Ispričat ću vam priču. O EU. Ravno iz samog sjedišta Unije. Bruxellesa. Priča nije euroskeptična, prije bi se moglo reći da je eurealistična, nimalo idealistična i pomalo s gorkim okusom. Priča s porukom: Ništa nije kako se čini, pa ni tuđa trava nije nužno zelenija, ma koliko da nam je poželjnija. Ili, mani socijalnu pravdu, ljudska prava i ekologiju modernih demokracija koje slave samo profit, a ljudska prava poštuju samo dok nisu na štetu njihova kapitala…
Dakle, o čemu se ovdje radi? O putovanju u Bruxelles ( Brussel ). Koje je, po svemu, trebalo biti prilika što se ne propušta. Skupinu od pedesetak ljudi iz jadranske Hrvatske, Labin, Rijeka, Opatija, Trogir, Split, Šibenik, Zadar. stranačkih aktivista i novinara, SDP-ova eurozastupnica Biljana Borzan, kao inicijatorica i organizatorica akcije “Najdonator 2018.” , pozvala je, prigodom ovogodišnjeg dodjeljivanja nagrade, u Bruxelles, da posvjedoče njezinom socijalnom i humanitarnom angažmanu na europskoj razini. Jeste, doduše, da se najdonator bira kod kuće, da svojim viškovima hrane opskrbuljuje naše pučke kuhinje, socijalne samoposluge i naše gladne, ali pozornica na kojoj se titula dodjeljuje je- europska. Bruxelleska.
“Beskrajan dan”…
Zašto ne? Leti se avionom, iz Zadra. Dva dana eu-metropole. Izazovno. Više rekreativno, negoli profesionalno. Ali, vrag nikad ne spava. Ispostavit će se da je to bila avantura koja se teško zaboravlja. I od nje vam treba dug oporavak. Umalo smo imali čak dva “beskrajna dana”, a naš je “let” iz Bruxellesa boeing-busom trajao “odande do vječnosti”…
Ali, obećah priču, pa krenimo od početka.
Iz Zadra polijećemo s manjim zakašnjenjem, ništa alarmantno. Letimo Ryanairom. Povoljno je, pa ne može biti i super komforno. No, to nije važno. Nakon dva sata leta, stižemo u zračnu luku Charleroi u Bruxellesu. Sve je regularno. Društvo veselo. Dočekao nas je naš domaćin, zaposlenik ureda eurozastupnice Borzan, Erol Gaši. Autobus nas čeka, a bogme i dugih 54 kilometra do Bruxellesa. Pomislih kako Šibenčani godinama snuju o vlastitom aerodromu iako imaju i splitski, znatno bliži negoli je Bruxellesu Charleroi, a i zadarski, koji sasvim odgovara europskim standardima.
Upadamo u bruxelleski ” rush hour”, kiša lije, gmižemo prema europskoj prijestolnici, nervoza u nama raste, i bezmalo bi radije da nismo nigdje ni krenuli. Takvi smo, što se može.
Napokon se dočepamo hotela. Aviation. Skroman, ali blizu samog starog centra ( Pentagone ) , što bi mi rekli, stare gradske jezgre . Koja se ne da mjeriti s minijaturnim, povijesnim jezgrama uz obalu naših starih gradova. Odmah nas upozoravaju da pazimo na torbice, i mobitele. Krađe su ovdje redovita pojava. Ništa posebno. Još prve večeri, jedna se članica ove skupine uvjerila da nije riječ o praznim pričama. Vješt i brz lopov, u prolazu joj je oteo mobitel i nestao…No, to je samo početak nevolja.
sdr
Bruxelleski lopovi
Tijekom kratkog boravka u sjedištu integrirane Europe, “dezintegrirali” su nam i jedan novčanik sa svim dokumentima i bankovnim karticama, izgubljen u taksiju, a i jedna je torbica s istim sadržajem umalo netragom nestala zbog klasičnog turističkog nemara i nepažnje. Ostala je u jednom restoranu, a vlasnica se sjetila da je nema tek u drugom lokalu kad je htjela pročitati meni, pa su joj zatrebale naočale. Posegne u torbicu, i shvati da je više nema. Panična trka do prethodnog restorana, uz usputni mentalni trening kako funkcionirati u drugoj zemlji bez novca i bilo koje isprave. Srećom, i pored svih upozorenja na bruxelleske lopove, ima ovdje i poštenih nalaznika. E, baš na takvog je ova torbica naišla. Američki turisti nisu trebali takvu torbicu, a čini se, nije ih zanimao ni njezin sadržaj, pa su je predali konobaru. Koji je šokiranu, uznemirenu vlasnicu dočekao s osmjehom. I torbicom. I ponovio sva ona spomenuta upozorenja o krađama i nužnosti nikad suvišnog opreza. Treba to shvatiti sasvim ozbiljno…
Po dolasku u Bruxelles, žurno smo se prijavili na recepciju, s vrata ubacili prtljagu u sobe i požurili se upoznati s metropolom ujedinjene Europe. Po kiši koja sada rominja, krećemo se u manjoj skupini prema bruxelleskom Grand Placeu, jednoj od najvećih znamenitosti ovog grada. Tu večer je svijetio ljubičastom gay friendly iluminacijom. Impresivno. U noći svjetlucaju pozlaćene fasade starih građevina, s ljubičastim odsjajem, koje uokviruju trg i zatvaraju ga u privlačnu kićenu kutiju. Prepun je turista. Oni su glavni stanovnici u centru Bruxellesa. Izvorne, korijenske Belgijance ovdje je teško sresti. Žive izvan grada, a zbog malo čega imaju potrebu dolaziti u ove dijelove koje su okupirali turisti.
Bruxelles nije samo glavni grad Belgije i sjedište njihove savezne vlade, nego je i jedno od sjedišta Europske unije i njezinih institucija, poput NATO-a i brojnih drugih. Sam grad ima preko milijun stanovnika, dok regija Bruxelles koja se odnosi i na stotinjak okolnih općina, ima oko 2,7 milijuna stanovnika. Službeni jezik ovdje nije jedan, nego čak tri: nizozemski, francuski i njemački. Ime grada , izgrađenog na močvarnom tlu, spominje se prvi put 1047. u povelji Lamberta II. Grad doživljava procvat u srednjem vijeku iz kojeg datira i Katedrala sv. Mihovila. Belgija je kraljevina od1831., i krunidbe Leopolda I.
Prijestolnica ujedinjene Europe, utvrda nove administracije
U Drugom svjetskom ratu grad je pretrpio velike štete od njemačkih bombardiranja, a novi procvat doživio je 60-ih godina prošlog stoljeća kada zapravo postaje glavni grad Europe. Od 1958. je sjedište Europske ekonomske zajednice, a od 1967. i NATO-a. Bruxelles je grad diplomata, europska prijestolnica s preko tisuću međunarodnih institucija. Regija glavnog grada ( kako još zovu Bruxelles ) je jedna od tri belgijske regije, onu Valonsku i onu Flamansku. Ovo je “kišni grad”, s preko 200 kišnih dana u godini, a Belgijanci će vam iskreno reći da je teško dobiti u kontinuitetu dva-tri dana bez kiše. Vlažan, prohladan, siv, izrazito je multietničko i multikulturalno središte. Ovdje su i Kraljevska palača i Belgijski savezni parlament ali i Europski parlament. Bruxelles je službeno sjedište Europske komisije i Vijeća Europske unije, dok je službeno sjedište Europskog parlamenta Strasbourg, iako se većina zasijedanja parlamenta održava u Bruxellesu.
I dok je stari grad manje-više “arapski”, institucije EU nalaze se u tzv. europskom dijelu, zauzimaju goleme površine i u pravilu su megalomanske. Uostalom, u Europskom parlamentu i njegovim institucijama zaposleno je preko 10 tisuća ljudi. Parlament ima 751 zastupnika, 27 zemalja članica, koristi 27 službenih jezika i stalno je u potrazi za novim zaposlenicima. Osobito su traženi oni koji znaju tri svjetska jezika, ali i bar jedan “egzotični”, poput hrvatskog, kojeg malo stanovnika govori. Kompleks zgrada EU je prava utvrda moderne administracije koja živi svoju vječnu filozofiju ubrzanog multipliciranja, snažnije no ikad. Bruxelleskim parlamentarnim hodnicima dnevno prođe na preko 20 tisuća posjetitelja, a mnogima je san jednog dana makar kakav posao dobiti u ovim modernim zgradama visoke tehnološke opremljenosti i iznimno dobrih plaća. Primjera radi, zastupnicima je na raspolaganju mjesečno oko 10 tisuća eura, a i do dvostruko su veća primanja članova Europske komisije i nekih drugih institucija EU.
Prosvjednici, skejteri i najdonatori
Pred zgradom Europskog parlamenta, kad smo doši u posjet našoj domaćici zastupnici Biljani Borzan kako bi bili prisutni na dodjeli nagrade najdonatorima, prosvjedovali su Kolumbijci zbog masakra stanovništva i sve brojnijih žrtava diktatorskog režima. Sigurnosne službe nisu im dopustile da razviju svoje transparente s imenima ubijenih žrtava. Morali su se udaljiti s trga pred Parlamentom. No, skejterima nitko nije branio da se po trgu voze uz zaglušujuću buku rolanja po granitnim pločama…
Cijeli je kompleks EU institucija predimenzioniran, a kako smo čuli iz prve ruke, sprema se i proširenje. Administracija, ma čija bila, ima vječnu težnju za dodatnim životnim prostorom…
Svjedočili smo, uz šampanjac i kanape, maloj internoj proslavi proglašenja najdonatora 2018. usred Parlamenta EU. Statue su otišle u ruke lanjskih dobitnika, Dukata, u kategoriji proizvođača hrane, i Konzuma i kategoriji najtrgovca. Saznali smo da se u Hrvatskoj godišnje baci preko 400 tisuća tona hrane, svakog dana preko tisuću tona , od čega 135 tona kruha. U isto vrijeme pučke kuhinje nemaju dovoljno zaliha da nahrane gladne. Što govori o šizofrenoj situaciji u Hrvatskoj, veli Biljana Borzan, zemlji u kojoj hrana lakše dođe to otpada nego do gladnih. Čuli smo da je lani donirano hrane u vrijednosti od oko 10 milijuna kuna, od čega je Dukat donirao 192 tone hrane, u vrijednosti od 2,5 milijuna , a Konzum oko 2,1 milijuna. Godinu dan prije, 2017. donatori su bili izdašniji, i donirali su oko 11 milijuna kuna u hrani. A tvrdilo se kako je PDV razlog niske razine doniranja hrane kod nas, no, nakon što je PDV ukinut, donacije su čak pale. Takvi smo mi, nepredvidljivi…
Stranaca sve više, Marokanaca i Francuza najviše
U Bruxellesu su više od pola stanovnika stranci, a najveći broj ih je iz Francuske i Maroka. Značajnu zajednicu čine i Turci, no, po vjeroispovijedi svoga stanovništva Bruxelles je dominantno rimokatolički. Kako bilo, kad se krećete gradom, mala je šansa da sretnete autohtonog Belgijanca…
Europska i belgijska prijestolnica je zanimljiv mix srednjovjekovne i postmoderne arhitekture, prve koncentrirane oko Grand Placea, a druge oko institucija Europske unije. Za turiste su nezaobilazne atrakcije Grand Place od 1988. na popisu svjetske zaštićene UNESCO-ve baštine, zajedno s gotičkom vijećnicom , katedralom sv. Mihovila, i dvorcem Laken, a valja svakako vidjeti i Kraljevsku palaču i park koji se nalazi preko puta palače. Za turističke selfije je rezervirana brončana fontana Manneken Pis koji simbolizira suživot flamanske i francuske zajednice u gradu, a od modernijih građevina pažnju plijeni čuveni Atomium, građevina koja strši 103 metra u visinu, izgrađena u povodu Svjetske izložbe 1958., posvećena znanosti.
Bruxelles je turistički privlačan, zanimljiv i ponešto megalomanski projektiran grad, u kojem su uspješno interpolirana nova zdanja u starim dijelovima, doima se impresivno, omamljuje mirisom vafla koji su njihov nacionalni gastro simbol, ali ubija svojom vlažnom klimom i prljavštinom koja pojačava osjećaj sivila i stvara neku vrst odbojnosti prema ovom europskom megalopolisu bogate povijesne baštine i užurbanih “bijelih ovratnika”novog doba.
Bruxelles ima dva aerodroma, Charleroi i Bruxelles, jedna je u Valoniji, druga u Flandriji. Naša je nesreća bila što smo stigli i vraćali se iz Bruxellesa preko zračne luke Charleroi…
Dakle, u dva dana, osim popisa turističkih znamenitosti, obavezne edukacije o funkcioniranju Europskog parlamenta i Brexitu, susreta s našom eurozastupnicom koja imponira svojim snalaženjem na toj dužnosti, pa bi bilo dobro da je zadrži i u drugom mandatu ( izbori za EP su od 23. do 26 svibnja ), iskušali smo i čuvene belgijske čokolade, praline i vafle, a muški dio ekipe trsio se pokazati i pivootpornim iskušavajući što više vrsta nadaleko poznatog belgijskog piva. Reklo bi se, apsolvirali smo obavezno “štivo za turiste”. I bilo je već vrijeme za povratak.
Štrajk!
Na aerodrom Charleroi smo stigli na vrijeme. Ali, u nevrijeme. Dočekao nas je nenajavljeni štrajk osoblja sigurnosnih službi. Pred terminalom se u kratko vrijeme natiskalo nekoliko tisuća nervoznih putnika. Avioni su slijetali i uzlijetali. Putnici su satima stajali u masi, ni naprijed ni natrag. Nakon nekoliko sati čekanja, i niza otkazanih letova za Marakeš , Tangir, Zadar… nagomilanog bijesa blokirane mase, koja je prijetila u nekoliko navrata eskalacijom i mogućim incidentom, počeli su nas polako puštati u grupama po desetak, u terminal. Svakog trenutka mogao je nastati stampedo. Djeca su vrištala, invalidi u kolicima i na štakama molili za prolaz, naguravanju nije bilo kraja. Srećom, prošlo je bez ozljeđivanja i nesreće.
Krenuli smo prema ulazu. Ali, što? Kad smo došli u zgradu aerodroma, situacija je postala kataklizmična. Gomile ljudi u redovima tražile su informacije o svojim letovima, o alternativnim mogućnostima. Nitko ovdje nije stigao da bi se vratio natrag u Bruxelles. Radnici iz afričkih i istočnih zemalja krenule su kući, u Belgiji su počeli nacionalni praznici. Vjeruje se da je osoblje sigurnosnih službi ciljano baš toga četvrtka štrajkalo znajući da će u zračnoj luci biti masa i da će učinci njihovog blokiranja aerodroma biti veći. I bili su.
Čekali smo deset sati na aerodromu, nitko s nama nije htio komunicirati, nitko nam nije bio spreman dati osnovnu informaciju, a kamoli nas dobrohotno umiriti. Zračna luka je sa sebe skidala svaku odgovornost i prebacivala je na avio- kompaniju Rayanair. Rayanair je, pak, krivnju adresirao na zračnu luku. Da apsurd bude veći, tijekom našeg čekanja na let, avion Rayanaira čiji smo glavni putnici trebali biti mi, poletio je prazan za Zadar!? I vratio se, redovnom planiranom linijom u Bruxelles. Ali, nijednom nas nije primio i s nama poletio, iako smo svi imali karte u džepu koje su uredno bile plaćene. Nikoga nije bilo briga što će biti s nama. Naše stalno zapitkivanje, na koje smo, sasvim razumljivo, tjerali organizatore ovog putovanja, napose Erola Gašija, suradnika eurozastupnice Biljane Borzan, išlo im je na živce.
Nikad više s Rayanairom!
Pala je noć, i mi smo nakon desetosatnog nadanja da ćemo možda ipak poletjeti, ušli u autobus i vratili se, o svom trošku, u Bruxelles. Tamo nam je interventno, naša domaćica , zastupnica Borzan, platila još jednu noć u hotelu Aviation. A sutra nas čeka dogovor za autobus kojim ćemo krenuti kući. Umjesto aviona. I to je iz svog fonda za posjetitelje platila zastupnica. A ne avio-kompanija. Ili Zračna luka Charleroi kojoj je dio osoblja štrajkom izazvao blokadu.
Autobus je trebao krenuti u 17 sati, a krenuo je iza 18,30. Zbog prometne gužve. Stigao je po nas iz Nizozemske. U Belgiji se nije mogao naći slobodan prijevoznik. Nizozemski vozač vozio nas je do Munchena. Tamo nas je dočekao hrvatski vozač i autobus. Naš put do Zadra, koji je trebao trajati dva sata, sve u svemu potrajao je 24 sata duge, zamorne, besane vožnje. Na kraju u nama više nije bilo ni ljutnje, ni agresije, ni nervoze. Potpuno klonuli, samo smo htjeli doći kući. Svjesni smo bili one stare poznate: Tko ne plati kurvu, plati likara. Malo tko od nas da nije gotovo oporučno izjavio: Nikad više nigdje s Rayanairom! Kompanijom koja leti bez putnika i pritom odbija preuzeti bilo kakvu odgovornost za one od kojih se naplatila, a uslugu im nije pružila…
dav
sdr
