Josip Broz Tito ukazao se neočekivano Hrvatima. Više kao „avet komunizma“, neka vrst „crvene baba-roge“ s kojom su nekoć najcrveniji među „crvenima“, vrli Šibenčani, predvođeni HDZ-ovom vlašću, odlučili raskinuti sve „sveze“. U ime naroda. S glavnog gradskog trga „herojski“ su deložirali Josipa Broza Tita, jer mada se ovaj stari hrvatski grad svojim „antifašizmom diči“, Maršal jest bio antifašist, ali i totalitarni diktator i zločinac odgovoran za pokolj poraženih vojnika i njihove civilne pratnje na Bleiburgu. Vrlo jednostavno, voluntaristički politikanti i skorojevići koji su se na „pravdi HDZ-ovih stranačkih iskaznica“ domogli moći, presudili su Titu i povijesti i ne pitajući narod što o tome misli. Ponajmanje im je palo na pamet konzultirati struku. Ovo je vrijeme u kojemu je neznanje imanje, iz kojega se perpetuira nasilništvo nad ljudima i prošlošću s ambicijom da se dosljedno s takvom praksom nastavi i u budućnosti. Ako je uopće imamo…
Jer, da nije tako, da živimo u uređenoj, kultiviranoj državi vladavine prava, niti bi se s naknadnom pameću interveniralo u povijest, niti s minornih 12 discipliniranih glasova partije brisalo Tita iz kolektivnog pamćenja ovog naroda, neovisno o svim kontroverzijama njegove povijesne ostavštine, jer je Tito hrvatska povijesna činjenica, a niti bi hrvatski ratni veterani prijetili sigurnosti (plinske boce nasred ulice glavnog grada RH) naroda i države za koju su se borili, negirajući zakone ove zemlje i njezine institucije. Oni ne pristaju biti ravnopravni građani u svojoj domovini. Već nam predugo stavljaju do znanja kako su iznad države i zakona, kako su kasta privilegiranih koja svoje zasluge i stradanje u ratu ne pristaje jednokratno naplatiti nego pretendira biti neformali faktor odlučivanja, neki novi stup vlasti u ovoj državi. Oni bi mijenjali premijera i ministre na ulici, bez izbora i propitkivanja volje naroda, njih ne zanima red i sustav, oni parazitiraju na potenciranom neredu i proizvodnji kaosa, uvjereni da je njihovo sveto pravo od države za koju su išli u rat učiniti svoju prćiju u kojoj će veteranski glas biti mjera stvari. Pa i kada o mjerama baš ništa ne znaju, osim odmjeravanja visine kukuruza…
Dekorativni antifašizam
Zagovornici iste takve ideologije dekapitirali su šibensku Poljanu koja nosi Maršalovo ime od 1949., i detitoizirali grad snažne antifašističke tradicije, vjerojatno toj povijesnoj činjenici usprkos. Dočim je “šibenska nevista” Kolinda Grabar Kitarović dala znak za start i izbacila Tita s Pantovčaka, Šibenčani su se odmah latili posla i krenuli dovršiti stvar Maršalovim protjerivanjem s glavnog gradskog trga. S Poljane. Koja više nije Titova…
Njima baš ništa ne znači podatak da je 1300 Šibenčana poginulo samo na Sutjesci, boreći se protiv fašističkog okupatora, pod Titovim vodstvom. Kada su brisali ime Maršala Tita sa središnjeg šibenskog trga, pljunuli su i na žrtvu tih 1300 mladih ljudi čije su kosti ostale na stratištu krvave Sutjeske.
Brane se kako je Šibenik grad s možebitno najviše antifašističkih obilježja, spomen-ploča i spomenika, pa u prilog tomu navode i primjer Rade Končara, strijeljanog 1942. na šibenskom Šubićevcu. Tamo je davnih socijalističkih godina Končaru i drugovima izgrađen Spomen-park, i eno ga i danas tamo stoji. Da, ali zapušten, zanemaren godinama od pripadnika novokomponiranih hrvatskih „domovinskih“ struktura, ignoriran i kao povijesni toponim i kao točka na planskoj karti grada. Ime Rade Končara brisano je i sa škole na Šubićevcu kao neprikladno novim reustašiziranim vremenima, nestale su i njegove ulice, a da je bilo moguće bez odveć blamaže, vjerojatno bi bili srušeni i stupovi pred kojima su likvidirani Končar i skupina mladih antifašista iz Dalmacije.
I ako je argument za uklanjanje Maršala s Poljane tvrdnja da je bio i antifašist ali i totalitarni diktator i zločinac (odgovoran za Bleiburg i Križni put), što je argument za nepodnošljivo nepoštivanje žrtve Rade Končara i drugova strijeljanih daleko prije totalitarne vladavine Josipa Broza?!
Komunistički državnik kojem se poklonio cijeli svijet…
Ali, o tome nije njihovo misliti, oni su zaduženi ideologiju destrukcije i negiranja povijesnih činjenica i nasljeđa sustavno provoditi. Ta, ništa nije vječno, pa ni povijest, drže naši primitivni revizionisti i polupismeni protagonisti retuširanja nacionalne prošlosti. To su oni isti koji se tiskaju oko Glogoški-Klemove šatorske postrojbe za „mirnodopsko djelovanje ratnim sredstvima“ ne bi li i na njih prešao dio „slave“ za sabotiranje državno-pravnog poretka vlastite zemlje, što im jamči „carstvo nebesko“. To su oni isti poluinteligenti koji u pauzi između deložacije Maršala i pučističkog marširanja uz veterane, na prvorazredni objekt povijesne i spomeničke baštine, ljetnu pozornicu na tvrđavi sv. Mihovila, dovode „master-kuhinje“ kao vrhunac svoga poimanja kulture „u se, na se i poda se“…
Tito je za tu družbu poput crvene krpe pred očima razjarenog bika. I nije ovdje problem neslaganja s jednom propalom ideologijom, s diktaturom jednog bivšeg režima i njegovim totalitarnim vođom. Ovdje se radi o pokušaju redefiniranja povijesnih činjenica, a svatko zdrave pameti morao bi biti svjestan da se povijest naknadno ne piše, ma kako je različito interpretirali.
Ergo, Josip Broz Tito je bio jugoslavenski i hrvatski političar, državnik kojemu se bezmalo cijeli svijet došao pokloniti na sahrani 1980. u Beogradu (209 delegacija iz 127 zemalja zastupljenih s najistaknutijim svjetskim državnicima), komunistički vođa kojemu treba zahvaliti što je Hrvatska dio pobjedničke antifašističke koalicije iz Drugog svjetskog rata, čovjek koji je Hrvatskoj vratio Istru, Rijeku, Dalmaciju i otoke, na koje do danas nisu prestale aspiracije talijanskih profašističkih snaga. Zar bi s njima šibenski gradski vijećnici mogli imati točke dodira, makar kad je o Maršalu riječ?! Ta da nije bilo Tita, gotovo pola hrvatskog državnog teritorija pripadalo bi i danas nekoj drugoj državi, a Hrvati bi bili kuzo i slušali stranog ugnjetača, govorili i pisali strani jezik, i možda tek u potaji doma svoga djecu krišom učili materinjem hrvatskom.
Bleiburg, krimen svih Titovih krimena
Neke su povijesne zasluge Tita naprosto objektivne i nepromjenjive. Kao što su i neki njegovi krimeni neoprostivi. Prije svih Bleiburg. Svejedno da li je zapovjedio pogubljenje ili tek za njega znao, činjenica je da ga nije spriječio, da za te ljude nije osigurao suđenje, da su likvidirani bez prava na obranu. Ma koliko da su mnogi među njima bili pripadnici poraženih vojski koje su počinile brojne zločine, bilo je s njima i na tisuće civila koji su se solidarizirali s njima i platili glavom naprosto zato što su se u krivom trenutku našli na krivom mjestu, s krivim ljudima. Nema opravdanja za takav masakr. Ali, iako je Bleiburg nesumnjivo golema mrlja na liku i djelu Josipa Broza, ona ne može apsolutno poništiti njegove povijesne zasluge.
Osim svrstavanja na stranu ratnih pobjednika u antifašističkoj borbi, osim povratka Istre, Rijeke, Dalmacije i otoka u jedinstveni hrvatski državni teritorij, Tito je zaslužan i za hrvatsko pozicioniranje kao svojevrsnog “istočnog Zapada“. Dok su narodi iza „željezne zavjese“ stenjali pod strogom izolacionističkom paskom Sovjetskog saveza, bez mogućnosti da izađu iz svoje zemlje (osim unutar Varšavskog pakta), dotle je bivša Jugoslavija, pa s njom i Hrvatska, bila otvorena zemlja prijemčiva za utjecaje s razvijenog zapada, kamo su njezini građani slobodno putovali, upoznavali se s kulturnim, političkim, ekonomskim dostignućima i trendovima. Istočni svijet na tadašnju je Jugoslaviju gledao, upravo zbog njezine otvorenosti i za njih nedostižne protočnosti zapadnih ideja, sa zavišću i čežnjom.
Neke bogate, razvijene zapadnoeuropske zemlje bile su fascinirane Titovim modelom radničkog samoupravljanja, kao jedinstvenim, dotad nepoznatim oblikom radničke participacije u upravljanju poduzećima (Švedska). Školovanje je bilo dostupno i za djecu siromašnih radničkih obitelji, bilo je to vrijeme jednakih prilika za sve. Radnici su dobivali stanove od svojih poduzeća, i realno govoreći najveći broj današnjih privatnih (otkupljenih) nekretnina (kuća, stanova, vikendica) izgrađen je u godinama „trulog socijalizma“. Razlike između radnika i inteligencije u materijalnom smislu bile su relativno male, gotovo beznačajne, i stvarao se dojam kako se „socijalizam s ljudskim licem „ u Jugoslaviji doista ostvaruje. Pravo na zdravstvenu zaštitu, socijalnu skrb, obrazovanje, stanovanje, rad, bilo je široko postavljeno i zajamčeno za sve, uvjetno rečeno, društvene slojeve.
Povijesno “NE” Staljinu
Josipu Brozu u pozitivno nasljeđe svakako ide i razlaz s Sovjetskim savezom i povijesno „NE“ Staljinu što je Jugoslaviji donijelo doista jedinstven položaj između Istoka i Zapada i nepodijeljeni respekt jednih i drugih. Doduše, nakon Rezolucije Informbiroa uslijedila je serija progona i uhićenja tzv. informbiroovaca, a među žrtvama je bio i Andrija Hebrang.
Val emigracije zapljusnut će Hrvatsku i nakon sloma „Hrvatskog proljeća“ 1972., kao posljedica „kontrole štete“ izazvane reformama federacije (1970. i 1971. i ustavnih amandmana koji republikama daju najvišu razinu samostalnosti dotad), čime se htjelo ojačati decentralizirane republike na račun savezne države, ali su, tvrdilo se, ojačali nacionalizmi. No, ostao je Ustav iz 1974. koji će kasnije biti ključ za raspad Jugoslavije na samostalne države-republike. Tito je nakon toga postao svjestan opasnosti od potisnutih nacionalizama, pa je 1974., kada je izabran za doživotnog predsjednika SFRJ i SKJ, inicirao uvođenje jednogodišnjeg kolektivnog Predsjednika koji se smijenjivao po nekom redosljedu svakih godinu dana od republike do republike. Brozov je naum bio da spriječi beskrupuloznu borbu za vlast nakon njegove smrti.
Najprije detitoizacija, zatim detuđmanizacija…
Tito je, dakle, bio vrlo kompleksa ličnost, u dobroj mjeri kontroverzan proizvod vremena i okolnosti u kojima je živio i djelovao. Govoriti iz današneg diskursa o njegovoj totalitarnoj, autokratskoj vladavini u najmanju je ruku neprimjereno. Bilo je to vrijeme jednoumlja, jednopartijskog socijalističkog sustava, vrijeme izraženog kulta ličnosti u kojemu je Tito bio paradigma realsocijalističkog državničkog uspjeha. Bio je vođa pokreta nesvrstanih, lider jedne balkanske države koja se mogla pohvaliti svojim doprinosom u antifašističkoj borbi i pobjedi savezničkih snaga u Drugom svjetskom ratu, ali neovisne i od zapada i od istoka. Uživao je poštovanje najviših i najmoćnijih svjetskih sila i njihovih državnika. A to, svakako nije malo. Titu će se i danas pokloniti demokratski miroljubivi svijet. Ne zato što ne znaju za Bleiburg i Brozovu odgovornost za ono što se tamo dogodilo, nego usprkos tome. Zbog njegove pozitivne ostavštine. Jedino ga kod kuće ne štuju i htjeli bi mu svaki trag zatrti. Ali će strasno slaviti nedemokratske banove, kraljeve i ine patinom vremena kamuflirane autokrate. Primitivno i nekritički. No to je klasičan sindrom malih, nesigurnih, neartikuliranih naroda koji stoljeća izgube revidirajući vlastitu povijest jer bi htjeli biti veliki i nikako se ne mire vlastitom inferiornošću u ovom prekrcanom svemiru.
I taman kad jedni ustanove svoju istinu o povijesnim prijeporima i zaslužnicima, na vlast dođu drugi koji počinju pisati tu istu povijest od početka. Promatrajući je iz nekog drugog (ideološkog) diskursa. Taj kotač povijesti koji se stalno kod nas vrti sutra bi mogao „pregaziti“ i Tuđmana, treba samo određena vremenska distanca i začas će biti pod tim istim svjetonazorskim mlinskim kolom. A samo se radi o tome da prihvatimo tko smo, što smo i kuda idemo. Bez mitova i legendi, bez šizofrenog glorificiranja povijesnih vođa i njihovih zasluga. Hladno, odmjereno i objektivno dopustimo povjesničarima da sagledaju naš povijesni put. I držimo se te trase kako ne bi trajno zalutali i izgubili se za vijeke vjekova. Amen!
