Šibenska profesorica engleskog i talijanskog jezika 35-godišnja Sara Bujas već je godinu dana na “privremenom radu” u Kuvajtu. Kako kaže, nije otišla vani „trbuhom za kruhom“, nego je napravila korak naprijed u svojoj karijeri.
Javila se na poziv University of Middle East Kuwait koji je stigao preko zagrebačkog sveučilišta profesorima engleskog jezika, potencijalno zainteresiranim kandidatima koji bi bili spremni radikalno promijeniti život i adresu.
Nakon dva obavljena intervjua preko Skypea, dobila je posao nastavnika na Fakultetu informatike, strojarstva i elektrotehnike u Kuvajtu i od rujna prošle godine uči buduće kuvajtske inženjere engleski jezik. Ima ugovor na neodređeno vrijeme, pa je na njoj odluka hoće li u ovoj bogatoj zemlji ostati još semestar – dva ili duži niz godina. Čini se da je Sari u Kuvajtu jako dobro. Jer, vrlo brzo nakon što je došla kući na odmor, otišla je u svoju matičnu kuću, šibensku Gimnaziju Antuna Vrančić i dala otkaz. Svoju godinu dana „neplaćenog“ je potrošila, a vraćati se zasad – neće.
Zemlja s 4 milijuna stanovnika, a 3 milijuna stranaca
Kod novog poslodavca plaća joj je, veli, pristojna i omogućava joj da vrlo dobro živi, eventualno nešto i uštedi, iako joj to, kako tvrdi, trenutno nije prioritet. Ugovor je potpisala u svibnju i već od rujna , s početkom nove akademske 2016. godine, otvorila novu stranicu u svom životu i karijeri. Trenutno se odmara u Šibeniku jer Fakultet, kao i kod nas, ima dvomjesečnu pauzu.
Saru već neko vrijeme “ne drži mjesto”, i bilo je tek pitanje dana kad će se predati kakvom novom, ludom izazovu. Da će to biti baš Kuvajt, nije ni pomišljala, ali, danas kaže da joj je drago što je tomu tako.
-Tražila sam neki novi izazov, dvojila oko toga da li da nastavim školovanje ili odem negdje u Europu. I na kraju, eto me u Kuvajtu, „Holivudu zaljeva“, kako ga zovu. Radim kao nastavnik, uz vrlo dobru plaću, zdravstveno osiguranje, uz mogućnost i dodatnog privatnog osiguranja, jednu povratnu avionsku kartu godišnje za odlazak kući, i 60 dana godišnjeg odmora. Fakultet radi po američkoj licenci, a i inače je Kuvajt izrazito amerikaniziran i privržen “američkom stilu života” i vrijednostima, mada svi mislimo kako je to jedna kruta, tradicionalna i vjerom zatočena zemlja. Priznajem sasvim iskreno, život mi je puno lagodniji ovdje nego u Hrvatskoj- ističe Sara.
Doduše, troškovi života nisu mali, za stanarinu, hranu i prijevoz ode gotovo pola plaće. Zajedno s cimericom i kolegicom iz Imotskog dijeli najam dvosobnog stana po cijeni od 1500 eura mjesečno, ali još uvijek ostane dovoljno za vrlo pristojan život, pa i štednju.
-Kuvajt ima iznimno mobilno tržište rada. Od nešto preko četiri milijuna ljudi, tri milijuna su stranci, a od toga bar 1,5 milijun je s nižim kvalifikacijama i oni uglavnom rade u naftnoj industriji, ili su kuhari i konobari, i te niže plaćene poslove mahom rade Tajlanđani, Filipinci, Indijci, ponešto i Sirijci, a ostali stranci, uglavnom Europljani, dolaze s visokim obrazovanjem i rade dobro plaćene poslove- objašnjava tamošnju radnu i društvenu stratifikaciju Sara. Kuvajt je, ističe, bogata zemlja s visokim standardom, bez gladnih ljudi, prosjeka i beskućnika, ali unatoč tome velikih klasnih razlika.
Najsigurnija zemlja u svijetu
– Kuharica na našem Fakultetu radi za 250 dinara mjesečno, što je ekvivalent 4500 naših kuna, ali 12 sati dnevno, šest dana u tjednu, i od toga školuje troje djece na Filipinima. Zna se tko kakve poslove može raditi. Arapi ne rade u dućanima, ne voze taxi i sl. Kuvajćani uglavnom rade u državnim službama. Tržište rada je jako mobilno, ljudi stalno dolaze i odlaze tako da nikad nemate onaj tjeskobni osjećaj , „uh, zaglavio sam“. Naši ljudi odlaze u pravilu nakon 3-5 godina. Mnogi se ne vraćaju kući, idu dalje, u Dubai, Bahrein itd. Zasad mi je vrlo ugodno tamo i zato sam dala otkaz na svom profesorskom poslu u Šibeniku i odlučila nastaviti živjeti i raditi u Kuvajtu. Dokle? Ne znam. Dok mi bude odgovaralo. Imam dobro društvo, svih nacionalnosti i vjera, nitko to ne gleda, nikomu tamo to nije kriterij za druženje. Na katolički Božić lani smo slavili svi zajedno: katolici, muslimani, pravoslavci, budisti…
Sara u Kuvajtu posebno cijeni osjećaj sigurnosti koji ta zemlja pruža svim svojim građanima i onima koji tamo borave. – Nigdje se nisam osjećala tako sigurno. Pojam uličnog kriminala tamo gotovo i ne postoji. Automobil ne morate zaključavati, nema straha da će vam ga netko opljačkati.
Mrak u Kuvajtu pada rano, već oko šest popodne, što je, veli Sara, jako dobro jer onda padaju i temperature pa postaje podnošljivije. Inače, ispričat će nam novopečena Kuvajćanka, do polovine travnja temperatura zraka je između 20 i 30 stupnjeva, i zapravo je vrlo ugodno i vrlo slično našoj klimi. No, od druge polovine travnja temperature rastu i preko 40 stupnjeva, samo srećom, zrak je suh, pa je to puno lakše.
-Moram reći da sam ovdje našla puno dodirnih točaka s našom zemljom, puno je više sličnosti nego razlika, naročito mentalitetskih. Imaju ludu administraciju kojoj čak ni naša ne može konkurirati. Neka revizijska izvješća kažu da je ovdje prosječna dnevna opterećenost službenika u državnim ustanovama svega 8 minuta efektivnog rada! Nisu baš nešto posebno vrijedni na poslu, vole uživati u lijepim stvarima, imaju onu našu mediteransku crtu- „pusti me stat, ima vrimena, neće posal pobić’“.
Jedan kuvajtski dinar- 22-24 kune!
Nakon posla, priča Sara, slijede razne aktivnosti- od učenja jezika, bavljenja sportom, jer teretane su ovdje jako „in“, odlazaka na koncerte, u kino, na večere s društvom. Izlazak u restorane im je vrlo omiljen, a ponuda je nevjerojatna. Možete ići u japanske, francuske, talijanske, tajlandske , kakve god hoćete restorane s njihovim autentičnim kuhinjama, a naravno, možete dobiti i izvorna kuvajtska jela, ili standardni američki fast food , što god želite. U dobrom restoranu, platit ćete ručak ili večeru negdje do 10 dinara, što bi bilo oko 200 kuna, a možete dobro ručati i na brzinu za 2 dinara, što je zbilja jeftino, a najest ćete se.
Kuvajtski dinar je najjača valuta u svijetu, napominje naša simpatična sugovornica sasvim neočekivano fascinirane Bliskim istokom koji je nikad prije nije privlačio. Za jedan njihov dinar treba dati 22- 24 kune.
Kuvajćani su izraziti šopingholičari. Obožavaju šetati i kupovati, a šoping centara ima koliko hoćete. – Ovdje sam doživjela pravi šoping-šok. Otkako sam se rodila pamtim kako su kod nas stalno neke mjere štednje, tako da mi češće idemo po dućanima „napasti oči“ kako se kod nas kaže, a kod njih toga nema. Ako se ide u šoping centar onda se i kupuje. Što u toj bogatoj zemlji doista nije nikakav problem. Žene su, pa i kad nose hidžab, nevjerojatno ženstvene i elegantne, ukoliko nisu strogo tradicionalno odjevene. Burki nema previše, a iako je mnogoženstvo u Kuvajtu tradicija, žena nije ni potlačena ni ponižena. Naprotiv, moglo bi se reći, tvrdi Sara, da je u mnogim situacijama i u povoljnijem položaju od Europljanki. Kuran kaže da muškarac može imati više žena, ali ako ih ima više mora biti pravedan, a pravedan biti neće- naglašava Sara. Ipak, žena je zbrinuta, osigurana do kraja života, pa i kad se razvede. A razvod je svakodnevna pojava. Međutim, već predbračnim ugovorom žena se dobro osigura za vrijeme koje dolazi nakon razvoda.
Poreza nema, tek se u zadnje vrijeme počinje govoriti o uvođenju poreza, prije svega za strance, zbog transfera novca izvan Kuvajta, a spominje se i porez na automobile za strance, jer, navodno, stvaraju velike gužve. Stranci sigurno nisu za to krivi, jer prosječna kuvajćanska obitelj ima bar osam automobila, pa je jasno tko je odgovoran za prometni kolaps…
Doživotna renta za svakog Kuvajćanina!
Država brine o svim svojim stanovnicima, svi imaju doživotnu rentu već po tome što su u Kuvajtu rođeni, plaćeno zdravstveno osiguranje, a tko je ambiciozan, može se o trošku države i školovati po cijelom svijetu, od Jalea do Harvarda. Imaju pravo i na 70 litara goriva besplatno po osobi mjesečno. Inače, samo ilustracije radi, cijeli tank goriva ne košta vas više od 80 kuna, a tamo svi voze velike automobile, porschee, džipove, cadillace, no, nije nikakav kuriozitet vidjeti i rolls royce na cesti- priča Sara kao da je ispisuje titlove pod neki svoj memorirani dokumentarac iz „pečalbe“.
Kuvajt je jedna od najbogatijih zemalja koja svoj visoki standard zahvaljuje otkriću nafte, ali ima u toj zemlji i plina, rudnog bogatstva. Unatoč tome, oni se, ističe Sara, sustavno okreću solarnoj energiji koja je nepresušni izvor i može potpuno pokriti njihove potrebe. Imaju i postrojenja za desalinizaciju mora. Problem je što su, u odnosu na strance, manjina u vlastitoj državi…
Tehnika i kućanski aparati, jeftiniji su, dodaje, nego kod nas, hrana je negdje približno kao i ovdje, s tim da je povrće skuplje, a riba i meso jeftinije nego kod nas. Ima apsolutno svega. Možete u trgovinama naći što god želite, pa čak i našu cedevitu, ajvar, dapače i linoladu. Imaju puno proizvoda srpskih brendova jer u Kuvajtu je i velik broj građana iz Srbije. Recimo, samo na mom odsjeku na Fakultetu, od nas 50 ukupno, tridesetak je Srba. To, zapravo, i nije čudno, jer prosječna plaća profesora u Srbiji je oko 350 eura i njima se zbilja isplati raditi u Kuvajtu jer od onoga što uštede mogu sebi kupiti kuću u Srbiji za 40-50 tisuća eura. To je kod nas već puno teže…
Šibenska profesorica na „privremenom radu“ u Kuvajtu marljivo uči arapski, i dobro joj ide, pohvalit će se, naročito pisanje. Ali, izgovor je izuzetno težak, imaju 6-7 glasova kojih kod nas nema, i nije ga lako savladati.
Stup obitelji u ovoj zaljevskoj zemlji je svekrva. Ona je nedodirljiva, u njezinim je rukama najveća moć. Mnoge mlade žene zato jedva čekaju dan kad će i same postati svekrve i osjetiti opojnu snagu moći.
Kuvajt je samo djelomično tradicionalna arapska zemlja, koja jako drži do vanjske forme, ali stroga, kruta pravila ponašanja ovdje nisu izdržala tijek vremena i novca. Žene su uglavnom pokrivene, muškarci imaju žena koliko hoće, svi su poroci zabranjeni, nema klađenja, lutrije, alkohola, ali ispod površine, sve je dostupno, sve se može, važno je samo da to nije javno. Lijepa, bogata i vrela zemlja za „dvostruki život“ i veliku hipokriziju…
Sara Bujas, životopis
Sara Bujas, od 2009. radila je kao nastavnica engleskog i talijanskog jezika u Gimnaziji Antuna Vrančića u Šibeniku, a ima i svoj obrt za prevođenje i intelektualne usluge registriran 2014.
U suradnji s Gradom Šibenikom od 2011. honorarno je radila na brojnim međunarodnim učeničkim projektima,vodila tečajeve za zaposlenike HŽ-a u organizaciji Centra za strane jezike Lingua grupa iz Zagreba, bila je službeni tumač i prevoditelj za talijanski i engleski jezik brojnim gradskim i županijskim ustanovama, a 2014. je položila i stručni ispit za sudskog tumača za oba jezika. Završila je i postdiplomski studij iz područja odnosa s javnošću ( Master in relazioni pubbliche Europee ) na poslovnoj školi Ateneo Impresa S.p.A. u Rimu, a jedan je semestar ( od ožujka do srpnja 2004. ) provela i na Sveučilištu u Padovi kako bi što bolje usavršila znanje svoga talijanskog. Iste je godine dobila i rektorovu nagradu Sveučilišta u Zadru gdje je i diplomirala. Sara je maturirala i na Glazbenoj školi te stekla zvanje glazbenika flutista. Pored svega, nikad nije prestala stjecati nova znanja, pa je prošla i 60 sati dodatne edukacije za rad na projektima koji se apliciraju na europske strukturalne fondove.
U njezinom CV-ju stoji da je izrazito komunikativna i dinamična osoba koja znade dobro organizirati vrijeme, ne smeta joj rad u stresnim situacijma i sklona je timskom radu. Ima vremena i za svoje hobije, jedrenje i glazbu, članica je stare Šibenske narodne glazbe, uživa u putovanjima i čitanju, voli nove izazove, rado upoznaje nove ljude, krajeve i kulture.
Prije angažmana u Kuvajtu prijavila se za stipendiju koja bi je odvela u Japan, ali o Kuvajtu i Bliskom Istoku nikad nije ni razmišljala. Bilo je to sasvim izvan njezinog fokusa. Sve do lani u proljeće…
