ima talenta za nešto i da bi tim komentatorima život bio puno bolji kada bi pronašli nešto u čemu su dobri i da se time krenu baviti, a da malo manje komentiraju, pričaju o drugima i budu letargični.
-Mi ovo radimo za mlađe generacije, da im uđe nekako u svijest. Ići ćemo po vrtićima i po osnovnim školama govoriti o tome. Najviše želim nešto ostaviti svojoj kćeri, a onda i ostalima. Moja kćer ima četiri ipo godine, idu ona i žena sa mnom kada mogu, ali došlo je već do toga da mala kada vidi smeće ona ga kupi. U mojoj kući je nezamislivo da netko prođe, vidi bocu na podu i ne pokupi je. Nek svaki stoti čovik nakon svake naše akcije barem malo promisli i digne bocu s poda, napravili smo nešto – zaključuje u optimističnom duhu, pokazujući nam kako se iz čiste čovječnosti i brige za okoliš, sa srcem, strašću i dobrom energijom posvećuje općem dobru i onih koji se nad bacačima sablažnjavaju ali im se ne da zasukati rukave, navući rukavice, slegnuti leđa i prebirati po naslagama tuđeg u zajedničku prirodu odbačenog smeća.