Divota do divote! Ništa manje od ovog osjećaja nisam osjetila „bacivši“ pogled sa prvog vidikovca koji mi se ukazao nakon polusatne lagane šetnje novom šetnicom uz kanal svetog Ante. Malo je ovakvih izletničkih mjesta sa kojih se pruža lijepi pogled kud god oko „baciš“. Gledajući prema sjeveru pogled najprije padne na veličanstveni stari grad kojim dominira katedrala svetog Jakova smještena u njegovu podnožju i čak tri tvrđave koje ga nadvisuju- tvrđava svetog Mihovila podno koje je narastao Krešimirov Šibenik, a još više utaborile su se tvrđave svetog Ivana i Šubićevac koje se upravo preoblače u novo ruho koje će im udahnuti novi život.
Sa zapadne strane ispružila se Jadrija u svom zelenom ogrtaču, na istoku pogledom pratimo Brodaricu, Jadrtovac, Vrpolje…Pogled seže sve do brda iznad Trogira i Splita. U plavoj „moskoj noti“ uživamo upirući pogled prema jugu uživajući u bisernoj otočnoj niski koja nam se ukazala preko veličanstvene pomorske utvrde svetog Nikole koja je izgrađena kako bi štitila grad s mora od neprijatelja. Teleskop nije u funkciji pa detalje prirodnih i spomeničkih vrednota zamišljamo upijajući ljepotu od iskona u kojoj uživamo na svega posla sata hoda od samog centra grada pa se pitamo- gdje toga još ima?
Nekadašnja pustinjačka nastamba svetog Ante
Turistička valorizacija kanala svetog Ante bila je pun pogodak pa upućujemo čestike Javnoj ustanovi za zaštićena prirodna područja Šibensko-kninske županije koja je krenula sa zaštitom i turističkom valorizacijom. Projekt je svojim sredstvima potpomogao i fond regionalnog razvoja Europske unije.
Oglas
Nakon prvog vidikovca, nadahnuti ljepotom krajolika, kako onom zelenom tako i njegovom plavom brazdom, spuštamo se niže u kanal koji nam se otvara u svoj svojoj ljepoti i jedinstvenosti. Strmim stubama spuštamo se do povijesne atrakcije-pustinjačke nastambe-špilje u kojoj je u srednjem vijeku uređena kapelice svetog Ante, onog rođenog u Egiptu, po kojem je cijeli kanal i dobio ime. Do 12 metara visine u surovom stjenju na kojem se nalazi ulaz u speološki objekt- kapelicu, uspinjemo se „na vlastitu odgovornost“. Prvo što opažamo je bršljenom prekriveno pročelje špilje-kapele čijom unutrašnjošću dominiraju dva olatara nemarno posložena jedan na drugi. Voda curi iz pukotina u stjenju, a oveća kamenica odavno je ispunjena vodom koja se prelijeva.
Kamenim liticama omeđeni prostor visok je 12, dug 10, 5 metara i širok 7, 5 6 metara. Na kamenici iščitavamo godinu nastanka- MCCCCLI 1451. Kroz stoljeća ovdje su boravili pustinjaci od kojih je jedan bio i zadarski plemić Jeronim Detrico koji je ovdje pokopan davne 1615. g. Iz povijesnih izvora saznajemo kako se špilja-kapelica u više navrata adaptirala i prenamjenjivala. Zadnji veći radovi obavljeni su 1881.g, a prije nekoliko godina prostor je očišćen od naslaga, a djelomično i betonskih ploha koje je postavila vojska Kraljevine Jugoslavije kako bi u kapeli instalirala svoje topovlje. Nakon II svjetskog rata Italija je dodatno utvrdila ovaj, za nju strateški važan topnički položaj kojeg je potom preuzela bivša JNA koja je na svega nekoliko metara udaljenosti, kroz brdo Labor, izgradila podzemni plovni tunel kojeg su šibenčani nazvali „Hitlerove oči“.
Sudar valova u „hitlerovim očima“
Nismo odoljeli proviriti u podkop- plovni morski kanal na čjem je ulazu i izlazu postavljena metalna ograda koja ipak dopušta ulazak- na vlastitu odgovornost. Nakon desetak metara podkopa ukazao nam se novi, duži tunel čija nas je mračna unutrašnjost mistički pozivala da je posjetimo pa smo zakoračili u nepoznato, mračno, vlažno. Uz kanal dubine 2-3 metra proteže se uski nogostup pa u mraku tapkamo i napredujemo sitnim koracim po skliskoj površini. Podkop je sagrađen kako bi se brodovi mogli skriti i zateći protivnika iznenadnim pojavljivanjem na drugoj strani brda. Dok polako napredujemo i nespretno koračamo skliskom površinom čujemo zvuk sirene policijskog broda. Nesvjesni opasnosti koja nam je nakratko zaprijetila sa prolaskom glisirajućeg policijskog plovila koje je žurilo nekomu u pomoć, krenusmo dalje prema izlazu iz tunela, međutim kad su se na pola kanala sudarili valovi s izlazne i ulazne strane koje je podigao glisirajući brod, voda se odjednom uskovitlala, valovi nas počeli prskati, bučiti…Strava! Da čovjek ne povjeruje koliko je silna moć prirode i to u tako malom, gotovo zatvorenom prostoru. Doslovno bježimo vani sretni što tunel „Hitlerove oči“ nije duži.
Potkop “Hitlerove oči”
Novi uspon koji nam se ukazao na putu lako savladavamo i pentramo se uz vidikovac koji se nalazi na najvišoj koti kanala i šetnice. Pogled oduzima dah, a vidikovac se pokazao idealnim mjestom za odmor, ne samo tijela, već i duha.
Idemo dalje prema tvrđavi svetog Nikole do koje nam valja potegnuti još koji kilometar. Šetajući uz stjenovitu morsku obalu, po uređenoj šetnici uz koju su postavljene drvene klupe i stolovi za odmor, stižemo do mjesta kojeg je naš poznati arhitekt Nikola Bašić koji je, inače osmislio cijeli projekt šetnice, namjenio za razgibavanje. U oazi visokog drveća s jedne i morske obale s druge strane, šetačima su na raspolaganju brojne sprave na kojima mladi pokazuju svoja umijeća vježbanja i razgibavanja.
Na najistaknutoj „koti“, gledano s morske strane, postavljen je veliki pano turističke dobrodošlice- Welcome to Šibenik“. Mjesto nije idealno za fotkanje, ali koga briga. Pentramo se po strmim stjenama, provlačimo ispod montažnog metalnog postolja i eto nas s prednje strane panoa idealne za neizbježni „selfi“.
U nastavku šetnice sa zanimanjem promatramo morsku kamenitu obalu kojom dominiraju „crne ljepotice“- dagnje (pidoće) koje su na ovećim stijenama satkale „crni vijenac“. Još su nedorasle, a već ovoga ljeta njima će se netko osladiti.
ex vojni objekt u Minerskoj
„Kako je počeo rat na mom otoku“?
Korak po korak i eto nas začas u „tuđem dvorištu“, na području nekadašnjeg vojnog kompleksa Minerska kojeg je MORH proglasio neperspektivnim i gradu ga predao u posjed, ali ne i u vlasništvo pa na najavljenu turističku valorizaciju treba još čekati. Arhitekt Bašić predložio je da se ovaj oveći prostor sa desetak objekata- nekadašnjih skladišta municije, preobrazi za potrebe alternativnih kulturnih i zabavnih djelatnosti. Nekadašnja mornarička baza smjestila se na atraktivnom i najpitomijem dijelu kanala morskog tjesnaca na kojem se nalazi i oveća šljunčana plaža. Objekti su u derutnom stanju. Odišu „patinom“ i „zubom“ vremena, a slika koju pružaju je gotovo sablasna. Male stražarnice za dežurne vojnike podsjećaju na filmove ratne tematike. Ovdje je sniman dio filma „Kako je počeo rat na mom otoku“, a tko su neki od bivših stanara ovog ex vojnog kompeksa iščitavamo sa zidova zgrada koja izgledaju sablasno. Ovdje je kraće ili duže boravio Slavko Perović iz Nikšića, R. Derac, Birkić, Tucko… Prozori su, uočavamo, dvostruko osigurani- metalnim rešetkama i metalnom mrežom. Pročelja montažnih i trmnitom prekrivenih skladišta „ukrašena“ su grafitnim potpisima. Zgrada za koju držimo da je bila nekadašnja „Komanda“ smjestila se tik do morske obale pa pretpostavljamo da ex komandirima, majorima i inim vojnim starješinama i nije bilo tako loše jer su se gotovo sa prozora, za ljetne žege, mogli „bućnuti“ u osvježavajućem moru. Za drugu zgradu ispred koje strše ostaci metalne nadstrešnice pretpostvaljamo da je bila nekadašnja menza. Danas je gotovo idelana kulisa za film strave i užasa. Na ovelikom pristaništu dominira ogromna ruzinava dizalica s koje vise pokidani kabeli, žica…
