Reporter TRIS-a osluškivao je što se pušta na ulicama New Yorka i Las Vegasa. Imao je na raspolaganju ukupno 72 sata…
Arsenov ‘Never More’ na zidu zahoda u Queensu
Queens. S Arsenom Dedićem valjda nikad ništa ne može biti uobičajeno. New York, Queens, predio Whitestone, 17. avenija, dobrostojeća srednja klasa. Dobri auti, vjeverice i uredni vrtovi. Drugi kat, stan Baus, kičasto i ugodno. U zahodu, ponad školjke, „Never more“. Arsenovom rukom napisana pjesma, izvorna verzija nastala u New Yorku u listopadu ’82. Scena dovoljno nadrealna da bi se autoru zasigurno svidjela. Uostalom, WC u kojemu smo se oporavljali nakon leta bio je mirisan i raskošan, baš poput Arsenovih pjesama.
Manhattan. Opet nadrealno, no ovoga puta i poprilično bizarno. Glavni frajer na Times Squareu prošloga je tjedna bio Thomas Anders. Za one koji su zaboravili, plakati podsjećaju da se radi o nekadašnjem pjevaču grupe Modern Talking, koja je osim bezbrojih naslovnica njemačkog Brava!, zbilja imala i jedan hit, „You’re My Heart, You’re My Soul“. Anders na Broadwayu nastupa s bendom Joy, a prateći marketing toliko je agresivan da se možda u Palace Theatreu stvarno netko i pojavi.
Ovako danas u photoshopu izgleda Thomas Anders
Bus. I to onaj otvoreni, turistički, jedina šansa da vidite sve što treba u New Yorku ako ste u gradu samo jedan dan. Tu se ide na sigurno; muzika koja se nudi – dok vodič ne govori – ne može biti više njujorškija nego što jest. Krenulo je s Lou Reedom, kroz slušalice klizne „I’m Waiting for My Man“ Velvet Undergrounda dok prolazite ispod Empire State Buildinga, na putu prema Wall Streetu promoli se „Rockaway Beach“ Ramonesa, pa malo Dylana i Gershwina, a autobus prođe i ulicama na kojima su Village People snimili čuveni spot za „YMCA“. Dobar dvosatni soundtrack i obilazak za svega 30 dolara. Jedan od rijetkih trenutaka kada se u New Yorku ne osjećate opljačkanima.
Ulica. Uličnih svirača naravno na izvoz, no uvijek se nađe netko tko pjeva a pritom ne očekuje sitniš u šeširu. Dvadesetak potpunih stranaca na stanici podzemne željeznice, dok su čekali liniju A u smjeru 14. ulice i proslavljene šetnice High Line, počelo je spontano plesati kad je nepoznat netko pustio Michaela Jacksona sa mobitela. Ili… cijeli restoran u blizini čuvenog buvljaka Hell’s Kitchen usred bijela dana naprosto je poludio kad je krenula Madonnina „Like a Virgin“. Ocvali pop-klasici koji zapale trijeznu masu u trenu, još jednom – nadrealno. Iza ugla je sve to promatrao John, gitarist u godinama, koji je prosio novac za gitaru.
– Kakvu gitaru, prijatelju?
– Bolju od one koju imam.
– Aha, prosiš za drugu?
– Pa da.
U ime TRIS-a dobio je 25 centi, a nada se da će u tjednu kada je Papa u gradu prolaznici ipak biti izdašniji.
Apsolutni rekorder neslužbene njujorške ulične scene bio je Aco, Makedonac sa štandom na Hell’s Kitchen. Nekoliko tisuća ploča, stotine kazeta, teško pojačalo i podlošci s facama pop i rock zvijezda, samo je dio njegove ponude. Kaže da je pola radnog vijeka proveo za štandom u Makarskoj, u New Yorku je, pak, naišao na nešto veće tržište, oko osam milijuna ljudi veće.
Da spomenemo i propalog glazbenika, za čiju se blues-rock karijeru više i ne čuje. Brucea Willisa smo sreli ispred znamenite njujorške MoMa-e, gdje je, iz nekog razloga, pozirao i dijelio autograme zajedno s Mattom Dillonom. Nismo primijetili da je ikakva filmska promocija u tijeku…
Bruce Willis kao takav
Vegas. Hoteli Las Vegasa igraju na (pre)sigurno. Britney Spears prolazi kao neprikosnovena zvijezda valjda još samo u Vegasu, svoju redovitu tjednu gažu ima i Carlos Santana, jednom tjedno slijeće i Tiesto, a raspjevanih Elvisa ima na svakom koraku, jedan nakvarcaniji od drugoga. Las Vegas je jedini grad u državi u kojemu je pušenje dozvoljeno gotovo svuda, možete se i mirno alkoholizirati nasred ulice, i to potpuno obnaženi, pa je, slobodni smo primijetiti, Britney potpuno krivi izbor za takvu atmosferu. Čak lošiji i od Celine Dion, koja je donedavno vladala famoznim The Stripom.
Red Rock. Kamp u pustinji u Nevadi, gdje smo, ne pitajte kako, završili nakon 24 intenzivna sata Vegasa. Petnaest minuta od grada, podno Red Rock – doslovno crvenih – planina, komad suhe zemlje lišen vegaške buke, nastanjen zečevima i nečim što se odaziva na ime chipmunk, doduše i zvečarkama i škorpionima, ali njih nismo vidjeli. No, ni u toj zaglušujućoj tišini bijega od glazbe nema. Prvi je u posjet našim šatorima došao Mark. Sišao je sa svog Triumph motora u majici Led Zeppelina, s maramom oko vrata, dugom kosom i rejbankama. Hod u gegajućem stilu Axl Rosea odao ga je; Mark je vokal blues-rock skupine Ground Zero iz Los Angelesa. Pustio nam je friško snimljen demo.
– Ova nam malo baca na Stonese.
– Meni više vuče na križanca Black Crowes i Aerosmith.
– Hell yeah! Tome i težimo.
S Markom smo lako izašli na kraj, no došao je i malo zeznutiji igrač. Iz susjednog šatora za naš je stol, na Budweiser i bourbon, sjeo Rick, čovjek bez jednog prsta, koji tvrdi da je svirao bubnjeve u bendu Alicea Coopera, kojeg poznaje od djetinjstva.
– Možeš me čuti na „School’s Out!
Drugim riječima, na najvećem Copperovom hitu! Dobro, možda nakon „Poisona“. Wikipedia, međutim, nije baš potvrdila njegovu priču. Svejedno, bilo je zabavno slušati kako je kupio bubnjeve koje je prije svakog koncerta sastavljao dva sata, naučili smo i kako je te zašto country počeo zvučati kao southern rock, kao i kako je moguće znati sve tekstove N’Synca, a ne znati ni riječ engleskog.
Za jednu večer u pustinji – pogađate – sasvim nadrealno.
Mark – kad postane zvijezda saznat ćemo mu i prezime
John, gitarist
Arsenov ‘Never More’ u cijelosti
Oglas
