Nedjeljni skup u Samoboru kojeg je organizirao dio braniteljske populacije okupljen u udrugu hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a, daleko nadilazi svoje formalne motive i klasične prosvjedne implikacije. Neprimjereno generalizirajuća izjava HSS-ovog čelnika, Kreše Beljaka, o prosvjednicima iz Savske 66 kao šačici pijanaca, samo je neposredni povod, pokriće za daleko ambicioznije i neusporedivo opasnije okupljanje negoli je standardno izražavanje nezadovoljstva neke skupine hrvatskih građana. U ovoj je priči Beljak epizodist, a glavni likovi su šačica ostrašćenih veterana koji su došli u Samobor poručiti svima nama da su oni obranili hrvatsku državu i da Hrvatska njima i pripada!
Da je domovinski rat svetinja i da ga treba zakonom zaštititi, a one koji o njemu govore kritički, oštro sankcionirati. “Uzmimo svoju državu u svoje ruke”, pozvala je okupljene predsjednica zagrebačke udruge udovica poginulih branitelja, Rozalija Bartolić. Ali, ne samo to…
Prosvjedujemo, umjesto da vladamo!
-Porazili smo pobjednike Drugog svjetskog rata. To poraženo zlo opet diže glavu … Ponovno kao i početkom 90-ih izlazimo na trgove i ulice i tražimo naša prava. Prosvjedujemo, umjesto da vladamo- ogorčeno će ratna udovica koja Beljakove riječi smatra samo dijelom politike “koju nam nameću pobjednici Drugog svjetskog rata koje smo mi porazili uz strašnu žrtvu i herojstvo”.
– Poraženo zlo opet je ovladalo našom državom… Umjesto da smo mi u našim institucijama, umjesto da sinovi i kćeri naših junaka donose zakone, u uredima divljaju beljaci, zakone donose nasljednici zločinačkih politika, pa i sami sudionici zločina- sve je to izgovorila u dahu, zazivajući “novu nacionalnu oluju koja će izbrisati prijetnje i nasrtaje na narod i nove generacije”.
O čemu to bijesna, od države zbrinuta udovica, govori? Zar misli da joj je pali suprug ostavio Hrvatsku u nasljedstvo da njome disponira kao svojom privatnom njivom i o njoj odlučuje u krugu svoje obitelji? Da bez izbora treba instalirati djecu hrvatskih branitelja u Hrvatski sabor i državne institucije da propisuju zakone i štite svoju imovinu ( Hrvatsku ) po svome metru? Zar su pobjednici Drugog svjetskog zla “poraženo zlo”, kojemu su oni ( branitelji ) uzeli mjeru? I sad to “poraženo zlo” opet diže glavu. Tko je to zlo? SDP, hrvatski građani socijaldemokratske orijentacije, antifašisti, među njima brojni sudionici domovinskog rata? Kakvo smo to toksično društvo u ova tri desetljeća stvorili?!
Domovinski rat pod zaštitom zakona?!
Što to hrvatski branitelji, autentični i lažni, napose oni najglasniji i najrigidniji među njima, nisu dobili od Hrvatske, a tražili su? Malobrojni nisu dobili stanove, dionice, povlaštene mirovine, invalidnine i skrb države ako su je zatražili, prednost kod zapošljavanja i njih i njihove djece ( osim kad vlast ima kojeg vlastitog uhljeba zainteresiranog za isto radno mjesto ), carinske povlastice za kupnju automobila… a uza sve, imaju pravo i mogućnost da se registriraju i dobiju braniteljski status čak i danas, četvrt stoljeća nakon završetka rata! Što bi još htjeli? Nedodirljivost, apsolutnu zaštitu i apsolutnu privilegiranost? Da nitko ne smije nekažnjeno ni jedne jedine kritičke riječi kazati ni o domovinskom ratu, ni o njegovim sudionicima? Da su zakonom zaštićena vrsta, jednakiji od jednakih? Da se uvede verbalni delikt za “ratna pitanja”?!
I zato od ministra branitelja Tome Medveda traže donošenje posebnog Zakona o zaštiti ( digniteta) domovinskog rata, zaboravljajući da dostojanstvo veterana rata najbolje čuvaju oni sami svojim moralnim i časnim postupcima, radom i životom. Respekt svim braniteljima koji su odradili svoju ratnu dionicu braneći svoju obitelj, svoj grad, svoju državu, a da zločina nisu počinili, i nakon rata, iz kojeg su izašli živi i zdravi, vratili se svojim mirnodopskim poslovima, ne tražeći da im država honorira ratni staž brojnim povlasticama, kao da su bili ratni plaćenici.
Vukovarski gradonačelnik i ambiciozni HDZ-ov pretendent za čelne pozicije u stranci, Ivan Penava, uz pomoć braniteljskih jurišnika i ministra Tome Medveda, iznudio je od Vlade Zakon o očuvanju Vukovara kao mjesta posebnog domoljubnog pijeteta. Sada je na redu, kako se čulo i sa skupa u Samoboru, da im Medved, a kažu, obećao je, progura i Zakon o zaštiti domovinskog rata i njegovih junaka. Kao posebnih nacionalnih svetinja. Kanonizirane kaste koja može što hoće i kad hoće. Pa bili oni i najveći lažnjaci na ovome svijetu.
Ovako je bilo u Savskoj 2014.
Djeca veterana, bez izbora, ravno u Sabor?!
A kad i to postignu, što onda slijedi? Koji će zakon tada biti na dnevnom redu veteranskih klubova? Možda Zakon o zabrani pobačaja, ili Zakon o zabrani LGBT zajednica i stavljanje izvan snage homoseksulanih parova, nota bene, proglašavanje homoseksualnosti bolešću i opačinom?!
Jer, da, to je cilj, da ratni veterani pišu zakone, a da njihova djeca, ako već ne oni sami, kako veli Rozalija Bartolić, sjede u Saboru i donose ih. Hrvatska je njihovo privatno vlasništvo koje su im oteli lopovi, i žele državu u svoje, i ruke onih koji su im po volji. Demokratski, slobodni izbori, volja naroda, to njih ne zanima. Oni hoće da njihova djeca sjede u Saboru i donose zakone koji će biti pisani po njihovoj mjeri! Zašto ne izađu na izbore sa svojom listom, i provjere što narod misli o njima? Nije li im jedan takav pokušaj već neslavno završio, pa valjda zato više i ne pomišljaju kako bi ih jedino izbori mogli dovesti na vlast…
Prizivaju li to naši veterani oktroiranu državu oktroiranih zakona koja će suspendirati demokraciju, višestranačje, izbore, sve, i inaugurirati, pardon, oktroirati braniteljsku vlast?! Pa gdje su nas to dovele HDZ-ovske trgovačke igre bez granica s braniteljima kao svojim skupo plaćenim biračkim korpusom?
“Stop govoru mržnje…”
Ambicije organizatora samoborskog prosvjeda, dakle, bile su daleko veće, teže i opasnije od efemerne epizode s jednim političarom. Istina, tražili su ostavku HSS-ovog čelnika sa svih funkcija, neovisno o tome je li biran neposredno ili ne. Ali, to je samo površni sloj ovog skupa koji je cinično bio naslovljen porukom: “Stop govoru mržnje i međusobnoj nesnošljivosti”. Čiji to govor mržnje žele zaustaviti oni koji se njime eksplicite koriste? O kakvoj nesnošljivosti i spram koga govore? Nije li prava pslihodelija da skupom dirigira i grleno ga moderira baš psihijatar, Herman Vukušić? Onaj koji bi morao biti najpozvaniji liječiti nemirne ratničke duše i prevesti ih što bezbolnije i djelotvornije na mirnodopsko vrijeme, taj u njima potiče nezadovoljstvo, gnjev, bijes, diktat ulice …
Oni koji su u ratu branili i obranili Hrvatsku, danas ustaju protiv nje i njezinih institucija, njezinih zakona i njezinog Ustava. Traže svoje zakone, svoje institucije, svoju pravdu. Pozivaju na nepoštivanje važećih zakona, čude se tko to ima hrabrosti zabraniti im da kliču ustaški pozdrav “Za dom spremni” s kojim je, kažu, hrvatska mladost išla u ratne bitke i pod kišu metaka?
Zašto im oni stariji, pametniji, iskusniji nisu rekli što znači taj pozdrav, kakvu zločinačku tvorevinu simbolizira i kakav uteg na kolektivnoj savjesti hrvatskog naroda predstavlja? Što su radili njihovi roditelji, časnici, ratni zapovjednici, obrazovani, profesionalni vojnici?
Godinama se javno, s političkih govornica i pozornica rehabilitirala ustaška paradržava, a za sve nedaće Hrvata optuživala bivša zajednička jugoslavenska država, komunisti i Tito, koji je proglašen najvećim diktatorom i zločincem na ovim prostorima, iako mu se na zadnjem ispraćaju došao pokloniti cijeli svijet. I na toj reviziji nacionalne povijesti, na klerofašizmu i najprimitivnijem nacionalizmu, tri desetljeća su se odgajale i kontaminirale nove generacije koje danas ili bježe glavom bez obzira iz ove konfuzne, zaostale i korumpirane zemlje, ili gusle istu revizionističku priču svojih roditelja na kojoj su rasli, zatvarajući kvadraturu hrvatskog kruga…
