Radikalna grčka ljevica Syriza slavi veliku pobjedu na izborima, a vrhuška EU se hvata za glavu. Jedna država članica Unije, i to ona najzaduženija i krizom najzarobljenija i najfrustriranija, preko noći je srušila europski koncept discipliniranja zemalja EU koje troše daleko više negoli imaju i mogu. Potentni grčki ljevičar, vođa Syrize, Alexis Tsipras (41) već najavljuje ukidanje štednje i zahtjeve za otpis grčkih dugova. U Bruxellesu za takvu pomoć Grčkoj, zasad, nisu spremni.Pobjeda Syrize zasjenjena padom grčkog vojnog aviona. Loše je počelo…
Syriza je, sa 148 mjesta, umalo osvojila apsolutnu većinu. Nedostajala su joj za to samo dva zastupnička mandata. Ali, parlamentarnu većinu je učas sklopila i to ni manje ni više nego kolaborirajući s desničarskom strankom Neovisni Grci koja je u savez donijela 13 mandata.
Tsipras, najmlađi premijer moderne Grčke, prvi koji dolazi s ultralijevog kraja političkog spektra, i prvi koji, kako se najavljuje, neće položiti prisegu s Biblijom u ruci, obećava Grcima brzi preporod. Dosta je stezanja remena, dosta je bilo pet godina poniženja, od sutra kreće nova politika: povećanje javne potrošnje, veće minimalne plaće, veće mirovine, zaustavljanje strukturnih reformi i privatizacije, oporezivanje bogatih. Zvuči „robinhudovski“, ali umornim Grcima bila je to, prenose mediji, zadnja nada, s kojom više nisu imali što izgubiti. Od sloma vojne hunte 1974. desetljećima su se na vlasti izmjenjivali konzervativci Nove demokracije i Pasok, grčke umjerene ljevice, gotovo s podjednako lošim rezultatima. Syriza je radikalni zaokret kakav je, vjeruju Grci, ovoj zemlji bio jedina alternativa.
Može li se plimni val Syrizine pobjede preliti i na ostatak Europe i dovesti na vlast radikalno lijeve opcije i u Španjolskoj (Podemos) koja će uskoro na izbore, ali i u Hrvatskoj koja će birati novi parlament i vladu potkraj godine? To pitanje trenutno većina medija stavlja u prvi plan, no, možda ponešto preeuforično i unekoliko panično.
Što se Hrvatske tiče, to naprosto nije realna opcija, jer objektivno kod nas radikalne ljevice i nema. SDP jedva može izdržati kvalifikaciju lijeve stranke. Živi zid Ivana Vilibora Sinčića deklarira se kao transideološka stranka zainteresirana za rješavanje konkretnih problema građana a oslobođena ideologijskih definicija i načela. Iako danas rado prihvaća usporedbe sa Syrizom, a Sinčić ponosno najvaljuje i posjet Ateni na poziv Tsiprasova tima.
Radnička fronta tek se ovih dana predstavlja kao neka vrst radikalno lijevog pokreta, prije negoli stranke. ORaH jest stranka lijevog, ali prevalentno zelenog spektra. I kad bi se sve stranke koje inkliniraju lijevome udružile, ne bismo još imali tu Syrizinu snagu za promjene.
No, činjenica jest da se dio radikalnih trendova s juga Europe prenosi i na naše dvorište. Uostalom, pojava Ivana Sinčića i njegove civilne udruge skrojene za potrebe sprječavanja deložacija građana,kao relevantne političke snage, upravo je posljedica potrošenosti koncepta i programa etablirane ljevice i desnice u Hrvatskoj, SDP-a i HDZ-a. Koliko god su se smjenjivale na vlasti, dvije partije državu nisu izvele iz recesije, nisu potakle gospodarski rast niti povećale kvalitetu života građana. Danas je zato Živi zid, iako objektivno u programskom smislu svojevrsna nepoznanica,po istraživanjima raspoloženja javnosti, s 12,5 posto potpore pozicioniran na visoko treće mjesto. Iza HDZ-a (27,6 posto), i SDP-a (21,2 posto), a ispred OraH-a Mirele Holy (12,2 posto). Što možemo izgubiti radikaliziranjem vlastitog izbora? Istim pitanjem vodili su se i Grci kada su u nedjelju glasali za Syrizu. Koliko su dobro birali vidjet će relativno brzo, kada se budu trebala operacionalizirati predizborna obećanja.
Mladi Sinčić kandidirao se za predsjednika države i osvojio preko 16 posto podrške građana. Pojavio se niotkud i pobrao simpatije, izazvao znatiželju. Dobio je svakako solidan kapital za parlamentarne izbore. No, koliko je taj prvi izbori test, koji ga je katapultirao na političko nebo, njegova prednost, toliko je i prokletstvo. Jer, još je dosta vremena pred nama i Živim zidom, a hoćemo li se kroz to vrijeme približavati ili udaljavati, veliko je pitanje. Neiskustvo i politička deficitarnost Sinčićeva društva mogli bi ga skupo stajati, a njegova popularnost, ne bude li se pobrinuo kako će obogatiti svoju političku ponudu, mogla bi posve okopniti…
Plakat Syrize
