„Sarajv ‘o je gdje je nekad bilo, al’ nije što je nekad bilo“! Ova pomisao pala mi je na pamet već po ulasku u grad čije sam pojedine kvartove (Dobrinju, Ciglane, Pofaliće, Bare, Alipašino naselje…) jedva prepoznavala, a moćne dizalice svjedočile o graditeljskom uzletu koji će pojedinim kvartovima udariti suvremeniji pečat od onoga kakvog pamtim od prije tridesetak godina.
Moderne višekatnice staklenih pročelja, miješani arhitektonski stilovi, svježe fasade, moderni trgovački centri- više od riječi govore o dotoku stranog kapitala koji u Bosnu i Hercegovinu dolazi nakon rata u kojem je grad na Miljacki stradao „do boli“. Više od 11 000 mrtvih od čega 1601 dijete, 50 tisuća ranjenih- nesretna je ratna bilanca koja se teško može zaboraviti, a treba joj pridodati i milijunske materijalne štete, a i one na duši. Osim fizičke promjene Sarajevo se promijenilo i iznutra, a to sam otkrila nešto kasnije šetajući gradskim centrom.
Oglas
Sarajlije će vam već po dolasku htjeti ispričati svoj doživljaj rata upirući pogled prema brdima u čijem su okruženju bili mjesecima i strahovali za svoje i živote najbližih. Grad se, inače nalazi u okruženju visokih planina- Jahorine, Bjelašnice, Igmana, Treskavice i Trebevića. Sa padina brda pucalo se po stanovnicima grada koji su pokazali iznimnu žilavost, posebno za 1425 dana opsade. Tunel kojim se bježalo iz grada danas je turistička atrakcija za koju, na žalost, za blic posjeta Sarajevu nisam imala vremena.
Doći u Sarajevo, a ne prošetati jedinstvenom Baš-čaršijom bio bi veliki propust. Dok se glavnom gradskom gradskom ulicom, počevši od „vječne vatre“ primičemo najposjećenijem gradskom lokalitetu, ostajem zatečena brojnošću kafića opasanih ogromnim štekatima. Nekoć poznata trgovačka ulica, očito je ustuknula pred napadnim ugostiteljskim objektima iz kojih trešte najnoviji hitovi. Najveća koncentracija kafića je na trgu oko katedrale Srca Isusova gdje ih ranijih desetljeća uopće nije bilo.
Baš-čaršija koja potječe još iz Osmanske vladavine, trgovačka je oaza jedinstvenog arhitektonskogh sklada. Dućančići su obnovljeni, uske skladne uličice uređene, međutim jedinstveni sklad remeti ponuda robe koja nikako ne priliči ovom prostoru. Uvozna roba iz Turske i Kine prevagnula je nad tradicijskim obrtom zbog kojeg se ovdje najviše i dolazi. Srećom, ima još zanatlija, zaljubljenika u svoj posao koji se ne daju i nastavljaju obiteljsku tradiciju izrade autentičnih suvenira i razne robe, dok su drugi pokleknuli pred industrijskim proizvodima.
Privlači nas Kazandžijska ulica koja potječe iz 1528.g. Srećom i danas odiše izvornošću pa pogled teško odljepljujemo od atraktivnih džezvi, šoljica za kavu, ibrika, lula, negrila, pladnjeva i ine robe izrađene od bakra, srebra, miješanih legura…Zajednička nota im je filigranski rad. Ulazimo u jednu sićušnu prodavaonicu načičkanu svakojakom robom među kojom tražimo džezve za poklon. Mlada trgovkinja ljubazno nudi robu navodeći kako je spremna „kalati“ cijenu jer na prvu vidi, kaže, da smo „naši“. Dijalekt nas otkriva pa ona spremno dodaje: glavno da niste stranci! Dok se premišljamo simpatična cura se jada kako je umorna od cjedodnevnog rada, turista koji govore svim jezicima svijeta, a plaća joj-mala. Odabiremo nekoliko džezvica i tražimo popusta al se Sarajka ne da. Ubit će je gazda, ozbiljno će. Posvetu će nam besplatno ugravirati pa pristajemo.
Dok zainteresirano razgledavamo načičkanu robu u dućanu na kraju Kazanđijske ulice, trgovac, rođeni Sarajlija, podučava nas kako prepoznati pravi materijal. U ruci mi jedna lijepa kalaisana džezvica i taman kad sam se skoro odlučila na kupnju trgovac mi prilazi mašući glavom lijevo-desno. Ne tu! Ne mogu dozvolit da tako daleko odnesete loš proizvod, kaže mi uzimajući džezvicu iz mojih ruku.
-Ova je prava, a skoro isto izgleda. Na prvi pogled.
Stavlja mi ponovo u jednu ruku onu koju sam prvo izabrala, a u drugu onu koju je on uzeo s police. Osjećam veliku razliku u težini. Eto, izabrali ste loš proizvod napravljen od nikakvog materijala. Kako loš, pitam ja? To je obični lim, ništa ne valja, odgovara.
-Pogledajte kako je napravljen ovaj lijevak kojim se kafa izlijeva u fildžan. Ovako loše ni moje dijete ne bi napravilo. A, vidite ovu drugu, govori sto jezika. Tu sam ja izradio, kalaisao, a onu prvu prodajem jer je jeftinije izrade, pa tko nasjedne, nek je kupi. A vas mi nekako žao. Ili sam samo slab na plavuše.
Eto, dobro sam ovako neuka i prošla. Zahvaljujem se ljubaznom trgovcu od kojeg sam dosta i naučila. Iako je turista puno, slabo se trguje, jada mi se. Svi kupuju najjeftiniju robu, a ona danas prevladava na čaršiji. Nekad je ovdje sve vrvjelo od zvukova udaranja, kuckanja, pilanja… Radili su brojne abadžije, arkijadžije, bravari, filigrani, graveri, kaligrafi, limari, kazazi, kazandžije, oštrači, papudžije, tašnari, vezilje, užari…Danas nas je malo. Na prste dviju ruku bi nas se moglo pobrojati. Industrija je učinila svoje, slijegajući žalosno ramenima će naš novi poznanik.
Taman kad čovjek zaboravi na sve one priče o ratnim strahotama pogled na izlog vrati nas ponovo na ratnu tematiku. U svim izlozima na stotine čahura koje se prodaju kao suveniri, a na njima ugravirano-Sarajevo.
Upijajući razne miomirise koji dopiru iz brojnih burekžinica, aščinica, čevapdžinica, odlučujemo se za brzinski obrok- čevape u Želje 2. Pronalazimo slobodni stol, a narudžba stiže „brzinom vjetra“. Za piće?- pita me konobarica -pivo, odgovaram. Ne držimo-samo sokovi i kiselo mlijeko. Biram mlijeko i zaključujem kako baš i ne paše uz ukusne čevape koji nigdje nisu tako slasni kao u Sarajevu. Šta mogu kad sam slaba na čevape iz Želje, komentiram u sebi ne mogavši se usput načuditi kako je čaršija puna novih čevapdžinica. Na svakom su koraku, a miris roštilja i dalje draži nosnice. Za susjednim stolom mladi bučno pričaju o -vehabijama. Jedni ih osuđuju, drugi, pak iskazuju stanovitu simpatiju spram onih odlaze u rat u daleke zemlje, za tuđe ideologije, za tuđu stvar.
Strogi centar Baš-čaršije prepun je turista. Oni najmlađi upuštaju se u igru s golubovima, a ja u snimanje žena u dugim crnim haljinama i sitnim prorezima na očima. U rukama im skupocjeni mobiteli i foto aparati. Slikaju i one nas pa se pozdravljamo. Prije nekoliko desetljeća tek su rijetke žene nosile marame na glavi, a danas ih susrećem na svakom koraku i sve mi nekako neobično vidjeti toliku pokrivenost kod Sarajki koje su uvijek bile sklone dotjerivanju, šminkanju, posljednjoj modi…Ili možda ove nisu Sarajke, već doseljenice u metropolu, razmišljam u sebi.
Svraćam do Morića hana u kojem sam nekada znala s prijateljicama s faksa popiti kavu u malim šoljama bez ručke, u ugodnom prostoru uređenom u orijentalnom stilu. Gotovo ga ne prepoznajem. U prizemlju je ostao ugostiteljski objekt, a na katu je prenoćište. Sve je nekako drugačije, al je orijentalni stil uglavnom zadržan.
Večer je pa mnogi kreću prema džamijama. Glavna turistička atrakcija je Gazi Husref begova džamija. Odlučujem se napiti vode sa česme kod glavne džamije, tek toliko, da se ponovo vratim u grad na Miljacki.
Ratne rane još su vidjljive na pojedinim kućama. Jednu takvu slikam u blizini Principova mosta. Gradska vijećnica je obnovljena pa djeluje impresivno kao i zgrada Umjetničke akademije koja se smjestila na obali opjevane Miljacke. Plakati pozivaju na Sarajevo film festival, al vremena- nema. Prolazim pored gradske tržnice na kojoj je na početku rata od ispaljenih granata stradalo na desetke Sarajlija. Još jedna u nizu tužnih ratnih priča.
Hrvati su u Sarajevu kao i u cijeloj državi zapostavljeni u svim sferama života. Ne čudi stoga što ih je sve manje. Odlaze kuda koji i tek rijetki ostaju boreći se za opstanak. Manjina su i valja im trpjeti. Život im je težak, žive u nesigurnosti, strahu, traže oslonac u Hrvatskoj…Tako nam pričaju oni rijetki koji su odlučili ostati, teškoćama unatoč.
Telefonski se čujem s prijateljicom Zuhrom koja živi u Visokom. Poziva me da je posjetim, al za jednodnevnog posjeta za to nema vremena, a ni njoj nije zgodno na brzaka doći do metropole.
Visoko je predivno, kao da je proljeće, a ne ljeto, mami me prijateljica s faksa u svoj rodni grad koji je zadnjih godina postao poznat po piramidama. I još po nečemu, domeće. Na čelu grada je mlada žena koja i na posao dolazi s maramom, tj. hidžabom na glavi, a u općinskoj vlasti još je žena na visokim položajima. Amra Babić, načelnica Visokog ujedno je jedina političarka u Europi s hidžabom na glavi, informira me prijateljica.
Prolazeći pored dvaju visokih nebodera, nekoć vrlo popularnih blizanaca koje su Sarajlije nazvale- Momo i Uzeir, sjetim se savjeta kojeg bi redovito dobijali kad bi krenuli u fotografsku radnju po novu fotku za osobnu, putovnicu, studentski indeks…Prijatelji obvezno savjetuju kako moraš ponavljati: Momo, Momo, Momo… kako bi na slici ispao ljepše, a ne Uzeir jer tada široko otvaraš usta i ako slučajno imaš koji kvarni zub, eto ga na slici. I tako ti ponavljaš Momo, Momo, i kad fotograf kaže „ptičica“ ti od panike laneš- Uzeir i eto vraga.
E, to je taj bosanski humor po kojem su ovdašnji ljudi poznati. Njihova duhovitost i spremnost na druženje s rajom, osobine su koje svi volimo. Uživo, u pjesmama, skečevima…
