Imamo rezultate izbora, nemamo pobjednika! Osim ako se ne priklonimo tezi da je jedini pravi pobjednik hrvatskih parlamentranih izbora , 8.studenoga 2015., Most nezavisnih lista predvođen metkovskim gradonačelnikom Božom Petrovom. Dva velika koalicijska bloka, lijevi (predvođen SDP-om) i desni (na čelu s HDZ-om) zapravo su “impatana” (nerješena), egal. HDZ se još u noći izbora proglasio pobjednikom, iako, zajedno s tri mandata dijaspore, ima svega 59 mandata, koliko, pribroje li mu se mandati IDS-a (3) koji se javno opredijelio za suradnju s lijevim savezom, ima i SDP! Nezavisna platforma, kako se rado naziva heterogeni pokret malih lokalnih, nezavinsih inicijativa, zauzeo je čak 19 zastupničkih stolaca i drži u rukama ključeve nove Vlade. Komu će ih dati, pod kakvim uvjetima, uz kakav agreman, i per fin, hoće li Most preživjeti svoj uspjeh, ili će, ekvilibrirajući između lijevog i desnog, odvesti Hrvatsku u prijevremene izbore na kojima bi ih, izgledno, dočekala zaslužena kazna zbog profućkane prilike…
Uz impresivni dobitnički x-faktor Mosta, prije bi se moglo kazati da je HDZ gubitnik negoli izborni dobitnik. Jer, vladajuća koalicija, samim time što je protekle četiri godine obnašala vlast, generirala nezadovoljstvo građana zbog neizvršenih obećanja, neefikasnosti u provođenju reformi, ministarskih promašaja, afera i gafova, objektivno je bila u težoj poziciji, sustavno na udaru kritike građana i napose oporbe koja je mogla rasti samo parazitirajući na promašajima vlasti. Biračko tijelo u pravilu glasa za promjene, obično se okreće od onoga što je imalo protekle četiri godine i traži drugu opciju kao svoju drugu priliku za bolji život. Prema tome, puno čišću situaciju za izborni uspjeh imao je HDZ negoli SDP, pa je izjednačeni rezultat objektivno, ma što tko mislio i govorio o tome, Milanovićev uspjeh. Što je prepoznala i javno detektirala samo Dubravka Šuica, HDZ-ova europarlamentarka, ne krijući kako je iznenađena brojem SDP-ovih mandata. Jer, ne treba zaboraviti da je Tomislav Karamarko, podgrijavajući euforičnu atmosferu u desnoj koaliciji, najavljivao osvajanje dvotrećinske vlasti! A da nije dijaspore, koja bi mogla presudno odlučivati o mandataru, iako je riječ o ljudima koji niti u Hrvatskoj žive, niti u Hrvatskoj plaćaju poreze, a niti dijele sudbinu s hrvatskim narodom, ne bi imao ni relativnu većinu, koja je ionako dvojbena s obzirom na deklarirane preferencije IDS-a čime se SDP poravnava s HDZ-om.
“Bračni trokut”
I što sada imamo? “Bračni trokut”. Pat-poziciju koju će trebati znati “premostiti” i izbjeći prijevremene izbore koji bi za ovu osiromašenu zemlju koja je tek počela pokazivati znakove postrecesijskog buđenja, doista bili iracionalni, partitokratski luksuz koji ne mari za muke običnih smrtnika, već od njih uzima samo glasove na izborima. Tko će Petrovu ponuditi bolju, konstruktivniju i primamljiviju varijantu suradnje, Milanović ili Karamarko?
U izbornoj noći preko “mosta” su krenula oba bloka, no svaki na svoj način, u svom stilu i uz svoju mjeru postizborne arogancije ili samosvijesti. Odmah valja pripomenuti kako se ni u noći odluke nije uspjelo odhrvati trgovačkim porivima tako snažno razvijenim kod hrvatskih političkih elita. Neslužbeno, Dragi Prgometu, jednom od vodećih ljudi Mosta, bivšem HDZ-ovom potpredsjendiku kojega Karamarko nikako nije ni volio ni podnosio, radi čega je naposlijetku i otišao, navodno je odmah, posredno transponirana ponuda iz HDZ-a za mjesto šefa Sabora. Prgomet tu informaciju nije htio komentirati, ali dok je još “probavljao” prvu porciju udvaranja, stigla je, kako tvrde stranački kuloari, druga, još nevjerojatnija i poželjnija. Zoran Milanović, priča se, spreman je Dragi Prgometu, u slučaju suradnje, prepustiti mjesto premijera!
Hm, bio bi to prvorazredan potez, majstorski i za SDP apsolutno dobitni! Uostalom, koliko god se doimao rubnom fantastikom, sjetimo se Milanovićevih predizbornih poruka u kojima je pozivao građane da izađu na izbore, da dadu njegovoj koaliciji mandat za još četiri godine upravljanja Hrvatskom, jer nije važan ni on ni SDP, nego budućnost Hrvatske. Pače, pozivao je i birače HDZ da njemu dadu glas, jer su čak i oni zaslužili bolje. Od Karamarka. Pa, ako je tako, doista, zašto premijer ne bi bio Prgomet, ako je to pretpostavka za reformski put civilizirane, demokratski osviještene, moderne Hrvatske?!
S druge strane, pod pretpostavkom, koja je doista tek teorijska, da je i Tomislav Karamarko spreman učiniti takav ustupak i izmaknuti se s premijerskog stolca u korist kandidata iz Mosta, mogu li to Božo Petrov i društvo prihvatiti? Zar nisu dobili potporu birača, mahom mladih, deideologiziranih ljudi koji ne nose nikakve hipoteke iz ratnih 1941. i 1991., da bi gradili poštenu, pravnu državu kao političari “čistih ruku”? A mogu li to s “licima s potjernica”? Pa pogledajmo samo koliko je na HDZ-ovim listama onih s optužnicama, proskribiranih ljudi protiv kojih se vode vrlo teške i ozbiljne istrage i koji bi jednog dana, možebitno, mogli sjednicu vlade voditi iz Remetinca? Bez obzira na presumpciju nevinosti, već i sama stigma političkih prvokategornika teškim inkriminacijama zbog kojih su pod istragama, čini ih nekompatibilnim s deklariranim vrijednosnim sustavom ljudi iz Mosta. Pa da vidimo, dokle politička fleksibilnost i pragmatičnost, može ići i koliko će izdržati moralni i etički principi, svojevrsni politički romantizam, novaka u politici…
Karamarkov eksplicitni trijumfalizam
Zoran Milanović je protutnjao kroz izbornu noć. Zadržao se sa stranačkim prijateljima tek toliko da iz svoga izbornog stožera poruči:”U ove četiri godine, i na samom kraju mandata, pokazali smo da smo ljudi, da smo visoko organizirana država koja zna zaštititi i svoju nacionalnu sigurnost i svoje građane, ali i zalagati se za najviše svjetske vrijednosti. To smo mi. I tako želimo dalje. Sami ne možemo. U tome nam trebaju partneri i ovi izbori su to pokazali. Pozivamo sve one koji žele reforme, ali reforme koje će Hrvatsku pametno, dozirano, inteligentno voditi tamo gdje joj je mjesto, među europske ljepotice, da nam se pridruže, ne kao vođama, nego kao partnerima. Ne postavljam, ne postavljamo nikakve uvjete, želimo razgovarati o onome što smo već radili četiri godine – izjavio je Milanović i nestao. Možda da bi u samoći razmislio. Odvagao. Taštinu i egocentrizam odbacio… Za opće dobro, ako ga još vidi.
Iz tabora “zajedničara” predsjednik Tomislav Karamarko oglasio se sa sasvim drugačije intoniranim porukama. Njegov je trijumfalizam bio eksplicitan. Iako, neopravdan.
– Ova pobjeda nas dovodi u poziciju odgovornosti za vođenje naše zemlje, zemlje koja se nalazi u teškom stanju i nikakva kombinatorika, nikakve inverzje, nikakvo izvrtanje nema zapravo smisla. Idemo svi raditi za Hrvatsku. Stranka koja je dobila najveći broj glasova hrvatskih građana, mora predvoditi tu novu borbu za Hrvatsku, sa svima onima koji to žele – reći će slavodobito, gotovo prijeteći Karamrko, usput dobacujući “onima koji to žele” da pod njihovim krovom ima još mjesta… Koliko indikativna, toliko je i zastrašujuića Karamarkova tvrdnja kako “HDZ mora predvoditi novu borbu za Hrvatsku”. Što to implicira? Činjenica je da i SDP ima priliku i mogućnost, baš kao i HDZ, pokušati ispregovarati jamstva za minimalnu potporu 76 zastupnika. I formirati novu Vladu. Zbog čega to HDZ mora? Zato što imaju 59 mandata s dijasporom koja u Hrvatskoj i ne živi?! Ali i SDP ima 59 mandata s IDS-om koji itekako u Hrvatskoj živi i Hrvatskoj pridonosi. I što će se dogoditi u slučaju da, pretpostavimo teorijski, upravo SDP s Mostom dogovori suradnju? Hoće li HDZ izvesti svoje “specijalce” na ulice, hoće li podići nove šatore i krenuti u nove “domovinske ratove”?
Identitet i partnerstvo, pitanja opstojnosti Mosta
Most je javno obećao, štoviše javnobilježnički se obvezao, da neće koalirati ni s lijevima ni s desnima, da se, dakle, neće formalno “udati”, ali su spremni “izvanbračno” surađivati, sporazumjeti se o potpori onoj opciji koja jamči provođenje reformi koje su za njih prioritet. Recimo, reforma pravosuđa, koja je za Stipu Petrinu, pridošlog u Most uoči izbora, conditio sine qua non svakog razgovora. Ili reforma javne uprave, decentralizacija države, nova regionalizacija, monetarna reforma, reformiranje obrazovanja i zdravstva.,”bolne odluke koje će nužno zahvatiti i nečije prijatelje i rodbinu, ali će dugoročno zajamčeno svima donijeti dobro”, kako je to izjavio lider Mosta Božo Petrov. Mladi konzervativni političar u usponu, svjetonazorski neusporedivo bliži HDZ-u negoli SDP-u. Što ga, po nekim analitičarima, čini idealnim partnerom ljevici, jer, osim što može biti njezin korektiv i predani “nadzornik”, lakše u tom društvu može sačuvati i Mostov identitet. U savezu s HDZ-om, s kojim dijeli ključna svjetonazorska gledišta, drže, Most bi se stopio s većim i jačim od sebe, izgubio identitet i smisao, te doživio sudbinu HSS-a, HSLS-a, sve više i HSP AS-a.
No, trenutno su njegove brige i nade usmjerene primarno na njegove ljude. Za koje očekuje da neće izdati i izigrati ufanje u to da je bolji sustav moguć. Onima koji ipak to učine, kazao je znakovito u izbornoj noći, želi da mu građani doživotno ne daju mira… No, može li Most ostati čvrst i cijeli? Nije li upravo heterogenost ove ad hoc političke skupine ključni problem “treće opcije” koja definira prirodu i politiku buduće hrvatske vlade? Hoće li baš svih 19 zastupnika znati i moći odgovoriti stameno i dosljedno sirenskom zovu “nemoralnih političkih ponuda” i ostati svoji pri svome? Ili će se skupo prodati i na idućim izborima netragom nestati, kao i neki drugi prije njih…
