Deklaracija o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca:
Ako se posve razumijemo, ne govorimo li istim jezikom?

Dvjestotinjak intelektualaca, lingvista, književnika, znanstvenika, uglednih javnih osoba iz Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore, potpsialo je Deklaraciju o zajedničkom jeziku Hrvata, srba, Bošnjaka i Crnogoraca. I prije negoli je njezin sadržaj dobio “pravo građanstva”, jer bit će predstavljena tek sutra (30.ožujka) u Sarajevu, podigla je na noge i skandalizirala dobar dio javnosti. Osobito onaj koji koji svoju punokrvnu državotvornsot dokazuje jezičnim čistunstvom. Iako često taj i takav, čistokrvni hrvatski, ni sami nisu savladali…

Kao svojevrsnu senzaciju, vijest o Deklaraciji prvi je objavio Večernji list, a onda je nastala sveopća panika. Jer, ako je ugrožen hrvatski jezik, to znači da je doveden u pitanje i nacionalni identitet i suverenitet. Što će biti s našom državom, odmah su se sa zebnjom zapitali dežurni dušebrižnici hrvatske pravovjernosti. Tko su, zaboga, ti koji nam “prijete” ugrozom našega jezika?

Nacionalističke jezične prakse

Na tekstu Deklaracije, koja je, kako se navodi, izravan rezultat niza konferencija u okviru projekta “Jezici i nacionalizmi”, radilo je 30 lingvističkih stručnjaka iz sve četiri države obuhvaćene njezinim sadržajem. Ukratko, Deklaracija se odnosi na one države koje u osnovi, manje ili više dijele isti jezik, odnosno jednu od njegove četiri varijante. Jer, kako to kaže književnik i novinar Ante Tomić, i sam potpisnik Deklaracije, treba prihvatiti jezičnu realnost. Ako u Hrvatskoj svi razumiju “Lud, zbunjen, normalan”, a u Srbiji svi razumiju Gibbonija, to znači da je realnost da se služimo istim jezikom.

Cilj ovog jezičnog dokumenta nije interveniranje u definiciju službene upotrebe jezika, nego u nacionalističke jezične prakse u ovim državama koje se, unatoč činjenici da koriste jednu od inačica istog jezika, trude što manje razumjeti.

Nakon javne promocije Deklaracije u četvrtak, u Sarajevu, ona će postati dostupna i svim građanima koji svojim potpisom žele podržati intenciju i cilj ovog “jezičnog apela”. Zasad su svoj potpis pod tekst Deklaracije stavili Rade Šerbedžija, Boris Dežulović,Igor Štiks, Nenad Veličković, Marko Tomaš, Mirjana Karanović, Filip David, Teofil Pančić, Rajko Grlić, Jasmila Žbanić, Dragan Markovina, Boris Buden, Balša Brković, Branka Pavićević i druge javne osobe iz Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore.

Konstrukt proizašao iz državne ideologije

Njima se svakako neće pridružiti i hrvatska ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek koja Deklaraciju smatra političkim odgovorom na recentno obilježavanje 50. godina od Deklaracije o hrvatskom jeziku (nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika), a srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik drži konstruktom koji nikad nije zaživio u praksi. Što je, kako shvaća ministrica, razumljivo jer je riječ o konstruktu proizašlom iz određene državne ideologije i nametnutom u sve četiri države, iako se u njima govorilo hrvatskim, srpskim ili nekom drugom inačicom “zajedničkog jezika”. Ministrica priznaje da među tim jezicima “postoje velike sličnosti”, ali i velike strukturne i leksičke razlike (?), pa je jasno da se oni koji se njima koriste međusobno i razumiju i mogu komunicirati bez teškoća. Ali, to je dodana vrijednost koju uživaju zemlje u susjedstvu, veli Obuljen Koržinek za Večernji list, jer omogućuje čitanje literature na izvornim jezicima pisaca, komunikaciju i razvijanje dobrih susjedskih odnosa.

Ma, da bi čovjek riječ rekao. Kakvo licemjerje i prijetvornost!

Još je veće zgražanje izazvao povjesničar Dragan Markovina, osnivač Nove ljevice, kojega je Nova TV, kao potpisnika Deklaracije priupitala o razlozima i motivima koji su doveli do ovakve incijative.

Konstantna agresija i autocenzuriranje

Dragan Markovina (Foto: Tris/Jozica Krnić)

Inicijativa za potpisivanje Deklaracije nastala je, kazao je Markovina, “naprosto iz jezične prakse koja bilježi konstantno nasilje prema autohtonim govornicima u svim ovim državama, a posebno u BiH.” Markovina drži potpuno promašenim senzacionalistički pristup Deklaraciji koji dominira u mainstream medijima. Jer svaka država zadržava pravo da svoj službeni jezik naziva kako želi, pa će u Hrvatskoj to biti hrvatski, u Srbiji srpski, u BiH i hrvatski, i srpski i bosanski, a u Crnoj Gori crnogorski. Dakle, nema bojazni da bi netko, prije svih zagovornici Deklaracije o zajedničkom jeziku, negirao službeni jezik bilo koje od četiri spomenute države.

– To je neupitno, upitna je konstantna agresija prema govornicima autohtonih jezika, kako god ih zvali, i koji su u potpunom strahu od cenzure i godinama se autocenzuriraju – objasnio je Markovina na Novoj TV. Dakle, atakira se na politiziranje jezika, odnosno na inzistiranje da se “zajednički jezik” prevodi na sve četiri svoje varijante iako je i bez ikakvog prijevoda apsolutno razumljiv svima. Nismo li, uostalom, bili svjedoci i titlovanja srpskih, crnogorskih i bosanskih filmova na “čisti hrvatski jezik”. O toj vrsti puritanizma i nacionalističke zadrtosti govori Markovina i Deklaracija, a ne o tome da bi se službeni hrvatski jezik preimenovao u nekakav novojugoslavenski, ili nedajbože srpski.

Atmosfera puritanizma

– Apelirao bih da se prestane baviti senzacionalistički ozbiljnim stvarima. Ovo je pokušaj da se nekako atmosfera puritanizma u jeziku konačno makne iz ovog društva – poručio je lider Nove ljevice na Novoj TV, koji ideju da se Ustavom propisuje kako će netko pisati, javno nastupati ili razmišljati, drži suludom.

Nažalost, šanse da ovaj pokušaj dokidanja nacionalističke šizofrenije u jeziku bude shvaćen na pravi način, uvažavanjem razlika, umjesto njihovim cenzuriranjem i lektoriranjem pod svaku cijenu, ravne su šansama da se partizani (antifašisti ) i ustaše (fašisti) prestanu izjednačavati po svom doprinosu hrvatskom narodu i državi…