Šibenčanka Franka Gulin, novinarka na “privremenom otkrivanju” Kine koje traje već sedmu godinu, odnedavno je i direktorica predstavništva Hrvatske turističke zajednice u Šangaju. Mlada žena, odvažna, pomalo avanturističkog, nemirnog duha , znatiželjno istražuje svijet oko sebe i u sebi, otkrivajući nekako istodobno oboje u dalekoj Kini, gdje je organizirala sasvim novi život, prepun izazova. U ovom intervjuu Franka otkriva sebe, koliko i svoj doživljaj Kine s kojom se zbližila, sprijateljila i u mnogočemu povezala.
Franka Gulin (Foto: Hrvoslav Pavić)
– Otkud Franka Gulin u Kini?
Pitanje je zanimljivo, a odgovor možda bude dosadan. Naime, 2012., kada sam se odlučila prijaviti za posao u China Media Groupu (China Radio Internationalu) radila sam u Obrazovnoj redakciji HRT-a, točnije Hrvatskog radija. Kako nije bilo mogućnosti za stalno zaposlenje, a meni se stvarno oduvijek putovalo i išlo okolo – nisam se pretjerano premišljala. Natječaj za posao je bio javno objavljen na internetu, tražili su diplomiranog kroatista koji je radio u medijima, a hrvatski šef Konfucijevog instituta Sveučilišta u Zagrebu Krešo Jurak i njegov suradnik Jure Marinović također su mi istoga dana u ‘Krivome putu’ rekli da su čuli za posao koji je savršen za mene, samo što je možda malo daleko. I tako je krenulo.
– Sad si već dobar broj godina u Kini, i je li nostalgija postala apstraktna imenica koja je samo povremeno u upotrebi?
Nostalgija je uvijek prisutna. Mislim da je to valjda svuda normalno. Budimo realni, Dalmoši s vremena na vrijeme drame kada odu na tri sata vožnje iz Dalmacije u Zagreb, a kamoli ovako daleko. No, i sve je u konačnici stvar vašega izbora. Odnosno, odlazite li negdje svojom voljom ili ste stvarno na nešto prisiljeni. Mene nitko na ništa nije silio. Odluka je bila moja, doduše brza, a bez obzira na neke usputne poteškoće, zbog nje stvarno ne žalim. Katkad nije lako, u svakom slučaju. Mnogo stvari dobijete na jednom kraju svijeta, a na drugom propustite. Bliski ljudi u Hrvatskoj (i Europi) su se masovno povjenčavali, dobili djecu, proslavili važne događaje u životu, a da im ja nisam bila tu. Moje kumče Lino je, kada dođem, svaki put sve veći i veći. Sada već ide u školu, a kad sam otišla prije više od šest godina bio je prava mrvica. Dok sam bila u Kini, umrli su mi baka i djed s kojima sam bila jako povezana od malena, pa se zaista osjećaš krivim jer u tom trenutku nisi tu, ali to je jednostavno tako. Ne znam, čini mi se da neki ljudi prođu puno gore u životu i ne prožive ni 5 posto onoga što sam ja već prošla, pa sve ovo ne treba shvaćati kao nešto najgore, nego jednostavno kao život.
– Kako to izgleda doći iz male Dalmacije u golemu, prenapučenu Kinu? Je li prilagodba na jedan sasvim drugi svijet teška i bolna? Je li ti dolazilo da sve pošalješ dovraga i vratiš se kući?
Prije dolaska u Kinu moja putovanja su većinom bila po Europi. Nikad nisam otišla toliko daleko u smislu kilometraže, kulture, mentaliteta, jezika, bolje rečeno – svega! Ja bi čak rekla da mi je adrenalin tu prvu godinu bio dovoljno visok da mi je sve predstavljalo oduševljenje tako da nije bilo teško i bolno kako su mi neki predstavljali. Upravo suprotno. Normalno da bi mi došlo da sve pošaljem dovraga, više zato jer mi katkada neki planovi nisu išli onim smjerom kojim sam ja htjela. Evo, sad mislim da sam se možda bez potrebe živcirala. Ali ne može se uvijek ni protiv perfekcionističkog karaktera. S jedne strane trebalo je puno energije da se sve te kineske ‘veličine’ savladaju, a opet stečena iskustva vrijede svega.
– Što ti je najviše nedostajalo prve godine? Obitelj, prijatelji, jezik, glazba, more, sunce…
Obitelj i prijatelji definitivno. Kraće relacije za obavljanje dnevnih obveza, manje vremena utrošenih na njih. Za neke stvari u Pekingu trebala sam dobro raspoređivati vrijeme, pa bi čak trebalo i po nekoliko dana, a tako je i sada u Šangaju, dok se u Zagrebu, a pogotovo u Šibeniku, više stvari može napraviti u jedan dan, pa čak i u jedno jutro. Ovdje mi je to nemoguća misija, a pogotovo kada se bavim nekom birokracijom. O tome uopće ne želim puno ni pričati. Rekla bi da mi je to donijelo i vrlinu koju prije nisam imala u ničemu – relativnu strpljivost. No, i ovdje sam stekla prijatelje za cijeli život, tako da je sve bilo lakše. Većina nas tu i dođe u nešto potpuno strano, pa se svi lako prepoznamo i zbližimo, prođemo neke specifičnosti odrastanja. To se barem meni dogodilo, odnosno mogu reći da sam u Kini malo odrasla, sazrela.
– Što si radila kad si tek došla u Peking? Odmah u novinarstvo?
Prvi poslodavac mi je bio China Media Group – China Radio International. Dakle, u medijima sam bila skoro punih šest godina počevši od siječnja 2013. pa do prije nekoliko mjeseci. Tijekom tog razdoblja dosta sam freelancala za neke inozemne časopise i slično, što je bilo sjajno, ‘javljala se’ za moje na HR-u te se koju godinu ‘dopisivala’ i sa HINA-om. Sve je to bilo super iskustvo. Definitivno drukčije od svakodnevnih dolazaka u redakciju, a da ne govorim o tematici o kojoj sam imala pisati iz prve ruke. Neka financijska stabilnost pomogla mi je i da se fotografski opremim bolje negoli ikada, i nabavim opremu o kojoj sam godinama maštala, a nisam je mogla imati. Tako da je i fotografija napokon došla u prvi plan i donijela mi mnogo divnih poslova.
– Kako je raditi na Radiju u Kini? Bio je to hrvatski program, zar ne? Ali, za koga, koja je ciljana publika? Koliko uopće ima Hrvata u Kini?
Bilo je jako zanimljivo. CRI svoj program emitira na 66 jezika. Hrvatski je bio među najstarijima jer je ta redakcija inaugurirana još u vrijeme bivše Jugoslavije. Program se emitirao internetski za sve koji pričaju i razumiju hrvatski bilo gdje. Čak smo imali i Australce koji su nas redovito pratili. Definitivno mi je bilo super što su sa mnom tamo radili sjajni ljudi iz cijeloga svijeta, dakle, multikulturalno iskustvo u svakome pogledu.
– Biti novinar u Kini i Hrvatskoj, koja je razlika, kakve su sličnosti?
Razlika definitivno ima i mnogi smo ih svjesni. Dosta se toga temelji i na uredskom radnom vremenu, manje na terenu, što je meni dosta teško padalo, ali i tu sam se uspjela izboriti nekako da to ne bude uvijek. Razlike su značajne kao što smo i kulturološki različiti, no to ne znači da Kinezi nisu svjesni svijeta oko sebe i da nisu talentirani novinari. Užasno me nervira kada Zapadnjaci, mahom oni s engleskog govornog područja, kineske kolege ne doživljavaju ravnopravno, a lako im malo uzmu iz članaka. Mislim da svaka strana ima svoje minuse i pluseve i tu bi se redovito svađala s ljudima. Mediji s engleskog govornog područja dominiraju prostorom “sedme sile”, bez obzira na (ne)kvalitetu u određenim slučajevima, ne dajući pritom pametnim i talentiranim novinarima iz drugih zemalja da dođu do izražaja, što svakako vodi do jednoglasja u jednom poprilično velikom i multikulturalnom svijetu u kojem živimo, sklonom promjenama.
– Govoriš li kineski? Kako se sporazumijevaš s kolegama i prijateljima?
Kada je riječ o izjavama o znanju kineskog tu stvarno treba imati poštovanja prema tom jeziku i njegovoj težini, možda bolje reći drukčijoj logici i ne razbacivati se komplimentima na svoj račun, što mnogi obožavaju raditi. Žao mi je, možda, što u Kinu nisam došla kao student jezika, pa bi bila doslovno ‘prisiljena’ baviti se njime svakodnevno, a ovako sam išla iz škole jezika u školu, s tečaja na tečaj, ’picavala’ satove kao profesionalac, najčešće zbog pretrpanog radnog rasporeda, tako da ja svoju razinu danas nazivam ‘uličnom’, što je možda i grub naziv. Ali jako mi je teško objasniti razine u jeziku kojeg ispočetka učite u više dijelova kao malo dijete: govoriti, slušati, pisati i čitati, a kojemu je logika skroz druga. Puno sam putovala sama, i to čak po nekim uber ruralnim dijelovima zemlje i bila sam prisiljena snalaziti se k’o zmaj, pa je i to dosta pomoglo znanju. Ali, evo, opet se spremam u školu za jednu dostojnu razinu i nadam se najboljem. Rad na tom jeziku je svakako cjeloživotan. No, ja i dalje odgovorno tvrdim: svaka čast onima koji studiraju kineski, ali Kinezu je teža gramatika hrvatskog jezika od bilo kakvoga njihovog tona nama. To odgovorno tvrdim jer sam ja diplomirala hrvatski, pa znam o čemu govorim. Hahaha. Iskreno, kada ste stanovnik velikog i multukulturalnog grada kao što je Šangaj – engleski je prvi jezik mnogima, i strancima i Kinezima, od posla do slobodnog vremena.
– Kad si u Kini bila samo godinu dana, rekla si nam da ti najviše nedostaju burek i kava? Ima li tu kakvih promjena? Jesi li kavu sasvim otpisala?
Ta drama je definitivno manja nego onda. Kada je riječ o kavi, i u Kini se mnogo toga promijenilo. Starbucks je svuda, ali na sreću sve više i više je cafe shopova i kafića s normalnom kavom, pa je super. Baš veliki broj. Ta se promjena dogodila prije nekoliko godina. Ima kave od svuda. Ali i tu je Šangaj poseban kao grad – u njemu stvarno ima svega. Ne zovu ga New York istoka bez razloga.
– A kineska kuhinja? Jedeš li “domaće” ili internacionalno, hranu “za strance”?
Kineska kuhinja je sjajna! Jedna od najboljih na svijetu. Čak neka jela i znam skuhati. Jedem svašta jer tu stvarno svašta i ima. Prvo je Kina sama po sebi velika, pa svaka pokrajina ima nešto svoje posebno i drukčije, a zahvaljujući zajednicama iz cijeloga svijeta ima i hrpa sjajne, inernacionalne strane.
– Gdje izlaziš, ako uopće izlaziš?
Naravno da se izlazi. Priznajem definitivno u manjem intenzitetu negoli prije, ali terapija izlascima je uvijek dobrodošla. Veći kineski gradovi su po tom pitanju super. Peking je bio dobar (ako vas put ikada nanese tamo – Modernista je vaše mjesto), Šangaj je, moram priznati, još i bolji. Tu zabave nikada dosta, a domaća i međunarodna zajednica vole zajedno ići vani.
– Kakvu glazbu slušaju Kinezi, kako se zabavljaju? Kakva je uopće današnja Kina i jesmo li mi u Europi još uvijek na neki način zarobljenici stereotipa o “kineskom komunizmu”?
Kad sam tek došla, činilo mi se da Kinezi idu vani, ali u manjem broju u odnosu na strance, no, i to se mijenja. Mladi Kinezi, pritom mislim na ove iz dobrostojećeg srednjeg sloja, idu vani, slušaju svakakvu muziku, dobro jedu, piju i putuju svijetom. Novca im ne nedostaje, kao što je bio slučaj s njihovim roditeljima, tako da je njihovo odrastanje u svakom slučaju drukčije. Mi se katkada zezamo kako smo u generacijskom jazu s našim roditeljima, dok je ovdje jaz između prosječnog roditelja, koji je odrastao tijekom 70-ih, i njegovog djeteta, koje mu je rođeno, recimo, sredinom 90-ih, popriličan u svakom pogledu.
Današnja djeca, iz spomenutog sloja, nisu zabrinuta za egzistenciju, znaju da im je sve osigurano, znatiželjni su i pripadaju kategoriji kineskih jedinaca koji su odrastali uz iznimnu pažnju u društvu u kojem su se rijetko viđale obitelji s više djece. To također utječe na socijalnu sliku i društvena kretanja u svakom pogledu. Zanima me što će antropolozi i sociolozi jednom na tu temu pisati. Vole mladi Kinezi i sve što je Zapadno, posebice američko. Jako su digitalna nacija (ne samo mladi), što je i mene dosta promijenilo. U Kini je dovoljno izaći iz kuće s mobitelom, dodatnim punjačem i ključevima stana, koji tu katkad također nisu potrebni jer se može dogoditi da vam je zgrada digitalizirana. Putem određenih aplikacija na mobu plaćamo sve, od žvake do stanarine i ostalih tekućih troškova.
Što se tiče stereotipa, čini mi se da su svi zarobljeni u njima, što je dosta krivo. Mnogo puta sam govorila kako mi danas živimo u svijetu kakav je našim starima bila Amerika prije stotinjak godina. Kina je već dugo budućnost.
– Je li život skuplji ili jeftiniji nego kod nas? Kolike su stanarine, “pojedu” li plaću?
Definitivno skuplji. Šangaj je jedan od najskuplih gradova na svijetu i ponavljam još jednom – Kinu se ne kupuje po shemi ‘sve po 12 kuna’. Bez pristojnog posla glupo je biti tu jer će se sve svesti na životarenje. Mnogima se, koji imaju ovu krivu viziju Kine, to u konačnici i dogodi. Stranci i dalje mogu naći pristojne poslove, no tužno je da vas se vrednuje po načelu jeste li english native speaker ili onaj other. To je stvarno tuga. Mene je to dosta ograničilo u nekom poslovnom napretku u medijima i jako me nerviralo. Kada sam shvatila da ću to teško promijeniti, odlučila sam bolje da sebe usmjerim na nešto izazovno, a ne da gubim energiju objašnjavajući ljudima ako tu i tamo pomiješaš past i present tense kao honest mistake ne znači da nisi obrazovana osoba koja zna svoj posao. Bez obzira na to, ipak mislim da sam se dokazala koliko sam mogla i zaista i u tom pogledu dokazala neki uspjeh. Bar mi foto rad nije tražio fluent naglasak.
– Koliko ti treba vremena od kuće do posla, osobito ako se voziš biciklom?
U Pekingu je bilo ludo, jer sam većinu od šest godina provela u strogom centru grada, 10 minuta lagane vožnje biciklom od Zabranjenog grada, a radila oko 21 km dalje u zapadnom dijelu grada. Srećom, sustav podzemne željeznice u Pekingu je raj na zemlji i vodi vas svuda. Nekidan su objavili 10-year-challenge vezan za pekinšku podzemnu i njezin razvoj, a napredak je nevjerojatan. U Pekingu sam se vozila biciklom non- stop i sad čekam da mi doputuje u Šangaj koji je manje bike friendly jer ima uže ulice i manje biciklističkih staza. No, on je malo kompaktniji od Pekinga, no, svejedno do Pudong New Area gdje imamo katkada neke evente, ima i oko 30-ak kilometara.
– Što Kinezi znaju o Hrvatskoj, po čemu smo im eventualno poznati, po nogometašima, možda, ili po glazbenicima?
Kinezi su ludi za nogometom, a srebro sa SP nas je definitivno učinilo njihovim ljubimcima. Čini mi se da se i kod njih pričalo više o nama, nego o Francuzima, i to mjesecima kasnije. Makso Mrvica je tamo zvijezda od davnina. Onako posebnom kakav je, to nije bilo teško postići jer su ga zaista prepoznali kao takvog vrlo brzo.
– Jesi li stekla prijatelje među Kinezima? Kako uopće gledaju na strance?
Jesam. Imam nekoliko dosta bliskih ljudi za koje mogu reći da su mi baš prijatelji. Na strance gledaju dobro i nikada s nikim nisam imala nekih ozbiljnih problema. Ja nastupam dosta iskreno, pa valjda to ide svojim prirodnim tijekom. Kada sam bila sama po nekim začudnim dijelovima zemlje i putovala uvijek sam se osjećala dobro i dobrodošlo, znala sam da ako se pogubim da neću ostati ni gladna ni bez krova na glavom. Oni su ljubitelji dobrog gostoprimstva, posebno kada im dolaze stranci i kad vas Kinez ugosti biti ćete bolje najedeni negoli kod najbrižnije dalmatinske bake.
– Odnedavno si i direktorica Predstavništva HTZ-a u Šangaju. Koliko to sada mijenja tvoj život u Kini? Kako ti sada izgleda radni dan?
To svakako mijenja skoro, pa sve. Od nove odgovornosti preko izazova do novog grada. Ovo je jedna divna prilika, a čini mi se nekako i logičan nastavak života tu nakon svih ovih godina. Zahvalna sam i do neba ponosa da sam baš ja ta, koja je odabrana da, u konačnici budem prva direktorica tog ureda, ali i ujedno najmlađa među direktorima naših drugih predstavništava, i to na jednom ovako važnom tržištu. Znam da je teška i odgovorna zadaća ispred mene, ali stvarno dajem, i nastavljam davati, sve od sebe u svakom pogledu. Rad je u dvije vremenske zone: kad Kinezi lagano kreću doma, Hrvatska se budi, hahaha. Izazovno je, puno učim i veselim se svim projektima koji su pred nama.
– Dokad planiraš “kineski način života”? Ili ćeš se potpuno naturalizirati?
Iskreno, ne znam. Kada sam prije više od šest godina otišla rekla sam u maniri ‘idem samo malo vidjeti što ima tamo, pa vam se javim’ i evo me sad sedmu godinu na Dalekom istoku. Mislim da je nekog iz Šibenika, općenito, jako teško bilo gdje naturalizirati, ali i to je skroz okej. Najbolja je dobra mjera prihvaćanja novoga i svijest tko si i odakle dolaziš, što mi se čini da ja imam. Takav stav mi je mnoge stvari olakšao. Vidjet ćemo još.
– Što još možemo očekivati od velike šibenske avanturistice Franke Gulin? Možda neka nova, daleka destinacija?
Ja se samo nadam da možete očekivati dobre stvari, a ja ću, kao što sam već rekla, nastojati trudom opravdati neka očekivanja. Što se tiče dalje destinacije nikad se ne zna, vidjet ćemo, jer nisam ni sanjala nekoć da ću biti tu gdje sam sada. Samo želim i sebi, a i svima drugima – zdravlja. Kad to imaš, sve ti je lakše.
– Hoće li turizam zamijeniti novinarstvo u tvom životu, ili hrvatsko novinarstvo još može na tebe računati?
Kad se sve zbroji i oduzme, ja sam s novinarstvom počela kada sam imala nekih 14, 15 godina. To je više od pola moga života i to je nešto što me neupitno oblikovalo donoseći nevjerojatna iskustva u svakom pogledu. Imala sam sreću da sam mogla biti u okruženju s ljudima koji su bili novinari staroga kova, odgojeni na dnevnim izdanjima novina, live radijskim emisijama, brzim i efikasnim (i Vi ste među njima kada sam bila balavica u Slobodnoj). Bilo mi je super!!! Iskustvo u Kini, kada sam pokušala otići na jednu višu razinu, u smislu rada u nekom stranom mediju na engleskom jeziku, bilo je malo razočaravajuće. Sve ozbiljne opcije, koje su meni bile logične s obzirom na godine i iskustvo, su me isključivale zbog toga što nisam s engleskog govornog područja. S druge strane nudile su mi se ove millennial solucije specijaliziranih portala koje uključuju minimum autorskog novinarstva, a više prepričavanja što je netko drugi napisao, čega je sve više tamo po uzoru na SAD-a, a to mi je bila manira školskog lista koju sam davno prošla. Mislim da to kod nas još nije došlo i to je super. Drž’te se. A što se promjene tiče, nikad se ni tu ne zna. Vidjet ćemo.
