Jedina rock grupa iz Tisnog nastupila je sinoć pred šibenskom publikom.
Opet TRIS o Teškim osjećajima. Ovoga puta nismo mi išli k njima u Tisno, već su oni došli k nama u Šibenik, u klub Kuglana. Rijetko Osjećaji nastupaju izvan rodnog otoka, pa ih, slijedom toga, nemamo često prilike vidjeti u zatvorenom prostoru, skrivene od tišnjanskog ljetnog noćnog neba. Kuglana nam je trebala dati odgovor kakve reakcije mogu Teški osjećaji izazvati u novom okruženju, kilometrima udaljeni od svoje fanovske baze i obožavateljica u promotivnim majicama. Odnosno, vrijede li „Moja baba“ i „Rozi“ i izvan njihova prirodnog staništa.
Izgleda da vrijede. Pogotovu što su Teški osjećaji, predvođeni vokalom Željkom Maračom, točno pretpostavili kako bi trebalo započeti koncert pred publikom koja ih tek upoznaje – u prvih pola sata ispucali su ono najbolje što imaju, pa je idućih sat i nešto bilo lakše održavati pažnju publike. „Moja baba“, koja i dalje bere smokve bolje od njih, otvorila je koncert točno u ponoć, nakon uvodnog instrumentala. Slijedio je blues o jugu, pa ona o „lampanju“, zatim „Masline i bori“, „Ž Tem“, „Danas opuštam glavu“…
Stotinjak ljudi u publici – trećina znatiželjnika, trećina upućenih i trećina onih koji su nakon diska u Gimnaziji odlučili produžiti izlazak – uvjerilo se da se radi o grupi koja nema nadobudnu pozu „iskusnih“ rokera, koja je naučila svirati, koja zna napisati pjesmu s glavom i repom, koja ima čvrsti ritam i protočnu melodioznost i koja je, da ponovimo još jednom, pronašla svoj izraz negdje između Daleke obale i Majki.
Znaju, doduše, Teški osjećaji odlutati u samo njima logične zvukovne eksperimente, poput „Pas i Maška“ ili „Ping-pong“, no od dva sata koncertnog repertoara, imaju barem sat vremena kvalitetnog materijala. I više nego dovoljno za eventualni prvi album.
Oglas
