Mario Škorin, šibenski je pogrebnik s romanom na policama Gradske knjižnice i diplomom upravnog pravnika i stručnog specijaliste za javnu upravu. Bivši pomorac koji je pola života potrošio obilazeći svjetska mora i kontinente, a drugu polovicu pokapajući mrtve, začudo, čovjek je velikih ambicija, iznenađujuće elokvencije, i britka uma, žedan znanja i novih spoznaja i u 60-ima koje su ga sustigle. Više od ideje za novi roman, kojega je nota bene počeo pisati odmah nakon prvijenca „Novo sjeme“, trenutno ga muči „nepravda na poslu“. Nakon 16 godina grobarskog staža i puno, puno nakupljenog stresa kojeg smrt po sebi neumitno donosi, poželio je raditi nešto manje traumatično. Biti upravitelj groblja. Ali, kako to kod nas biva, stranka (HDZ) je taj posao obećala drugom. Unatoč referencijama koje Škorin apsolutno za upravitelja ima…
„Crni se taksi teškom mukom probijao mokrim ulicama kroz uvijek gusti, bučni promet londonskog središta u kome se i dobar poznavalac teško snalazio. Vječno crveni semafori što se, izvjesno je, namjerno pale na samo metar od spasonosnih raskrižja, pa nepregledne horde pješaka poluslijepih pod kišobranima i kabanicama, umornih od posla i zabrinutih izraza lica koja su svjedočila da mnogi od njih duhom nisu tu već negdje u svom malom izdvojenom svijetu, nedostatnom bremenu kojeg povazdan nose na pognutim plećima, okupljeni samo za tu priliku i tek što ne okupiraju cijelu ulicu, neodlučnim korakom što gazi u svim smjerovima, kao da postoje jedino stoga da stvore što veću gužvu.. Posvud beskonačne kolone natiskanih, raznobojnih metalnih ljubimaca u kakofoniji najrazličitijih zvukova popraćenih pokojom, za te prilike uobičajenom, sočnom psovkom nervoznih vlasnika i karakterističnih, atraktivnih autobusa na kat plamenocrvene ili mrkozelene boje, danonoćno su bile tu samo da bi spriječile bilo čije napredovanje prema zacrtanom cilju, na inače širokim ulicama. Svatko je u megalopolisu, naizgked, uvijek negdje žurio, odlazio ili dolazio, ljutit na onog pred sobom jer se, sa starom isluženom kantom pred njim, samo vuče po cesti, a već je odavno trebala biti na otpadu“.
Roman s ključem…
Odlomak je to s početka romana „Novo sjeme“ šibenskog amaterskog pisca Maria Škorina, inače, rekosmo, profesionalnog grobara. Da, Mario je jedan od onih koje ne želimo vidjeti, s kojih redovito sklanjamo pogled svjesni konačnosti trenutka kojemu oni daju završni ton. Ali, sada vam je vjerojatno jasno da Mario nije obični pogrebnik koji ukapa pokojnike i uz posljednje jecaje obitelji i prijatelja rutinski spušta lijes u grobnicu, izvlači konopce i zatvara raku muklim povlačenjem mramorne ploče. Ovaj je šibenski grobar čudnovat svat. Oplovio je sva svjetska mora, bio na svim kontinentima ( osim Australije), sreo se sa svakojakim ljudima i zanimljivostima. Prije nego je postao pogrebnik, bio je, naime, pomorac. Plovio je 17 godina, doživio svašta, vidio svega, nakupilo se tu puno muke i nostalgije, a kad su roditelji ostarili i više nisu mogli sami o sebi brinuti, nije bilo druge nego se iskrcati na kopnu. Jer ploviti se ne mora, živjeti se mora…Vratiti se kući. I pokušati obiteljski srediti, stabilizirati. Bez novca to ne ide. Što se na brodu zaradilo, brzo se potrošilo.
Ploviti se ne mora, živjeti se mora…
– Trebao mi je bilo kakav posao, jer računi su se gomilali, upao sam u kredite, sve je to trebalo servisirati. Mogao sam se vratiti na brod, imao sam pozive ne samo jedne kompanije jer su me uvijek pratile dobre ocjene poslodavaca, ali mora mi je bilo dosta. Javio sam se za mjesto grobara u gradskom pogrebnom poduzeću Čempresi još 1997., ali je primljen drugi kandidat, Igor Buble. Rekao sam prijatelju da mi javi bude li nove prilike jer neću dokumente preuzimati iz firme, pa neka me prijavi, jer sam još tada plovio. I jednog dana, negdje u listopadu 1998. dobio sam telegram na brod, baš kada smo bili u Kini. Za petnaestak dana stigao sam u Šibenik i zaposlio se u Čempresima kao grobar. Predano sam radio 16 godina, nakupilo se tu i frustracija zbog nepravde i samovolje uprave, ali i stresa. Jer, nije se lako svakodnevno suočavati sa smrću. Još kako-tako ako čovjek ode prirodnim putem, ali ako je tragično stradao ili je tijelo pokojnika pronađeno nakon više dana u raspadnutom stanju, to su nevjerojatne traume na koje nikad ne postanete imuni- niže svoje životne slike Mario. Smatra da su grobari apsolutno potplaćeni zbog čega je direktoru više puta otvoreno prigovorio. Jer ti ljudi moraju biti na raspolaganu i danju i noću, i vikendom i praznikom, rade prljav posao, gledaju mrtva, raspadnuta tijela, i sve to za plaću koja je ispod republičkog prosjeka, dakle, manja od pet tisuća kuna.
– Da biste zaradili pet tisuća morate imati i 32 prekovremena sata, a da biste dobili 10 posto navodne stimulacije valja vam odraditi dodatni posao: oblačiti pokojnike i zidati grobnice- ogorčeno će Mario, vjerojatno jedini pisac među grobarima, ali bogme zasigurno i jedini grobar među piscima.
Stručni specijalist za javnu upravu i pogrebnik
Mario je u međuvremenu stigao završiti i fakultet, pa danas ima diplomu stručnog specijalista javne uprave. Vjerovao je da će mu diploma pomoći da se konačno oslobodi ukopa, i računao na mjesto upravitelja groblja kada je ono ostalo upražnjeno odlaskom koji je taj posao obnašao. No, umjesto njega, koji je u gradskom pogrebnom poduzeću već 16- 17 godina, direktor se odlučio na tu funkciju primiti, i to bez natječaja, Jolu Vukovića, čovjeka „sa strane“ koji ima ekonomsku, a ne upravno-pravnu struku kao Mario. Takva je odluka izazvala strašan revolt ovog osebujnog amaterskog pisca jer imao je, tvrdi, čvrsta uvjeravanja i od gradonačelnika Željka Burića, koji predstavlja Skupštinu Društva, da će biti imenovan za upravitelja.
Direktor Damir Čapin tvrdi: „Mario je prgav čovjek, stvara loše međuljudske odnose u firmi, a nitko ne želi za suradnika onog koji loše govori o svome poduzeću“. Što je to Mario govorio, čime je kvario odnose među kolegama na poslu, to Čapin ne kaže. No, zato Mario spremno „puca“:
– Naravno da sam prgav jer otvoreno ukazujem na nepravilnosti u firmi, jer sam 14 mjeseci uporno molio da ljude pošalju na sistematski pregled, ali su to ignorirali dok nisam direktora prijavio inspekciji. Uvijek sam radio sve na korist firme, a govorio samo protiv onih koji su joj stvarali štetu- tvrdi Škorin. Borio se, kaže, da se grobari posebno plate ako zidaju grobnice, jer je to dodatni posao. – Ali sam smatrao da je bolje da naši ljudi to rade, koji su za to osposobljeni, nego da plaćamo vanjskoj firmi, Bormilu, za to. Danas grobnice grade naši ljudi, ali, nažalost, za to nisu plaćeni… A pogledajte samo kako izgleda gradsko groblje Kvanj. Raspada se, pogotovo kripta, i to nikoga nije briga. I kad na to upozorim, onda sam neprijatelj, neprilogođen, nepodoban za upravitelja groblja, pa mi je direktor svojevremeno velikodušno ponudio mjesto skladištara kada kolegica koja na tom mjestu radi, ode u mirovinu. Za direktora sam i dalje nepismeni grobar, iako s diplomom fakulteta u džepu. Pa gdje toga ima?
Gradonačelniku ne treba rat, a zar meni treba?!
– Znate, kad sam se požalio direktoru što me sabotira u napredovanju, on mi je kazao, „ma pusti to, oni su već odredili tko će na to mjesto. To „oni“ znači, naravno HDZ. Pitam direktora, a što ću ja. Ne brini, naći ćemo ti neko radno mjesto, zbrinut ćemo te da se smiriš prije mirovine. Trebam li do gradonačelnika, pitam. Ne, smatraj to riješenim- odgovorio mi je Čapin. A kako je bilo riješeno, vidi se sada. Obratio sam se ipak gradonačelniku Buriću, a on me savjetovao da odem na bolovanje(?!), jer direktor me ne voli, a njemu ne treba rat. Pa ne treba ni meni, kažem. I na kraju, s dijagnozom „reakcija na akutni stres“ zbilja sam završio na bolovanju…
Prozvani gradonačelnik Željko Burić distancira se od Škorina. – Što sam mu obećao to sam i ispunio. Razgovarao sam s direktorom Čapinom i molio ga da za Škorina nađe adekvatno mjesto u skladu s njegovom stručnom spremom. Više od toga niti mogu niti smijem – brani se gradonačelnik Burić, iako je sam Skupština Čempresa pa su dakle u njegovim rukama i sukno i škare…
