Jučerašnja vijest da SuperUho festival odlazi iz Šibenika, sol je na kulturološku ranu ‘grada festivala’.
SuperUho festival na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku (Foto: Tomislav Sporiš)
I tako… Nije neočekivano, ali je svejedno bolno. Simptomi i nuspojave bili su vidljivi već neko vrijeme, no uvijek smo nekako nespremni za neizbježno. Nestao je, čuli ste sigurno, i zadnji trag “probuđenog Šibenika”. Onog Šibenika koji je želio biti drugačiji, bolji, moderan, pa i bitan. Onog dijela Šibenika koji se u kulturnim obrascima pokušavao othrvati ziheraškim rješenjima, igranju na sigurno i podilaženju. Onog Šibenika koji je na trenutak prodisao svjetski.
SuperUho festival diglo je sidro iz grada. Okej, nije to mjerljivo suzama koje padaju za TLM ili bilo koju drugu zauvijek ugaslu proizvodnu liniju u gradu. I opet okej – nijedan festival na svijetu ne traje sto godina, pa ne bi ni SuperUho. I nije katastrofa, preživjet će se. Ali život u kulturološkoj sterilnosti, u kojoj ćemo opet biti osuđeni isključivo na uglancani pop/rock i dizajnirane estradne miljenike bez ikakve vrijednosti, i nije baš neka “probuđena” priča. Ustvari, nije nimalo.
I, naravno, većina Šibenčana odmahnut će rukom na spomen SuperUha. Kao što će većina Zagrepčana odmahnuti na spomen INmusica, a većina Novosađana na spomen Exita. Nije to, jel’te, toliko bitno, imamo puno većih problema. Ali kad bi se uvijek pitala većina, nijedan se festival nikad ne bi održao, nijedan se film nikad ne bi snimio i nijedna se serija, osim sapunica, nikad ne bi emitirala. Brendiranje Šibenika, međutim, ne može se temeljiti na Massimu ili Parnom valjku, klapskim večerima, kulinarskim “spektaklima” ili najvećem brojem stepenica i crkava u staroj gradskoj jezgri. Imidž se stvara na temelju onoga što o gradu pišu mediji koji nisu smješteni u radijusu sto metara oko Poljane. A pisalo se isključivo o The Nationalu na TEF-u, Einstürzende Neubautenu na sv. Mihovilu, Prodigyju na Bribirskim knezovima i novogodišnjoj Dubiozi. Sve ostalo je svijetu nevidljivo.
Nedostatak komunikacije
I svi odlaze pod nerazjašnjenim okolnostima. I Terraneo i SuperUho. Je li najveći problem između Grada i Terranea bila plaža? Ako jest, unajmiš pedeset kamiona, napuniš ih žalom i stvoriš negdje tu glupu plažu. Je li najveći problem SuperUha i Grada bio nedostatak komunikacije, kako to danas gradski oci tvrde? Moguće. No sjediti i čekati da te Mate Škugor nazove zbilja nije neki izgovor. Škugor nije “sveta krava”, ali ako promotor, kojeg zagrebački mediji i alternativna publika već godinama slijepo slijede kud god pošao i što god radio, odluči festival napraviti baš u Šibeniku, tada intenzivna komunikacija mora trajati cijelu godinu, inicirana od strane Grada. A ne “nije nam se javio”. Grad se rukama i nogama mora boriti za projekte koji su mu u jednom trenutku “pali s neba”, a koji su jedini koji mu pronose dobro ime u medijima. Prioriteti se moraju odrediti i moraju se njegovati. Ovako, ostaje osjećaj da smo dva najbitnija festivala koji su se ovom gradu ikad dogodila, izgubili olako, pa tko god bio kriv.
I ne radi se samo o gubitku nekoliko dana dobre zabave. Radi se o općoj konsternaciji koja je, još od gašenja Terranea, zahvatila one koji su u jednom trenutku pomislili da žive u zbilja probuđenom gradu. Radi se o tome da danas u gradu ne postoji nijedan autorski rock bend. Da se alternativna kultura, koja je temelj svake mainstreamovske iliti “masovne” kulture, mjeri u promilima. Da se pokušava biti jednokratno “atraktivan” u turističkim gabaritima. Radi se, na kraju, o gubitku povjerenja kod mladih da ikad može biti drugačije. Dakle, da, nije katastrofa što SuperUho odlazi, preživjet ćemo. Nije odlazak SuperUha najveći problem šibenske kulturne scene, problemi su već odavno uhvatili duboko korijenje. To je samo simptom, čije bi posljedice, po duh grada, mogle biti dugoročne.
Oglas
