Stipe Mesić (82) , bivši predsjednik Republike Hrvatske, zbilja je fascinantan politički lik. Čovjek je u osamdesetim godinama, ali energijom i političkom ambicijom daleko nadmašuje i one koji su upola mlađi od njega. Držeći se parole “jednom predsjednik, uvijek predsjednik”, odlučio je na preveliku žalost najvećeg nacionalnog konvertita Zdravka Tomca, doživotno biti relevantan faktor na političkoj sceni. Ili, makar dok ga zdravlje bude služilo. A hvala Bogu, zasad ga služi. Čak tako dobro da je odlučio vratiti se u aktivnu politiku. U ovoj pasivnoj, počasnoj, srezali su mu granu na kojoj je sjedio, pa se Mesić naljutio i odlučio uzeti i više od toga. Participirajući u politici na dnevnoj bazi. I to visokoj. Svaka čast, ali zar to ima smisla?
Ili je baš u tome stvar, da je naša politika toliko besmislena da i Mesić može imati novi početak… Ništa Zagreb. To je za Mesića ispod njegove razine. Ništa od spekulacija da se vraća kao potencijalni kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, njega zanima puno više od toga. Kakav je to motor što ga pokreće, koja je to snaga i kakav narkotik koji i u tako zrelim godinama još opija čak i tako lucidne ljude poput Mesića? Gdje je to Stipe Mesić nakon šestogodišnje apstinencije od aktualne politike “zapucao”, nije otkrio, ali nema sumnje da će nam to uskoro sa zadovoljstvom reći. Jer, to je Mesić. Političar koji je za svoga radnog vijeka ispunio pun politički krug od gradonačelnika ( Orahovice ) do šefa države. Što njega može spriječiti osim zdravlja, da ne pokuša još jednom. Pa da se Tomac i dalje muči s pitanjem hoće li taj Mesić ikad umrijeti…
Žele me u politici i – imat će me!
Gostujući u RTL Direktu kod Zorana Šprajca, Stipe Mesić je doslovce kazao: ” Ja sam se čuvao ovih šest godina da se ne bavim aktualnom politikom, ali budući da me tjeraju u aktualnu politiku, to neće biti angažiranje za mjesto gradonačelnika Zagreba, nego pravo angažiranje (?! op.a.). Ja ću u svakom slučaju sada ući u politiku. Bio sam gradonačelnik, i predsjednik vlade i parlamenta, i dva puta predsjednik države, zadnji predsjednik Jugoslavije, imam puno iskustva. Budući da postoje snage koje mene žele ponovo u politici- imat će me.” Ma bravo, Stipe, samo naprijed, ravno do – samoponištenja… Ne bi Mesić sam po sebi, ali ga tjeraju u to, a da ne ispadne kako je neosjetljiv na probleme svoje države koja ga treba, odlučio je popustiti pritiscima i još jednom se žrtvovati za domovinu. Makar u “ozbiljnim” godinama, ali još u njegovoj svići ulja ima…
U fokus javnosti dospio je nakon vladine odluke, koju je inicirao Most, da se za njegov Ured ( bivšeg predsjednika Republike Hrvatske), koji bi HSP AS trenutno ukinuo, značajno srežu sredstva, de facto da mu se osigura samo permanentna fizička zaštita. To znači da bi ostao bez službenog vozača, vozila, službenika, proračunske apanaže za čuvanje “predsjedničke spomeničke baštine”. No, Vlada je izbalansirala radikalno “miniranje Mesića”, i umjesto 800, njegovom Uredu u proračunu rezervirala 600 tisuća kuna. Moglo bi se reći da je stari politički lisac ovu rundu dobio. Ne toliko financijski, koliko psihološki i politički. Maksimalno je izreklamirao svoje političke zasluge, kapacitete i resurse, pa je po svemu što smo u seriji njegovih javnih obraćanja čuli, tkogod mogao pomisliti kako je apsurdno za šaku škuda priklati “zlatnu koku”.
Jer, “mojom intervencijom izgrađeni su brodovi (to je stotinjak milijuna eura naplaćeno). Novi brodovi se ugovaraju. Jedan ugovor, koji se ne tiče brodova, tiče se jednog vojnog projekta, taj je sto milijuna. Sad se vrše pregovori za najveću investiciju u Šibeniku- to je investicija od milijardu i 800 milijuna. Tu sam direktno angažiran i pokušao sam da mi gospodin Karamarko pomogne, da uđe u poslove, tj. da se izmijeni dio prostornog plana (misli na PP grada Šibenika, gdje je HDZ na vlasti, pa je zato zatražio pomoć Karamarka, op.a. ). To je tisuću hektara koji ničemu ne služe”, hvalio se Mesić pred svekolikom javnošću. Ne znam što je s brodovljem koje se ugovaralo i gradilo njegovom intervencijom, ali ta mega-investicija u prigradskom Zablaću, koja je u Šibenik trebala donijeti gotovo dvije milijarde kuna, nije ni započela. Iako je Grad susretljivo i krajnje benevolentno prema potrebama švicarskog investitora, prilagodio Prostorni plan i pružio sve logističke usluge, investicija je, kako to kod nas tradicionalno biva dok ulagači netragom ne nestanu, još uvijek u fazi “pripremanja dokumentacije”…
Njegovo sirijsko putovanje (posredovanje)
Ono što je srž Mesićevih poruka jest da zagovornici njegova “ukidanja” nisu tako vehementno pledirali na premijera i Vladu da mu zatvore “špinu” iz racionalnih razloga, dakle, zbog štednje proračunskog novca, nego radi njegove privrženosti antifašizmu. Njih čak nije ni zanimalo, veli Mesić, što Ured radi, ni kako novac troši, iako Ured svakog mjeseca podnosi informaciju o utrošku proračunskih kuna, i da je bilo tko iz Vlade ili Sabora, ma tko god, htio, mogao se informirati umjesto da paušalnim ocjenama o njegovoj nepotrebnosti, Uredu presuđuje.
A Stipe Mesić, svim svojim protivnicima usprkos, upravo ovih dana pakira kufere i putuje u Siriju. Gdje bi, kako se implicira, mogao , zahvaljujući svojim prijateljskim vezama s tamošnjim državnim vrhom, pokušati ispregovarati i povratak koncesije za tamošnja naftna polja, koju je godinama imala INA, a svojedobno je preuzela vlast predsjednika Assada. Naime, tako se javnosti prezentirao Mesićev odlazak u Siriju, bezmalo u funkciji moćnog pregovarača, bliskog sirijskom vođi, koji u samo jednom prijateljskom razgovoru može riješiti posao za Hrvatsku vrijedan milijarde. Pa je i sam Mesić, iako silno sklon predimenzioniranju vlastitog značaja, političkog utjecaja i mogućnosti, morao javno prizemljiti taj napuhani balon. Dobrovoljno je aterirao i priznao: Pozvan sam u Siriju s jedne prijateljske strane. Odnosno, idem se informirati što se u Siriji sve događa. Ako bude moguće, ja ću razgovarati i o tome kakve su mogućnosti da se INA-ine bušotine vrate. Hrvatska javnost zna da je INA kupila od američke strane jednu bušotinu za 50 milijuna dolara, a prije toga su Amerikanci uložili 150 milijuna dolara. To je bilo nakon što je INA preuzela. To je bila izdašna bušotina. Došlo je 12 bušotina, i prije rata u Siriji, kad se sve plati- koncesija, plaće, porezi – ostaje 60 milijuna dolara mjesečno, i tako 25 godina koliko traje koncesija. Zašto smo mi to dali MOL-u, a MOL se odrekao te koncesije, ja ne znam. Kad bi bilo moguće, ja bi o tome razgovarao u svoje ime, ne nosim ničije poruke, niti imam pravo na to. Ali ću se informirati- kazao je u RTL Direktu Mesić – o tome koja je mogućnost da se koncesija vrati Hrvatskoj. Toliko o tome. O sirijskim dosezima Mesićevog “prijateljskog, domoljubnog intervencionizma” iza kojega ne stoji država. Pače, ona ga ignorira, i tranzicijski priprema na ukidanje. Jer njezinoj aktualnoj nomenklaturi smeta njegov svjetonazor, njegovo ideološko opredjeljenje utemeljeno na antifašizmu, a ne kune koje troši iz proračuna, uvjeren je.
Žestoki kritičar Tuđmana
Stipe Mesić je bio zastupnik u Hrvatskom saboru i u 60-tim godinama prošlog stoljeća, u socijalističkoj Hrvatskoj. Ali je nakon toga apstinirao od politike sve do 90-te kada postaje član HDZ-a i jedan od ključnih Tuđmanovih ljudi u novoj, samostalnoj Hrvatskoj. Postaje premijer već 30.svibnja 1990. i tu dužnost obnaša do 24. kolovoza te godine, a naslijedit će ga na čelu Vlade Josip Manolić. Sabor ga je izabrao za hrvatskog člana Predsjedništva SFRJ, radi čega napušta premijersku funkciju i postaje zadnji predsjednik nekadašnje zajedničke države. Već 1992. izabran je za predsjednika Hrvatskog sabora. Dvije godine kasnije, zajedno s Jožom Manolićem i skupinom istomišljenika napušta HDZ, zbog neslaganja s Tuđmanovom politikom prema BiH, i osniva stranku Hrvatskih nezavisnih demokrata (HND) koji će, u najvećom broju, kasnije pristupiti HNS-u. Nakon Tuđmanove smrti, u prosincu 1999. Mesić se, kao potpuni autsajder, kandidira na predsjedničkim izborima i pobjeđuje Dražena Budišu kao kandidata HSLS-a i SDP-a, u drugom krugu. Drugi mandat osvojio je uvjerljivom pobjedom Jadranke Kosor, također u drugom krugu, i na čelu hrvatske države proveo deset godina.
Bio je žestoki kritičar Tuđmanove politike koju je kvalificirao kao nacionalističku, autoritarnu i u odnosu na slobodu medija cenzorsku i autokratsku. Iz tog doba ostao je upamćen po umirovljenju grupe hrvatskih generala zbog njihove politizacije i pokušaja vojnog puča, jer su se u dva navrata obraćali javnosti s otvorenim pismima tvrdeći da tadašnja ( lijeva ) vlast kriminalizira Domovinski rat. No, Mesić je procijenio da je taj čin, za koji časnici nisu tražili odobrenje svoga vrhovnog zapovjednika, izraz neposluha i ozbiljan presedan , opasan za nacionalnu sigurnost zemlje.
Dosljedno kontroverzan
Bio je jedan od inicijatora obostrane isprike za ratne zločine s predsjednicima Srbije i Crne Gore, a u Izraelu se u Knessetu (parlamentu) ispričao za sve zločine ustaške NDH u Drugom svjetskom ratu. Nakon isteka mandata, 2010. odlučio je koristiti svoje pravo na Ured (bivšeg predsjednika RH) i posebno se angažirao u gospodarskoj diplomaciji, i obrani antifašističkih stečevina hrvatske države. Iako je mnogim svojim potezima ostavio značajan trag u hrvatskoj politici, na neki način je ostao dosljedno kontroverzan .
S jedne strane njegov odmak od Tuđmana zbog „ podjele BiH“, i to u trenutku kada je kao šef Sabora uživao sve moguće pogodnosti takvog položaja, i odlazak na političku marginu s novoosnovanom strankom Hrvatskih nezavisnih demokrata, besumnje je častan i principijelan čin građanske hrabrosti. Međutim, na njegovo zagovaranje antifašizma, iako ima svoju konstantnu, mnogi su gledali s podozrenjem zbog Mesićevog kompromitirajućeg govora hrvatskoj emigraciji u Australiji početkom rata, a što je sam pokušao obraniti potrebom da se prikupi što više novca za obranu zemlje. Iz te faze ostaje dvojben i nestanak novca kojega je zadužio od hrvatskog iseljeništva…
Mesić je bio i protiv američke invazije na Irak 2003. bez odobrenja Ujedinjenih naroda, oko toga nije kalkulirao, niti se sluganski priklonio SAD-tutorima. Zaslužan je i za „odmrzavanje“ odnosa između Hrvatske i Libije i razmjenu diplomatskih posjeta s Moamerom Gadafijem, pri čemu ga nisu u njegovim političkim i diplomatskim misijama nimalo omela izrazita protivljenja EU i Velike Britanije. Riječ je o političaru koji je imao stav, koji nije kod nikoga išao po „svoje mišljenje“, koji se nikome nije dodvoravao, politički kalkulirao i pred moćnijim ponižavao, koji je bio otvoren, neposredan, izravan. Nekad u pravu, nekad u krivu, što bi se reklo, sasvim ljudski. Ali, nije znao kad treba otići. Inzistiranjem na Uredu, u vrijeme najteže ekonomske krize kroz koju je Hrvatska prolazila, i to s tezom kako je njegov doprinos uspostavljanju gospodarskih kontakata domaćih privrednika s velikim investitorima iznimno velik, a u Hrvatskoj investicija gotovo i nema, zapravo je u dobroj mjeri gotovo poništio pozitivan dojam o Mesiću kao uspravnoj političkoj figuri, svim poskliznućima unatoč. Katkad je važnije znati kada otići, negoli kada doći na scenu. Osobito ako odlazite s velikim političkim kapitalom. Kojega zbog „sitne duše“ u sebi, vječno gladne pozicije i osjećaja moći, žrtvujete za nevažna političko-turistička putovanja i domaće parade. Naprosto, Mesić je jedan od onih koji ne zna kad je dosta…
