Strasni Božji službenik i osvjedočeni pjesnik, čije je stihove uglazbio i prvak hrvatskog domoljubnog rocka Marko Perković Thompson (Maranata), šibenski biskup Ante Ivas (75), ne propušta nijedne prigode, a osobite ne takve kakva je Velika Gospa, kako bi zabludjelom narodu osvijetlio put istine, morala, izvornih ljudskih vrijednosti po Bogu svemogućemu i njemu, svjetovnom Božjem namjesniku, samomu. Amen! No, što je stariji, biskup biva sve ostrašćeniji, sve ogorčeniji, njegovi su stihovi opori i teški, njegove propovijedi zlokobne i opterećene golemim, olovnim bremenom ideoloških otkrivenja. Ljeta Gospodnjeg 2014., na Veliku Gospu u njezinom vrpoljačkom svetištu, s mukom i žalošću, biskup Ivas poručuje svijetu i narodu kako se (opet) guste magle spuštaju na raskršća ljudska, a čovjek sve češće luta stranputicama. Dok se gase svjetionici i semafori, a umnažaju katastrofe i nesreće svake vrste. U novome mraku, u moralnoj apokalipsi koju ćuti msgr. Ivas, čovjek sve više gubi sebe, svoje lice i obličje, svoju kulturu i ime, svoj identitet, i danas ni sam više ne zna što je. Tko je to tako strašno i duboko devastirao svijet naš današnji da se Ivasu doima poput paklenog ukazanja koje prijeti u ognju ljudskost svaku sagorijeti? Izvire li sva njegova muka iz prirode trenutne liberalne vlasti koja preferira novi, moderan život pred tradicijskim? Koja provod i zabavu demonstrira otvoreno, a ne licemjernom manirom pravednika pod svjetlima, a najgorih bezbožnika iza zatvorenih vrata?
Propovijedi šibenskog biskupa tradicionalno su nadahunute, prepune moralističkog kiča kojemu je u osnovi ponajviše larpurlartizam kao šuplja ambalaža, ukrašena šarenim retoričkim vrpcama što zamagljuju stvarni sadržaj upakirane poruke. Ovogodišnja inspiracija i poticaj ovomu osebujnom, iznimno taštom crkvenom velikodostojniku, zapravo je posve prozaična, i krajnje osobna. Naš je biskup ljutit, ojađen bukom pod vlastitim prozorima, osupnut drskošću i nepoštovanjem nekih mladaca što su, s blagoslovom gradske vlasti, cijelo ljeto bezočno nabijali decibele u svrhu trivijalne zabave, turističke ponude i neprikosnovenog gospodara današnjice – profita. Pa tako Ivas i u svetištu Gospe Vrpoljačke umjesto Poslanice po Mateju, narodu u očaju povjerava svoju “Muku po Anti”.
Zaglušujuća buka pod biskupovim prozorima
– U tami što se spušta – zbori pjesnik u duši biskupa – ispremiješala su se sva sigurna mjerila (?) istine i pravde, poštenja i poštivanja. Istine se proizvode kroz medije i lobije, po željama i planovima moćnika. Vjera i ljubav, seksualnost i sloboda i sve druge kreposti i darovi Božji, gube svoj izvorni smisao i sadržaj. Kažu, to je pluralizam. Izjednačavaju se Bog živi i ljudski idoli, prava vjera i mafija svake vrste, ali kažu, to je multi-kulti. To je, kažu, sloboda izražavanja, alternativni način života – pojačava frekvenciju biskup i domeće: – Ubojstvo nerođenog djeteta, danas zovu “pravo na izbor”. Priređuju se noćne zabave uz zaglušujuću i izluđujuću buku, često tako bezobzirno da mnogi više ne mogu živjeti u svojim kućama, niti moliti u svojim crkvama, pa ni katedralama (!!!, op.a.). Nude se kao vrhunac moderne zabave, i kao da nikog to ne zabrinjava, a sve to pogoduje za ponudu iluzija, za prodaju droga i opijata i širenje ovisnosti. Je li moguće to tumačiti potrebom za zabavom i provodom, turizmom i profitom, ili, kako to u Šibeniku kažu, revitalizacijom grada – dvoji u svom jadu Ivas, unesrećen bukom što mu svakonoćno najcrnje more u besanici izaziva.
Kažu, onomad, na proslavi Oluje u Kninu, o Danu pobjede, tražio je izravno intervenciju samog Tomislava Karamarka, šefa šibenskim “lokalnim moćnicima” s HDZ-ovom legitimacijom, koji su bešćutno odlučili podebljati gradski proračun na račun mirnog sna msgr. Ivasa. Zli jezici tvrde da je Karamarko oštro naložio gradskoj vrhuški da se problem ima urgentno riješiti i biskupu mir vratiti… A kako bi rekao biskup, za sve su krivi mediji, koji proizvode istine po mjeri i planovima “moćnika”.
Izgubljena vjerodostojnost
Nije prvi put da Ivas tjera medije “kroz šibe”. Ove je godine za njih našao mjesta i u korizmenoj poruci kad ih je optužio da okivaju ljudska srca i pameti nudeći im ” iskrivljene slike, pobrkane vrijednosti, pogubne načine života i svjetonazora, strašnu potrebu slobode i demokracije” (!?) Crkva Krista postaje – žalio se i tada – meta obezvrijeđivanja, mržnje, otvorenih i grubih napada, sve do progona i mučeništva (?!!!). Čovjek bez Boga postaje sve više gubitnikom u svemu, a zemlja “dolina nesretnika”- reče o korizmi šibenski biskup, pozivajući narod na post, pokoru, nemrs i milostinju “u korist ljudi koji se nalaze u većim nevoljama i potrebama”. Ali, što je vlastitim primjerom posvjedočio Ivas, koliko se on osobno odricao, koliko postio i spram potrebitih milosrđa imao? Koliko je vjerodostojnosti sačuvao?
Ante Ivas je rođen u Vodicama, drugog dana Božića 1939. Gimnaziju je završio u zadarskom sjemeništu, a teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Vojni rok odslužio je u Skopju od 1960.- 1962. Zaredio se u Vodicama, u srpnju 1964., a do 1966. bio župni vikar u Katedralnoj župi u Šibeniku. Službu je obavljao u župi Šibenik – Njivice, u Grebaštici, Murteru, Zatonu i Raslini. Od 1988. je generalni vikar Šibenske biskupije, a nakon nenadane smrti tadašnjeg šibenskog biskupa Srećka Badurine, kojega su mnogi Šibenčani, neovisno jesu li biti teisti ili ateisti, doživljavali kao sveca na zemlji, u rujnu 1996. izabran je za dijecezanskog upravitelja Biskupije. Za biskupa ga je Papa Ivan Pavao II imenovao u veljači 1997., i eto ga , na toj dužnosti do današnjih dana. Obnašao je različite funkcije u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, od predsjednika Odbora HBK za mlade, člana Biskupske komisije za liturgiju, do člana Odbora za odnose s državom. Toliko o formalnom biskupovom životopisu, svedenom na razinu obrazovanja i svećenićkih dužnosti. No, njegov stvaran lik, suočen sa svim životnim kušnjama i provjerama, daleko je intrigantniji i kontroverzniji.
Crkva kao mjera istine i pravde (?!)
Prije svega, biskup sam nije ono što propovijeda. Pitanje je stoga, koliko objektivno ovaj visokopozicionirani crkveni službenik ima vjerodostojnosti i kredibiliteta koji bi mu davali za pravo da se postavlja puku kao moralna vertikala, kao mjera istine i pravde, kao čuvar nacionalnog identiteta i izvornih tradicijskih vrednota hrvatskog naroda. Odgovor na to pitanje, svakako, ne bi osobito išao u korist biskupa Ivasa. Jer, riječ je o čovjeku koji vjeruje da je teološkim učenjem dosegnuo Boga, da ga njegova pozicija u Crkvi čini uzvišenijim i pozvanijim propisivati što je moralno, a što nije, što je ljudskije, pravednije, što istinitije, a da se pritom taj “propis” ne odnosni na njega. Jerbo je iznad i izvan svjetovnog već činom zaređenja i kićenom haljom koja ga čini nepovratno i nemjerljivo drugačijim od običnog čovjeka.
Pa tako naš biskup sebi dozvoli što kod drugih kao najbesprizorniji krimen prokazuje. Od “malog čovjeka” očekuje post i odricanje, život s Bogom i u Bogu posvuda i doživotno čime će kupiti kartu za “carstvo nebesko” i rajske užitke u zagrobnom životu. Sam se malo čega odriče. Biskup o solidarnosti, sućutnosti i skromnosti propovijeda, ali je ne živi. Ne dijeli sudbinu naroda od kojega, i kad više ničeg, pa ni dostojanstva (jer u bijedi ono teško preživi) nema, išće milodare i zahtijeva odricanje. Vjernici i danas, unatoč činjenici da je Crkva u Hrvata najbogatija institucija, pa i kad je narod najsiromašniji, dobrovoljnim prilozima grade nove bogomolje. Svaka luksuznija od prethodne. U Kninu, po broju korisnika socijalne pomoći, vjerojatno jednom od najubogijih hrvatskih (k tome nekoć kraljevskih) gradova, u najdubljoj recesiji gradi se Crkva s čak 1100 sjedaćih mjesta, vrijedna milijune kuna! A nije jedina, Bogme, ni prva, a ni posljednja.
Grobnica u Katedrali, vila na morskoj hridi…
Ivas se pobrinuo za života sebi izgraditi posljednje počivalište, i to usred jedne od najljepših, jedinstvenih katedrala u svijetu, u katedrali sv. Jakova koja je, nota bene, svjetska spomenička baština pod zaštitom UNESCO-a! Ali, osigurao je i prikladno prebivalište za godine koje slijede, u kojemu će boraviti kao biskup u miru. Papa je, mjesecima se govori, već odredio da bi skupinu radikalnih “desnih biskupa”, među kojima je i Ivas, ove godine trebalo umiroviti. Šibenski biskup ni te dane neće provesti poput običnog smrtnika, svoga susjeda, znanca, vjernika što godinama hodočasti na njegova misna “pjevanja”. I u miru će biti okružen rajskim spokojem i komforom, u vili na hridi , iznad mora, u starom Šibeniku. Njegov vrt doima se poput arheološkog muzeja, ukrašen ostacima oltara iz starih crkava s područja Šibenske biskupije koje je komunistički režim uništavao. Biskup se pobrinuo da svaki stigne do njegove zadnje životne adrese kao dokaz komunističkog zločina protiv Crkve. On osobno, dragovoljno će i s punom pažnjom čuvati svaki od tih crkvenih artefakata koji svjedoče narav propalog “nenarodnog režima” koji je silom, i danas o tome propovijeda Ivas, zatirao vjeru u narodu.
Takvom smjernošću i posvećenošću, međutim, Ivas ne čuva spomeničku baštinu svjetske klase kakva je šibenska Katedrala. Pa će, bez pardona i senzibiliteta za zaštićeni UNESCO-ov spomenik, tik uz njega dati sagraditi dimnjak za pečenjarnicu za potrebe župnog dvora, kako bi i Božji namjesnici uživali u svjetovnim gurmanskim delicijama s roštilja. Ma koliko se dimilo iz biskupske palače…
Biskup bdije i neprijatelje prokazuje
Tik iz doba komunizma, Ivas je zadržao do danas. Pa, uz eklatantno udvorništvo nomenklatura, i tek pokoju iznimku, koje se nadmeću u pravovjernosti i posvećenosti Bogu (e da su bar upola tako posvećene narodu), ali i njegovim izaslanicima na zemlji, biskup šibenski i danas govori o progonu i mučeništvu kojemu je izložena Crkva, vječita, tvrdi, meta obezvrijeđivanja, mržnje i grubih napada. U državi, čijih se 80 posto stanovnika deklarira vjernicima, takva je teza neodrživa, bespredmetna politička konstrukcija. Koja oživljava samo prigodno, kad HDZ nije na vlasti. Jer lijevi establishment Crkva percipira kao nenarodni, antihrvatski i antidomoljubni, i tako s oltara narod educira desetljećima. HDZ i kad krade i besprizorno otima od naroda, ne gubi nimalo na svojim domoljubnim atribucijama koje Crkva slavi i hvali. Baš kao i Ivas Marka Perkovića Thompsona, kao ponosnog hrvatskog viteza, ma i kada za nepjevanje naplaćuje basnoslovnih 500 tisuća eura kojima se moglo nahraniti tisuće Hrvata. Ili kad narušava sveti zavjet crkvenog braka. Thompson i Ivas vole se, druže i surađuju javno. I na proslavama u Čavoglavama, ali i u glazbi. Ivas piše stihove, Marko ih uglazbljuje. Album “Ora et labora” ( moli i radi), s biskupovom Maranatom, distribuira se kao stimulativno sredstvo za domoljubno zagrijavanje masa kao da će ponovo, svakog trenutka u ljuti boj za narod svoj:
– Neka prođe vrijeme zavodnika,
lažnih proroka i svih kukavica, izdajica, krivokletnika, i
svih varalica, otpadnika, strašnih ubojica i svih sluga Zloga
iz Naroda moga…
– stihozbori šibenski biskup, razotkrivajući neprijatelje i podle izdajnike u svakom neistomišljeniku Crkve. Kad doskora ode u mirovinu, s takvom opsesivnom zaokupljenošću urotnicima što Hrvatskoj rade o glavi, Ivas neće biti nimalo dokon…