Portret tjedna/Ivan Vilibor Sinčić, Živi zid:
Za početak, hoću biti predsjednik Republike!

Ivan Vilibor Sinčić (25), poslije prvog kruga predsjedničkih izbora 28.prosinca 2014., stekao je politički kapital od oko 16,5 posto potpore građana koji ga potencijalno čini itekako relevantnim faktorom hrvatske političke scene. Aktivist Živog zida, zaštitnik žrtava lihvarskog bankarskog sustava, ovršenih i deložiranih, nikad više neće biti anonimac u politici. Čak i bude li ovo njegov tek jednokratni zvjezdani bljesak, ostat će upamćen kao najmlađi predsjednički kandidat u hrvatskoj 25-godišnjoj povijesti, kao aktivistički, antideložacijski autsajder koji je zabilježio streloviti politički uzlet s minimalnim političkim resursima.

Njegova je programska platforma monetarna reforma, pravedniji bankarski sustav, borba za oslobođenje zemlje od korupcije, banaka i dužničkih okova. Njegova je retorika radikalna, u nekoj mjeri anarhistička i antisistemska, a u osnovi generacijski determinirana, imanentna godinama i društvenom aktivizmu, nesputanom stranačkom stegom. Sinčić je prevalentno osvježenje za jalovi, proskribirani hrvatski politički bipolarizam. Signal nadolazeće, nove generacije političara koja ne parazitira na tekovinama „stareži“, nego gradi svoje od početka. Nije prvi te vrste, samo je pitanje njegova realnog dometa i trajnosti.

Kušnje tek dolaze…

Ivan Sinčić je tek počeo ispisivati svoju životnu i političku biografiju, što je njegova velika prednost u odnosu na političku konkurenciju, gotovo u pravilu opterećenu hipotekama i sjenama prošlosti. On, pak, nije imao vremena za takve hipoteke i iskušenja koja pred njim tek stoje.  Student elektrotehnike iz Karlovca iza sebe ima četverogodišnji aktivistički staž u  organiziranju antivladinih prosvjednih akcija i demonstracija protiv samovolje političkih oligarhija. U tri godine djelovanja Živog zida , kojim od 2012. i koordinira, sudjelovao je u spriječavanju stotinjak deložacija, a čak je i pet puta bio privođen zbog svoga političkog angažmana. I to je njegov životopis…

Zagovornik je zabrane deložacija iz jedinog doma (dakle, izbacivanja ljudi na ulice zbog nemogućnosti vraćanja kredita), a ta je inicijativa bila sadržana i u prijedlogu Ovršnog zakona što ga je Živi zid pokušao sugerirati Vladi, ali ga je ona odbacila. Sinčićeva antideložacijska politika, glavna potka njegova „predsjedničkog programa“, iako u osnovi duboko humano motivirana i socijalno osjetljiva, nije sasvim objektivizirana. Mnogi mu zamjeraju bezrezervnu potporu „osuđenicima na deložaciju“, koji su nerijetko u tu poziciju dovedeni i zbog vlastite neodgovornosti i loše procjene svojih mogućnosti. Jer, jest da je sustav nepravedan, surov, neosjetljiv spram onih koji nemaju, ali ponekad su ljudi i sami krivi za svoju nesreću i uništenje obitelji, a ne samo sustav bez milosti. O toj dimenziji odgovornosti Sinčić nikad ne govori. Ali, redovito apostrofira kako je krucijalni razlog za osnivanje Živog zida pomoć osobama koje su žrtve nemilosrdnog sustava, a za koje nema prostora ni razumijevanja u medijima. Pri tomu je zasigurno propustio sagledati vlastite i greške udruge koja se u komunikaciji s medijima i nije baš najbolje snalazila…

A sad, juriš na Sabor !

Sinčić nije karlovački Beppe Grillo, niti je Živi zid hrvatska inačica talijanskih Pet zvjezdica, svojevrsnog protestnog pokreta koji se Talijanima nametnuo kao alternativa etabliranim političkim opcijama zarobljenim korupcijom, vlastohlepljem i potrošenim ideološkim prijeporima. No, mogao bi biti signal za neku hrvatsku vezziju grčke Syrize ili pak španjolskog Podemosa, koji je u rekordnom roku ugrozio vladajuće „pučane“ u tamošnjem parlamentu, de facto na istoj špranci nezadovoljstva obespravljenih, nezaposlenih, mladih bez šanse i perspektive, na koje se naslonio i Sinčić. S obzirom da su parlamentarni izbori pred vratima (krajem godine), a nesuđeni Predsjednik već je najavio ulazak u tu utakmicu, veliki su izgledi da na fonu onih 16-ak posto iz predsjedničkih izbora, Živi zid osigura i participaciju u Saboru. Pitanje je, međutim, hoće li se ovaj politički poletarac bez stranačkog uporišta znati nositi s teretom očekivanja onih koji su mu s velikom nadom u promjene udijelili glasove.

U kojoj mjeri će Sinčić biti djelotvorniji i dosljedniji od Hrvatskih laburista koji su prije par godina na platformi povratka dostojanstva radništvu napravili revoluciju na biralištima i s osam mandata postali bitan politički faktor u parlamentu? A HL su vodili iskusni politički znalci i formatirani ljudi s profesionalnim i političkim backgroundom. Pa su, ipak, posustali i kliznuli na teren klasičnih unutarstranačkih sukoba, ratova taština i javnog pranja stranačkog prljavog rublja. Mogu li oni koji se još nisu stigli uprljati politikom, kušnjama pozicije i moći, odolijevati duže, ustrajnije i srčanije?

 Kome trebaju “upute za postupanje”… ?

Sinčićeva poruka na FB profilu njegovim biračima nakon prvog izbornog kruga, neka vrst naputka za glasanje u drugom krugu, prilično je signifikantna. Već na prvom postizbornom koraku i sam se poskliznuo. Preporučio je svojim simpatizerima da izađu na izbore i na glasačke listiće dopišu njegovo ime, kao svoga, trećeg kandidata, i učine ih nevažećim. Koliko nezreo, infantilan, taj je potez i vrlo egocentričan. Svaki od tih 16, 5 posto građana koji su njega podržali ima svoje razloge i motive za to. Većini nije potrebna uputa za postupanje. Pače, ona ih može samo uvrijediti i poniziti. Natjerati da beznadno preispituju svoju odluku i opravdanost potpore mladom aktivistu. Koji, zanesen uspjehom, već instrumentalizira svoje biračko tijelo. Ali, Sinčić može od tog ishitrenog, trijumfalističkog gafa i nešto naučiti…

Danas se već govori kako bi OraH mogao biti žrtva Sinčićeva stampeda, baš kao što su i „laburisti“ pokošeni pojavom stranke Mirele Holy. A vjerojatno osnažen upravo takvim prognozama, „Vili“ već projicira „duplu sliku“. Pretenciozno se naziva „narodnim prosvjetiteljem“, apriori odbija suradnju s drugima, kako veli, zbog ideoloških razloga. Jer su „sadašnje političke stranke nastale raspadom većih stranaka iz prošlosti (??? op.a.),a to su sve ljudi iz istog legla“. Za Živi zid izrijekom kaže kako nije ljevica, iako su mnogi u Sinčiću prepoznavali radikalnog ljevičara zbog njegove revolucionarne, vehementne antisistemske retorike. Štoviše, smatralo se da su neka podvarijanta OraH-a, razočarano lijevo biračko tijelo koje protestno glasa za alternativu nezadovoljno „službenom ljevicom“. Iz čega se anticipirala možebitna suradnja Živog zida i OraH-a na parlamentarnim izborima. No, tu je mogućnost Sinčić eksplicite odbio, ocjenjujući da OraH ne može biti njihov partner jer u svom programu nema monetarnu reformu i povratak otetog, nego, naprotiv, i dalje gura propali SDP-ov Plan 21. Javno deklariranje Mirele Holy za SDP-ova predsjedničkog kandidata Ivu Josipovića i dodatno je potkopalo izglede za suradnju jer Sinčić ne vidi nikakve razlike između Josipovića i Grabar Kitarović. Nijedno od njih u svom programu, kaže, ne problematizira esencijalna pitanja na koja je on fokusiran, od monetarnog suvereniteta, reforme bankarskog sustava u bolji i pravedniji, sa slobodnim ljudima, do borbe protiv korumpiranog pravosuđa i stvaranja pretpostavki za istinsko oslobođenje i prava čovjeka (zapošljavanje, obrazovanje, socijalna sigurnost…).

Nismo lijevi, nismo desni, mi smo “novi”

– Nitko nije ljeviji od nas kad se branimo od ovrha, i nitko nije desniji od nas kad branimo nečiji dom – kaže, promovirajući „novi model“ političkog djelovanja, za istinsku pravdu, „normalan život s normalnim ljudima“.

Što, dakle, možemo očekivati od Ivana Vilibora Sinčića?

Ako poveže slične političke opcije, a navodno je već u opticaju projekt „Stvarnost“ koji računa s integriranjem nezavisnih lista i opcija, možda se može stvoriti neka ozbiljnija alternativa hrvatskoj političkoj močvari. Samo, treba biti realan, pa se prisjetiti kako je taj model već jednom bio „u igri“, ali je neslavno skončao i prije negoli se artikulirao i testirao. Zašto bi ovog puta bilo drugačije?

Sinčić se tek uči politici, doduše, uči brzo, ali  prava je šteta što kao početnik starta s vrha, a ne s dna piramide. Puno je tu preskočenih stepenica, visoko postavljenih ambicija i nedovoljno izbalansiranih želja. Ma koliko da je uživo gledao ljudsku nesreću i solidarizirao se aktivistički s deložiranima i ovršenima, njegov pogled na politiku „odozgo“ odredit će njegovu političku karijeru. Ili će ga rastrojiti nemoć, ili moć. Naprosto, istrčao je prerano na teren, bez dovoljne pripreme i kondicije…