Razgovor sa sva tri člana šibenskog autorskog benda Magul, čiji će prvi LP izaći do kraja ljeta.
O Magulu smo već pisali, samo kako bismo objavili da postoje. Danas je situacija kudikamo konkretnija; ovaj čvrsti funk-rock, pa čak i avangardni šibenski bend, kojeg površno možemo usporediti s Faith No More, priprema album i najavljuje nastup na SuperUho festivalu u Primoštenu. Sjedili smo pred ekranom na kojem su Francuzi uništavali Island, a došla su sva trojica: Ante Prgin (gitara, vokal), Božo Bilušić (bas) i Rino Miorin (bubnjevi).
Momci, dakle album izlazi isključivo na vinilu?
Božo: Da, bit će sedam pjesama i trajat će točno 44 minute!
Ante: Naime, Božo je naredio da ćemo početi snimati 1. srpnja. Međutim, Magul nije spor poput države u kojoj djeluje, danas je 3. srpnja, a svi bubnjevi su snimljeni, dok su bas dionice 80 posto gotove.
A ti?
Ante: Nisam još ništa, ja sam hrvatski prosjek. A druga Božina zapovjed bila je da album ne smije trajati ni sekundu duže od 44 minute, a pritom ga uopće nije zanimao broj pjesama.
Kao, idealno je da stane na ploču.
Božo – Tako je. A mi želimo isključivo samo vinil i amen.
Ante: I to da se tiska na bivšim Jugotonovim strojevima u Češkoj. Izaći će valjda krajem ljeta…
Ploča još nema ime?
Ante: Ne, ja inače imam problem s imenima…
Znam. L’Kok, Duo Antiqua, El Gato, Magul… Tvoj problem s imenima je očit.
Ante: Haha. To je konstanta.
Dobro. Bend imena Magul nastupit će na SuperUhu u Primoštenu.
Ante: Da, tražili smo neki nastup ovo ljeto, pa sam nazvao Matu Škugora, koji je bio upućen u sve. Znao je da L’Kok više ne postoji i da mi je Magul novi projekt. (Kako ne bi znao: LINK; op.a.)
Kojeg ste dana?
Božo: Ne znamo ni koji dan, niti s kim.
Treći dan ste, s Markom Laneganom.
Božo: Zar nije Lanegan na tvrđavi sv. Mihovila.
Nije. Koliko ste koncerata do sada imali?
Ante (broji na prste): Sedam.
Božo: Split, Šibenik, Zadar, Zagreb.
Ante: Nismo planirali ni jedan, osim u Splitu na ST-@rtu. Dogodili su se nekako usput.
Stoji li još onaj plan da se pokuša vani, pa što bude…
Ante: Nemamo što raditi ovdje. Pjesme ionako nisu radio friendly, pa nas nitko neće ni puštati. Slati ćemo album na inozemne festivale, napravit ćemo sve što možemo, pa ćemo vidjeti rezultat.
Rino, koje si ti godište’
Rino: Sedmo.
’77?
Rino: Ne, ’97.
Ante: Zbroj njegovih i Božinih godina je jednak mojima!
Koliko ti Rino onda uopće imaš bendovskog iskustva?
Rino: Iskustvo mi je takvo kakvo mi je. Svirao sam u The Pulsu, ako si čuo za njih…
Jesam. Što je s njima danas?
Rino: Nisam siguran. U Zagrebu su, sviraju valjda pod drugim imenom.
Božo: Sviraju prosvijećeni etno pop.
A ti Božo?
Božo: Ja sam svirao u punk bendu Roger Moore. I ja sam drugo.
Što drugo?
Božo: Godište. ’92.
Imaš 24 godine, a već si vlasnik studija. Smijemo li to spominjati, je li to legalan biznis?
Božo: Sve je legalno, zove se “Božo”.
Ti, vidim, nemaš problema s imenima.
Božo: Kod mene to ide jednostavno. Radio sam prije kao tonac, to mi se sviđalo, ali mi se nije sviđalo raditi s ljudima. Pa sam otvorio svoj studio. Osim Magula, snimio sam albume za dva domaća metal benda, Black Swan iz Skradina i Ponte de Carla iz Šibenika. Radio sam album i Fogsellersima, ali taj nikad neće izaći jer su u međuvremenu promijenili postavu. Radim i glazbu za kazalište, MDF-ove radionice, krizme, otvaranje samoposluga…
I sviraš bas…
Rino: Jer ima prste idealne za bas.
Božo: Vrlo mlad sam shvatio da je to idealan instrument; dođeš na gažu, spojiš se i sviraš. Nema tegljenja kutija, bubnjeva… Brzo se pokazalo da sam bio u pravu, sve mi je bilo jasno već sa 16 godina.
Ante: Za razliku od nas starijih…
Božo: …koji napune auto pa ne mogu izvuć’ Velebit.
Što ćete kad se, nedajbože, probijete u inozemstvu. Evo, Rino je već najavio da mora upisati faks.
Ante: A ništa. Kad završimo sa svjetskom turnejom, zaključno s koncertom u Alma Ati, snimat ćemo novi album.
Još jedan od 44 minute?
Božo: Ako bude dupli, onda može i 88.
Kako Hrvati prihvaćaju ove vaše pjesme od po sedam i više minuta?
Ante: Rekli su mi da se ništa ne razumije ono što ja pjevam, ali da glazbeno smo toliko dobri da to nije ni važno.
Pa da, kod vas je tekst u drugom planu.
Ante (autor tekstova): Hvala ti lijepa.
Mislim, nema onoga strofa-refren-strofa.
Božo: Trudimo se do toga pobjeći koliko god je moguće.
Ante: Ma ima i toga, ali ne u klasičnom smislu da ima nekakav okvir. Kako nam dođe. Dosta smo o tome pričali, stvar je u tome da danas stvarno nedostaje hrabrosti da se krene u nepoznato. Većina ima potrebu zadovoljiti neku formu koju su nametnuli mainstream mediji. Nemam ništa ni protiv toga, ali mi želimo malo izaći iz takvih okvira.
Dobro, nemoj se ljutit’ odmah.
Ante: Nemoj mi dizat’ tlak.
Živci su ti tanki jer radiš s mladima.
Ante: Nije istina. Dobio sam i kompliment od njih.
Kakav?
Ante: Da nisam čulitelj.
Da nisi – što?!
Ante: Ču-li-telj. Onaj koji „čuli“ nakon svirke, onaj kojeg nikad ne možeš potjerati kući. Kod mene to ide ekspresno, poslije koncerta spakiram sve i odlazim. Momci su to pohvalili.
Čudna neka mladež.
Ante: Da, očekivalo bi se obrtnuo.
Božo: Bili smo, recimo, u Zadru na „Rise Up“ festivalu kada je bila Šibenska noć, počeli smo svirati malo prije deset navečer i skoro smo stigli u Šibenik na vatromet. Vidjeli smo ga malo kad smo ulazili u grad.
Ante: Pojačala su bila još topla kad smo stigli u doma, a nismo uopće jurili po cesti.
Rino: I onda smo došli na feštu, a od fešte ništa.
A žene, droge i ostalo nakon koncerta?
Ante: Što je to, jel se to jede?
Novi singl Magula „Fear of Archean“ premijerno možete čuti OVDJE. Za razliku od Rina (onoga koji je “sedmo” godište), možete ga poslušati i na mobitelu. Rino mobitel nema i ne želi ga imati.