U srpnju 217.000 nezaposlenih – rješenje je skraćivanje radnog vremena?

U Hrvatskoj je u lipnju 2016. bilo 1.617.280 aktivnih stanovnika, među kojima je 1.397.789 zaposlenih osoba, dok je na Zavodu za zapošljavanje registrirano  217.089 nezaposlenih. Ima li nade za njih?

Broj nezaposlenih je za 2.402 osobe manji nego prethodnoga mjeseca te za 40.905 osoba manji nego u srpnju 2015. Dakle, u srpnju 2016. godine nezaposlenost je smanjena 1,1 % u usporedbi s prethodnim mjesecom, a za 15,9 % u usporedbi s istim mjesecom 2015. godine, ali situacija još uvijek nije ni blizu zadovoljavajućoj. Struktura nezaposlenih ne podudara se sa strukturom ponuđenih radnih mjesta. Dok je prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske iznosila je 5 686 kuna, za poslove koji se nude na Zavodu za zapošljavanje uglavnom ona je daleko manja. Ne postoji spremnost nezaposlenih da prihvate bilo kakvo radno mjesto za bilo kakvu plaću, što poslodavci ‘premošćuju’, ne povećanjem plaća i poboljšanjem radnih uvjeta, nego traženjem radnika u inozemstvu i dodatnim opterećenjem onih zaposlenika koje već imaju na plaći.

Dosadašnji pokušaji rješavanja ovog problema nisu bili osobito uspješni. Može li Hrvatska promijeniti pristup? Jedna od ideja za smanjivanje broja nezaposlenih je skraćenje radnog vremena. Kako javlja HRT, europska istraživanja pokazuju da zaposleni Hrvati već sada rade više od europskog prosjeka. Kriza u Europi je potaknula, ne dijeljenje otkaza, nego trend smanjivanja broja radnih sati kako bi se povećala zaposlenost. Isti problem muči i Hrvatsku – može li se u nas razmisliti o modelu koji se primjenjuje u Francuskoj, Nizozemskoj i Skandinaviji?

Mogu li se uništena radna mjesta nadomjestititi (Foto: Tris/H.Pavić)

Većina poslodavaca u Hrvatskoj misli da su najuspješniji zaposlenici oni koji najviše i najdulje rade, a psiholozi rada tvrde upravo suprotno.

Logika je vrlo jednostavna – svaki posao je iscrpljujuć, treba nam neko vrijeme da obnovimo energiju, da bismo drugi dan mogli biti uspješni, objašnjava prof. Zvonimir Galić sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Uspješnije zemlje poput Švedske, Danske ili Nizozemske, koje su ispunile ekonomske i tehnološke preduvjete, prihvatile su zamisao da je određeni dio radnog dana neproduktivan.

Rasprave o tome u Hrvatskoj bi trebalo malo detaljnije voditi, malo bolje organizirati, ali usudio bih se reći ni to nije presudno – u 6 sati rada možete ne napraviti ništa i možete puno, jednako tako i u 8 sati ili u nekom drugom vremenskom okviru, kaže prof. Luka Brkić.

Hrvatska je, čini se, daleko od kraćeg radnog tjedna. Među ostalim, jer se konkurentnost pokušava postići niskom cijenom rada.

To se može sažeti na sljedeći način: u Hrvatskoj se prosječno tjedno radi 2 sata dulje nego što je prosjek EU, u Hrvatskoj se godišnje odradi 117 sati dulje nego što je prosjek EU, međutim kad je pitanje troška rada, tada je Hrvatska na samome dnu, otkriva čelnik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever.

 Sever smatra da bi o kraćem radnom vremenu ipak trebalo razmisliti. I voditi se primjerom razvijenijih zemalja gdje je povećana produktivnost, smanjen broj nesreća na radu, pa time i bolovanja. A i radnici su sretniji i poslovno i privatno.