Mark Lanegan i Devendra Banhart označili su vrhunce jučerašnjeg posljednjeg dana festivala u Primoštenu.
Mark Lanegan (Foto: Tomislav Sporiš)
Evo zašto je primoštenski boutique festival SuperUho, jučer zaključen, bio najbolji dosad. Prije svega, lokacija. Jest da je područje TEF-a prije dvije godine imalo neodoljiv postindustrijski šarm, jest da je lani na šibenskom sv. Mihovilu sve izgledalo bajkovito, no dva stagea u šumi pored propalog hotela Marina lučica u Primoštenu je sasvim nova dimenzija. More je odmah tu, borovi su iznad glava, zraka uvijek ima, vjetar stalno pirka, a nije bio ni komaraca.
Nadalje, za razliku od mnogih sličnih i većih, SuperUho je festival koji ne umara i koji se nakon tri dana ne pretvori u patnju za noge, leđa i vrat. Od jedne do druge bine bilo je sto koraka udaljenosti, „Zona opuštanja“ nudila je mekane jastuke za sjedenje, a dvije tisuće ljudi svake večeri optimalan je broj koji jamči dobru atmosferu pred pozornicom, kao i sasvim podnošljive redove za pivo. Pokazalo se i da je dobra odluka bila da prvi headlineri nastupe još po danjem svjetlu, poput Mudhoney i Marka Lanegana, a da sve skupa bude gotovo u 1 sat, pa kome se ide na after, neka ide. S obzirom na to da je većina kampera, a i ostalih posjetitelja, po cijele dane izložena suncu i moru, eventualno čekanje zadnjeg nastupa oko tri ujutro bilo bi iscrpljujuće.
Muzički koncept festivala ove je godine bio najizraženiji dosad. Peter Hook, Mudhoney, Lanegan, Avdić i Close Distance s jedne te Shobaleader One, Devendra Banhart i Saul Williams s druge strane, označili su dvije osnovne melodijske žile SuperUha. Post-punk i pre-grunge nasuprot slobodnijem shvaćanju hip-hopa, elektronike, latina i popa. Praznog hoda nije bilo, satnica je funkcionirala besprijekorno.
Damir Avdić (Foto: Tomislav Sporiš)
Mark Lanegan jučer nas je malo zabrinuo. Samo u početku. Očekivali smo, naravno, punokrvnu rock formaciju na stageu, a Lanegan je došao samo s gitaristom. No, već je na „The Gravedigger’s Song“, drugoj po redu, bilo očito da ovakvoj kombinaciji ne nedostaje apsolutno ništa. Ustvari, Laneganov mrtvački bariton došao je ovako do izražaja puno više nego u Pauku i Laubi, njegova dva prethodna zagrebačka koncerta. Skamenjen poput mumije, s dva duga rukava i brižno zalizanom kosom, nekadašnji pjevač Screaming Treesa sugestivno je prošetao svojom karijerom te bez basa i bubnja uspio izazvati trnce. Šteta samo što se svog remek-djela iz 2012. „Blues Funeral“ dotaknuo samo usputno.
Na ogoljenoj pozornici nastupio je i Damir Avdić, ali to smo već očekivali. Balansirajući između tri mikrofona, Avdić je, s uobičajenom srdžbom, udarao gitarom među oči kapitaliste, socijaliste, fašiste, ljevičare i cijeli svijet, dižući svojim distorziranim riffovima anti-antirevoluciju. S druge strane, Devendra Banhart nije nimalo revolucionarno nastrojen. Njegov petočlani bend, koji je pred binom skupio popriličan broj iskrenih obožavatelja, miješa suptilnu psihodeliju s latinom i folkom. I kao i prethodnih dana, bio je to još jedan idealan soundtrack za ispijanje piva u „Zoni opuštanja“ i kontempliranje o uspjelom festivalu, koji smo napustili ispraćeni još jednom psihodelijom, ali ipak nešto bučnijom. Zagrebački Žen zatvorio je ovogodišnje SuperUho, za koji se nadamo da je konačno u Primoštenu pronašao svoj stalni dom.
Devendra Banhart (Foto: Tomislav Sporiš)
Oglas
