Masovni prosvjed protiv oduzimanja koncesije Radiju 101 na kojem je malom zagrebačkom mediju podršku izrazilo 120.000 tisuća ljudi povijest ovdašnjeg mlakog prosvjedovanja pamti kao najveće demonstracije koje smo ikad imali u državi. Događanje naroda na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, koje se zbilo na današnji dan 21. studenoga 1996. godine, nije bilo samo pobuna protiv gašenja ‘Gospodara svih valova’. Bio je to otpor naroda HDZ-u i Tuđmanovom autoritarnom režimu koji se nije libio gušiti građanske i medijske slobode, koji nije priznavao demokratski izabrane opozicijske gradonačelnike glavnoga grada i koji je protiv volje navijača ukrao ime nogometnom klubu Dinamo.
Na prosvjedu protiv gašenja malog radija čiji su ugled i slava sezali u to vrijeme puno dalje od njegove čujnosti, jednog od rijetkih tadašnjih medija koji je imao muda kritizirati Tuđmanovu vlast i s njom se otvoreno sprdati, kulminiralo je općenarodno nezadovoljstvo. Narod se pobunio protiv zatiranja sloboda ali i privatizacijske pljačke u kojoj su se obogatile obitelji bliske Tuđmanu i HDZ-u, a ostali ostajali bez posla i siromašili. U povijesnim udžbenicima ostat će zapisano da se neposredan povod za najmasovnije prosvjedovanje u novijoj hrvatskoj povijesti dogodio dan ranije kada je Vijeće za telekomunikacije odlučilo oduzeti koncesiju odnosno zabraniti emitiranje Radiju 101 samo zato jer se u demokratskom društvu kakvim se volio prikazivati Tuđmanov režim drznuo kritički govoriti i propitivati negativnosti autoritarne vlasti.
Pogledajte kako sloboda radosno izgleda
Pisat će u njima ili bi barem trebalo da je u eteru Stojedinice da izađu na Trg sa svijećama u rukama ljude pozvao Ivan Zvonimir Čičak u ime nevladine organizacije Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO) i da se pozivu odazvalo oko 120.000 ljudi. Mnogi među njima vjerojatno se još prisjećaju nadahnutog govora Vlade Gotovca koji je sa balkona Društva arhitekata govorio o važnosti slobode za svakog građanina i prelazeći pogledom preko središnjeg zagrebačkog trga izgovorio povijesno – pogledajte kako sloboda radosno izgleda. Zapamtit će povijest i Ivana Jarnjaka, tada na poziciji HDZ-ovog ministra unutarnjih poslova, jer je procijenio kako je pametnije oglušiti se o Tuđmanovu zapovijed da prosvjed spriječi kako zna i umije, ako treba i policijskom silom. Pamtit će povijest i da je autoritarni šef države koji nije podnosio kritiku i koji se bio spreman silom obračunati sa vlastitim narodom toga povijesnog dana bio na liječenju u američkoj vojnoj bolnici Walter Reed gdje mu je dijagnosticiran rak želuca. Sjećamo se dobro i da se Franjo Tuđman vratio u Zagreb dva dana poslije i kako se sav izvan sebe odmah po slijetanju na Pleso imao potrebu obratiti puku. Sjećamo se dobro tog Tuđmanovog antologijskog govora iz rubrike bespuća povijesne zbiljnosti u gluposti čije ćemo dijelove, pod egidom da se ne zaboravi i nikad više ni u jednom obliku ne ponovi, sada i ovdje rado citirati.
Tuđmanovi smušenjaci, obmanjivači i zeleni i žuti vragovi
-Mi nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje. Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima… Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima… Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija – izgovorio je u zagrebačkoj zračnoj luci autokrat kojemu se dogodio narod na ulicama glavnog grada, a bliski suradnik otkazao poslušnost odbivši silom ugušiti veliki prosvjed protiv gašenja malog zagrebačkog radija.
Izgubljena radijska oštrica
Autokrata u kojega se i danas zaklinju u HDZ-u nema već skoro dvadeset godina, a nije više u funkciji ni ta zračna luka. Francuzi su nam izgradili novu i njome upravljaju, a mi je ovdje doživljavamo našom jer je valjda na teritoriju RH i jer joj je Zoran Milanović u svom premijerskom angažmanu i domoljubnom zanosu nadjenuo ime Franje Tuđmana. Radio 101 je opstao i danas je u eteru, ali je nakon godina devastacije i umiranja u stečajnim mukama izgubio svaku oštricu, dobio njemačkog vlasnika i postao dosadni formatirani radio koji ne otvara važne teme, cvrkuće o prometnim gužvama i predvidivo vrti u krug jedne te iste pjesme. HDZ je od te povijesne 1996. dva puta izgubio vlast u državi, a Zagrepčani i Zagrepčanke su tek nakon Tuđmanove smrti dobili gradonačelnika koji nije iz HDZ-a. Zvao se čovjek Milan Bandić, eno ga i danas u gradonačelničkoj fotelji, optužnicama za niz kaznenih dijela usprkos. Vraćeno je i ime Dinamu u kojem je u međuvremenu stasao Zdravko Mamić, bahati bjegunac od hrvatskog pravosuđa koji se kao svaki pravi domoljub skriva u Hercegovini.
Nagomilano nezadovoljstvo i vrijeme za ozbiljniji otpor
Trg bana Jelačića je još uvijek tamo, često prekriven sajamskim kućicama i šatorima na kojima zarađuju Bandičevi pajdaši. Napuni se gomilom ljudstva tu i tamo, uglavnom u nacionalnom zanosu proslava sportskih uspjeha i kada se dočekuje oslobođene generale. Masovnijih prosvjednih okupljanja, barem ne onolikih razmjera kao 21. studenog 1996. godine, nema kada se treba pobuniti protiv nepravde i iskazati nagomilano nezadovoljstvo. Bit će Trg tamo i u ponedjeljak 25. studenog 2019. za kada pobunjeni prosvjetari najavljuju masovni prosvjed. Neće to biti samo prosvjed za veće koeficijente zbog čega danima štrajkaju nego bi se, sudeći prema sve masovnijoj podršci, mogao pretvoriti u demonstracije protiv bahate Plenkovićeve vlasti. Razloge za akumulirano nezadovoljstvo koje se prosipa po društvenim mrežama nema potrebe nabrajati. Osjećaju ih vjerojatno na svojoj koži i mnogi od onih koji se iz sitnih osobnih interesa protive štrajku i zbog vlastite komocije ne žele uvidjeti potrebu solidariziranja s prosvjetarima, neovisno o sektoru u kojem zarađuju veću ili manju plaću, radeći za državu, sebe ili druge, radeći malo ili puno, spajajući produžene vikende ili ne, ostvarujući ovakva ili onakva radna prava. Možda je konačno došlo vrijeme da se solidariziramo i da općenarodno nezadovoljstvo i frustracija kulminiraju ozbiljnijim otporom, za početak prosvjedom na Trgu bana Jelačića zbog kojega će se vlastodršcima zatresti gaće više nego od simpatičnog prosvjetarskog bećarca na Markovu trgu.
