Razgovor s poznatim šibenskim gitaristom koji je nedavno predstavio prvi singl svog novog autorskog benda.
Ante Prgin
Ante Prgin opet kreće ispočetka. Šibenski glazbenik, najpoznatiji po ulozi gitarista i vokala neprežaljene zagrebačke skupine Fali V, a potom i lider nedavno uglaslog šibenskog L’Koka, ima novi bend. Zove se Magul i ima prvi singl. Doduše neslužbeni, ukoliko još robujete ideji da singl mora objaviti nekakav diskograf. “Trees Believe in Silence” je na YouTubeu i označava početak života nove šibenske autorske grupe. A to više i nije tako mala stvar, budući da se glazbena scena u Šibeniku, na svim razinama, urušila poput dimnjaka TEF-a.
Prgin se u međuvremenu i zaposlio, radi kao asistent u nastavi u Turističko-ugostiteljskoj školi u Šibeniku što mu je, kaže, puno više od puke radne obveze. – To radim iz ljubavi, novac je samo dobrodošla posljedica. Jedini dokaz da se zbilja radi o pravom poslu je to što moram doći raditi na vrijeme i što primam plaću, sve ostalo mi je gušt – reći će Ante koji, eto, sticajem okolnosti opet sjedi u školskoj klupi.
No, dobro. Magul. Uz Antu su tu basist Božo Bilušić i bubnjar Rino Miorin. Prvi je ton-majstor, producent i vlasnik studija, a drugi je iskustvo stjecao u bendu The Pulse. – Ta je avantura krenula po završetku priče s L’Kokom. Razmišljao sam s kime, kako i što. Krajem ljeta sam sjeo s Božom, koji je L’Koku u nekoliko navrata bio ton-majstor, i dogovorio se s njim. U paketu došao je i Rino koji zajedno s Božom radi u studiju – kaže Ante.
– Napravili smo tri pjesme, jednu od njih odlučili smo snimiti, a onda smo se prijavili na splitski festival ST-Art i priča je krenula – govori Prgin. Dakle, ukratko: “Trees Believe in Silence” traje gotovo sedam minuta (!), radi se o kompleksnom autorskom djelu kojega bismo mogli usporediti s drugom i najboljom fazom američkih funk-rock velikana Faith No More. Ne zvuči nimalo “dalmatinski”, a trebalo bi zvučati “svjetski”, jer svijet je, uostalom, i krajnji cilj Magula. Prgin, nikad to nije bila tajna, oduvijek želi provjeriti koliko vrijedi izvan granica Hrvatske. Pjesma je na engleskom i vjerojatno ste već primijetili link u ovom tekstu, pa eto vam soundtrack za čitanje.
– To su riff i tekst koje imam u sebi već dosta dugo, ali za vrijeme L’Koka nikad nismo završili i snimili tu pjesmu. Ali ne mislim dirati materijal koji je L’Kok radio za drugi, nikad objavljeni album. To nema smisla, ne želim se vraćati u taj film. Te će pjesme čekati svoj trenutak – objašnjava Prgin. – Kažu mi da je prva objavljena pjesma preduga i da je BAŠ treba slušati. Pa upravo to i želim! Zašto bi itko publiku sveo na tu razinu da mogu biti fokusirani jedva tri minute? Ja publiku ipak malo više cijenim. Kako se materijal bude slagao, tako ćemo ispipavati izdavače. Paralelno s tim prijavljivat ćemo se na festivale izvan Hrvatske. Jer, realno gledajući, ne mogu sad “pilati” ljude s engleskim, kad im je domicilni jezik hrvatski. To ne bi imalo smisla.
Od mlade šibenske gitarističke nade, čiji je dolazak u grupu K 15 u prijeratnim godinama označen kao “transfer sezone”, Ante Prgin dogurao je do činjenice da je trenutačno u bendu u kojemu je dvostruko stariji od ostatka glazbenika. – Da, zbroj njihovih godina jednak je mojim. Ali odlično funkcioniramo, ustvari sam jako iznenađen s Božom i Rinom, glazbeno su prilično zreli. U njihovim godinama ja nisam imao pojma o hrpi stvari, a oni se već bave produkcijom – ističe gitarist, koji se nakon dosta vremena vratio i mikrofonu.
– Još uvijek sam u procesu traženja, nije to još kako bi trebalo biti, no doći će i to pjevanje na svoje. Ali nema tu puno filozofije, moraš na najbolji mogući način interpretirati tekst koji si napisao. I nije me nimalo strah toga. S vremenom ću se vratiti u dobru pjevačku formu, nikad to neće to biti k’o Mike Patton (osebujan pjevač gorespomenutih Faith No More; op.a.), ali i ne mora.
Trenutačni vizualni znak prepoznavanja grupe Magul
Prgin je zadnji put pjevao u prvoj fazi L’Koka, benda koji se raspao u trenutku kada je stigla nova pjevačica te se pripremao materijal za drugi album. Rane su još svježe, no dovoljno zarasle da se danas o tome može progovoriti s Antom bez straha da će promijeniti raspoloženje: – Razlog je bio vrlo jednostavan. L’Kok je upao u svojevrsni glib iz kojega se nismo izvlačili. Vrtili smo se u mjestu, a u međuvremenu su ljudi izgubili volju. Što nije ništa čudno. Nije bilo više snage da se grupa obnovi i izumi, da ponovo pronađeno sebe. U tom glibu nam je nestao entuzijazam.
Ima još “rana” za razgovor, nevezanih uz L’Kok. Primjerice, gdje je nestala šibenska alternativna autorska scena, koju danas na životu održava još jedino Diskodelija? – Nestala je, ništa čudno. Većina ljudi u gradu, koja bi generacijski trebala slušati takvu vrstu glazbe, ne postoji. Za autorski bend nije dovoljan jedan Šibenik, nije dovoljan ni jedan Zagreb, bend se mora kretati po regiji. Inače nema dovoljno publike koja bi to mogla konzumirati u toj mjeri da bi grupe mogle preživjeti do idućeg albuma. Posljedično, ne postoji ni interes kulturnih institucija, jer one same po sebi neće ništa pomaknuti. Oni mogu pripomoći kad se već nešto dogodi – stav je Ante Prgina.
Aktualna gradska rana je i odlazak SuperUho festivala, što je možda i konačni knockout urbanim stremljenjima alternativnog Šibenika. – To je ozbiljan problem, jer smo imali gotove projekte koji su brendirali grad na nevjerojatan način, a koji su nam pali u krilo. I sad sve to skupa propustiti kroz prste… To je nebriga. Koji bi to turistički grad propustio dolazak nekoliko tisuća ljudi? Velika je to šteta. Reklamu kakvu su radili Terraneo i SuperUho, odakle su fotke preko interneta došle do svakog kutka ove planete, Šibenik ne može platiti nikakvim novcem. Propuštena je velika prilika – reći će na kraju Ante Prgin.
Eto. Poslušajte “Trees Believe in Silence”, držite palčeve Magulu i fokusirajte se. Jer što je sedam minuta naspram vječnosti…
