Portret tjedna/Dražen Keleminec, predsjednik A-HSP-a:
“Domoljubno” paradiranje ustaštva

Dražen Keleminec (51), šef minorne Autohtone –  Hrvatske stranke prava, jedne od stotinu  izvedenica hrvatskog „pravaštva“, prvorazredni je hrvatski politički redikul koji od svoje fascinacije ustaštvom i poglavnikom Antom Pavelićem godinama pokušava izgraditi političku karijeru. Takav opskurni lik, frustriran vlastitom nevažnošću, svakako, sam po sebi ne bi zavrijedio ni trunka javne pažnje da nije paradigma jednog zloćudnog  (ne)vremena koje se oko nas valja. Keleminec organizira postrojavanje stranačke vojske na Trgu bana Jelačića za subotu poslijepodne, najavljuje bizarni performance na otvorenom u slavu zadriglih primitivnih ustašoida, fiksiranih na mržnju i ksenofobiju.  Svoje crnokošuljaške „domoljubne snage“ na neki način reklamira kao nastavak braniteljskog prosvjeda „drugim sredstvima“. Radikalno ridikuloznim, opako regresivnim.

Keleminec bi se rado svojom paradom naslonio na prosvjed u Savskoj 66., valjda da amortizira negativne konotacije vlastitog happeninga, pa ministru policije Ranku Ostojiću na nagovještaj zabrane okupljanja njegovih „crnih brigada“ poručuje da u subotu može napokon hapsiti hrvatske domoljube i branitelje. Zar domoljube, zar branitelje?! Ovaj „ autohtoni“ pravaški otpadnik i svita oko njega obični su cirkusanti za čiju je predstavu netko drugi postavio scenu: vlast svojom nesposobnošću i nečinjenjem, a opozicija svojim manipulacijama i podrškom snagama nereda i urušavanja institucija sustava. Nestrpljiva detronizirati establishment i što prije zasjesti na njihovo mjesto. Pritom, očigledno nije važno kolika se šteta proizvodi za Hrvatsku i njezine građane, za perspektive ove zemlje i njezin imidž u svijetu.

“Ponavljač” fasciniran poglavnikom

– Nismo se bojali ’91. tenkova pa tako ni ove represije onih koji mrze Hrvatsku i koji su bili protiv stvaranja Hrvatske –  galame velevažno poluinteligenti  iz A -HSP-a, pozivajući se na potrošenu desničarsku frazeologiju kojom se služe još jedino „ponavljači“ kojima učenje naprosto ne ide a racio nije jača strana. Kod Dražena Keleminca sasvim izvjesno nije…

Taj agresivni ekshibicionist, proustaško okupljanje svojih „domoljubnih stranačkih snaga“  najavio je nekidan, nimalo slučajno, ispred koprivničkog Prekršajnog suda, prigodno u sav glas pjevajući odu Pavelićevim egzekutorima – Evo zore, evo dana… Silno se nadao da će njegov igrokaz biti „nagrađen“ policijskom intervencijom i lisičinama, što bi ga u tren dovelo na naslovnice i TV-ekrane. Obasjalo ga medijskom pažnjom. Ali, predstava nije osobito zapaženo prošla. Pa još k tome, i ministar unutarnjih poslova, Ranko Ostojić, zakratko je čak bio spreman bizarni defile  ignorirati, na Keleminčevu provokaciju ne odgovarati. Što je organizatora neofašističkog paradiranja gotovo raspametilo, jer, čemu sve to ako vlast neće primijeniti represiju?! Sva sreća da se Ostojić predomislio i summit zabranio. E, sada „crni vitez“ hrvatstva može slobodno reći da je žrtva nedemokratskog režima koji na njemu i istinskim, autohtonim domoljubima izvodi pokazne vježbe prisile. I to u uzvišenom trenutku polaganja „prisege domovini“. Kao nezavisnoj državi Hrvatskoj…

Obiteljski nasilnik i politički luzer

Koprivničanin Dražen Keleminec poznatiji je javnosti kao osvjedočeni obiteljski nasilnik negoli političar. Uspješnije je dijelio (pa i dobivao) batine, nego propovijedao retrogradne, fašističke ideologije. U obitelji zlostavljač i batinaš, u politici je ostao vječni marginalac. Ranih 90-ih bio je pristalica Dobroslava Parage, za kojega je 1994.  agitirao i kod Franje Tuđmana kada je došlo do raskola u stranci, a Anto Đapić prisvojio, uz pomoć suda, stranačke insignije. Ostao je lojalan Paragi, ali ga je ovaj bez premišljanja 2000.  izbacio iz stranke nakon što je javno premlatio suprugu. Tada je osnovao svoju pravašku stranku, pa se, računajući na sinergijski učinak gluposti, ujedinio s pravašima Krešimira Pavelića. Ni pojedinačno ni udruženo nisu predstavljali ništa više od političkih luzera…

Jednom prilikom je tako pretučen da  mu je slomljena i vilica, za što je optužio HSP-ovu tajnu SS-službu (?!) , ne bi li svojoj „žrtvi“ dao više značenje…

Vječiti organizator kojekakvih prosvjeda, okupljao je malobrojnu sljedbu i protestirao protiv HTV-ove Latinice tražeći njezino ukidanje  jer je ugostila njegovu suprugu Mariju i dala joj priliku da javno govori o zlostavljanju u obitelji kojemu je bila izložena. Javno je zahtijevao i ukidanje tjednika srpske nacionalne manjine Novosti.  Organizirao je i prosvjede protiv antifašista koji su u Srbu obilježavali obljetnice dana ustanka u NOB-i , klicao „Ubij Srbina“, slavio lik i djelo poglavnika Antu Pavelića koji mu je i osobni i stranački uzor. Iako politički inferioran i ridikulozan, uspio je osvojiti vijećnički mandat u Koprivničko-križevačkoj županiji s kojim je vrlo brzo uspješno trgovao stavljajući se na dispoziciju koaliciji HDZ-HSS, za sinekuru u upravi NK Slaven Belupo…

Ustrajni sijač mržnje

Plovio je i poduzetničkim vodama kao svojedobni vlasnik koprivničkog pogrebnog poduzeća „Vječni mir“. Radio je i u predstavništvu Podravke u Zagrebu, a zabilježene su i njegove prijetnje Emilu Tedeschiju usudi li se kupiti Podravku. Potkraj 2009. osnovao je u Koprivnici i Stožer za obranu Podravke i žestoko se usprotivio dolasku Ljube Jurčića na čelo NO tvrtke. Od svega što je radio i čime se u svojih 50 godina bavio, najuspješnije je širio – mržnju.

Keleminec je promašen slučaj čija pojava u normalnom, civiliziranom društvu ne bi bila više od uličnog ekscesa koji u pravnim državama obično završava privođenjem izgrednika na triježnjenje. Kod nas, ma koliko da je marginalan, nekim političkim snagama zgodno je sredstvo za proizvodnju nereda i destabiliziranje vlasti i rado će ga iskoristiti. U tome je problem. U toj nezdravoj atmosferi koja pogoduje „kelemincima“, koja im daje osjećaj važnosti, iluziju snage nekakvog političkog faktora , kojim se pokušava makijavelistički okoristiti vlastohlepna desna opozicija, i dalje nespremna da ih čvrstom osudom smjesti na pravo mjesto, u fus note povijesti kao recidiv koji nikad više ne može imati „pravo građanstva“ …

Kompleks komunizma

Kompleks komunističkog sustava nije danas tako snažan ni u jednoj zemlji bivšeg „istočnog bloka“ koje su , za razliku od ex- Jugoslavije, bile iza „željezne zavjese“ i na nju gledale sa zavišću zbog otvorenih granica i slobode kretanja. Taj kompleks“ lijevu vlast“ čini invalidnom, nesigurnom, nesposobnom nositi se s odnjegovanim izdancima naci-fašizma i ustaštva koji su se razmnožili poput lišaja na mladom hrvatskom stablu, i priječe ga da diše, da se razvija, raste. Svaki glas protiv promicanja ustaštva i kesnofobije, nacionalizma i svakovrsne diskriminacije, u interpretaciji čuvara nacionalne pravovjernosti tretira se kao antihrvatstvo. A u zemlji koja je prošla strahote rata, u kojoj su branitelji svetinje koje nitko nema pravo dirati pa i kada ilegalno više od četiri mjeseca na ulici žive pod šatorom i pale vatre, one doslovne i one metaforičke, nema veće kletve od te…

Zbog toga ministar policije Ranko Ostojić stoput promisli prije nego odluči reći „ne“ ustaškoj paradi usred Zagreba, i još stoput odvaže kako će tu zabranu obrazložiti. Pa odluku pravda velikom frekvencijom prometa i građana u tom dijelu grada u to  vrijeme ( 12- 15 sati ),“ što bi vjerojatno, kažu iz MUP-a, izazvalo uznemirenost kod većeg broja građana i dovesti do nasilja  i ozbiljnijeg remećenja javnog reda i mira“.

Zabrana crnokošuljačke parade

– Policija ne daje dozvolu-  brani se Ostojić-  policiji se skup prijavljuje. A ministar ga ima pravo zabraniti, što sam i napravio. Taj bi skup uznemirio građane, a i u suprotnosti je sa svim temeljnim vrijednostima. Ne možete stranačku vojsku postrojavati na Trgu bana Jelačića- veli naš ministar, skanjujući se otvoreno kazati koje su to temeljne vrijednosti koje su institucije sustava dužne štititi.. Evala, ministre, jedva ste izustili ono što je trebao biti prvi poučak za sve koji žele defilirati u crnim uniformama, otvoreno ili prikriveno, propagirajući ustaštvo u ovoj zemlji kojoj je NDH i Pavelić najveća i najteža povijesna hipoteka, a ne izraz „povijesnih težnji hrvatskog naroda“. U Ustavu ove države kaže se da je Republika Hrvatska utemeljena na tekovinama antifašizma. Zbog čega se toga sramimo, pred tim uzmičemo, od toga se naslijeđa, za razliku od svih država antifašističke koalicije, distanciramo. Kao da je to naš grijeh, a ne naša vrlina…

Hrvatska je danas, nakon četvrt stoljeća svoje neovisnosti i samostalnosti bolesno, nezrelo društvo, doboko podijeljeno ideologijskim prijeporima i razlikama. Društvo u kojemu „uvaženi zastupnik“ (HDZ-a) Dujomir Marasović, bez imalo zadrške, u parlamentu , prilikom rasprave o javnoj televiziji (HRT), konstatira da je HTV dosadna, cenzurirana televizija, nepolemična, nezanimljiva, za razliku od jedne  lokalne, TV koja emitira desničarsku Bujančevu političku“ licentiu poeticu“, zvanu „Bujica“, koju cijela Hrvatska, veli fascinirano štovatelj Marasović, gleda. Sa pažnjom i zanimanjem. Iako je samo dno hrvatske žurnalistike zajedno s njezinim autorom i voditeljem Velimirom Bujancem , osuđenim za dilanje kokaina( i prostituciju). I taj lik je uzor jednom saborskom zastupniku? Zar se tomu ima što dodati, treba li bolje ilustracije o duhovnom stanju nacije?!

Doktor za duhovnu obnovu nacije

S obzirom da je bolest uhvatila maha, nije ni čudo što se u politiku vraća najpoznatiji doktor u politici. Doktor Ivić Pašalić. Kojemu, novi, Karamarkov, HDZ ponovo otvara vrata izmjenama rigidnog „Sanaderova Statuta“ stranke.  Ivo Sanader mu je vrata HDZ-a tvrdo zalupio nakon pobjede na unutarstranačkim izborima, ne podnoseći oponenta, ma i kad ga porazi…

Karamarko je svjestan da je nacija, koliko u gospodarskoj, toliko i u duhovnoj krizi. I treba usluge doktora Pašalića. Koji je, nota bene, u međuvremenu krahirao i gospodarski, ne samo politički. Što ga kvalificira kao udarnu snagu za nove HDZ-ove bitke. Njegovo iskustvo stranci bi moglo dobro doći.  Pašalić znade kako se gubi i dobija. Kako se vraća u život. Mogao bi nam preporučiti djelotvornu kolektivnu terapiju. Za duhovnu obnovu. U kojoj se ni Crkva ne snalazi. Neki kažu da bi joj „posao“ trebalo oduzeti. I raspisati natječaj za novog terapeuta. Koji bi nas izliječio od „keleminizacije“i vratio vrijednosnom sustavu utemeljenom na deset božjih zapovijedi. Na koje su zaboravili čak i oni čije je poslanje da ih propovijedaju, ali i žive…