Pronađeno je jutros beživotno tijelo Vlade Prpića – Prpe, velikog čovjeka sa Baških Oštarija koji je život posvetio Velebitu. Pronašli su ga nakon višednevne potrage pripadnici HGSS-a.
Svi koji su planinarili središnjim dijelom Velebita uokolo Baških Oštarija morali su barem čuti priče o Prpi, ako ne i osobno upoznati tu legendu od čovjeka koji je vrletima obožavane planine hodao doslovno do posljednjeg daha u 74. godini života. Čuli su vjerojatno i da je rodom iz toga kraja, ali da je dobar dio života proveo u Zagrebu gdje je radio kao automehaničar i da mu je prije više od dvadeset godina dosadila civilizacija i da je tada odlučio živjeti na Velebitu. Znali su ga planinari kao utemeljitelja Planinarskog društva Prpa i domara istoimenog planinarskog doma na rubu oštarijskog polja, doma koji sačinjava nekoliko bungalova koje je sam sagradio i uredio.
Osim što je hodao Velebitom i prohodao vjerojatno čitavu planinu, proučavao je Prpa i velebitsko bilje i pronalazio rijetke primjerke. Puno je i čitao, o botanici, arheologiji i geologiji planine, fotografirao i pisao o ljekovitom i drugom bilju. Volio je i spašavao zmije, naročito poskoke, koji su ga i ugrizli nekoliko puta. Čuli su neki i kako je prije pet-šest godina otkrio da boluje od raka prostate i da ga je pobijedio, uglavnom hodanjem i hranom, o čemu je lani za magazin Express govorio ovako:
–Htio sam umrijeti kao starac, da ljudima ne bude žao, ali još nisam bio spreman odustati od života. Dijagnoza me, međutim, nije opteretila, nisam se dao, iako je tumor bio zloćudan. Vratio sam se doma i sjetio se priče zdravoseljačke logike: nitko nikad nije imao rak srca, jer srce uvijek tuče. Ajmo onda staviti u funkciju i sve ostalo! Krenuo sam u fizičko iscrpljivanje. Prehodao sam najprije 150 kilometara u komadu pa 120 kilometara sa samo litrom vode i bez hrane. Nakon toga sam smršavio 10 kilograma, ali ništa nije štimalo. Mokrenje mi je bilo problematično, imao sam problema s probavom, otišli su kilogrami, kopnio sam. Krenulo je nizbrdo i vidio sam, neće daleko. Tad sam se još neuredno hranio, pijuckao, jeo bez voznog reda. Otad sam odlučio natjerati sebe da jedem kad sam gladan i pijem kad sam žedan. Po dva dana sam čekao da ogladnim, ali nisam jeo prije toga. Donio bih hranu do usta, ali bih je spustio na tanjur ako je tijelo ne bi htjelo. Otad ne mogu jesti ni meso, pogotovo s gradela. Sad jedem isključivo ono što mi se sviđa, što mi tijelu paše i u puno manjim količinama nego ranije. Slušam poruke iznutra. Mislim da je ključna stvar bila jako se trošiti fizički, i to tako da nema stajanja kad se umoriš. Nema ni vodurine piti ako nisi žedan. Uveo sam disciplinu i poštovanje onoga što traži tijelo – ispričao je lani Prpa.
Počivaj u miru, legendo Velebita!
Foto: Elma Okić, Via Dinarica, via Flickr
