Šibenski biskup u miru Ante Ivas dobitnik je ovogodišnje Nagrade za životno djelo Grada Šibenika. Tko god je iskren prema sebi i drugima, tko nije licemjerni moralni patuljak, tko se pred “svetim ocem” ne klanja kako bi iskupio vlastiti griješni život, morao se upitati koje je to “životno djelo” biskupa Ivasa kojim je darovao svoj grad. U obrazloženju nagrade kratko i stereotipno, besadržajno i formalno, stoji da se biskup Ivas nagrađuje “za dugogodišnje iznimne zasluge u duhovnoj, humanitarnoj, obrazovnoj i vjerskoj obnovi grada Šibenika “. Pa da vidimo što smo to prespavali dok je biskup pregnantno radio i svoje sugrađane zadužio…
Biskup Ivas , zaređen je 1964. kao 25-godišnji mladić u Vodicama, a biskupom je imenovan 1997., nakon prerane smrti dr. Srećka Badurine, zasigurno jednog od najpoštovanijih hrvatskih biskupa. Iako se javno rado predstavlja pjesnikom ( čije su rime eksluzivno za jednog privilegiranog izvođača, Marka Perkovića Thompsona, koji najbolje osjeća zvuk biskupovih dubokoumnih poruka ), cijelim svojim “uzvišenim” habitusom sličniji je političkim elitama negoli ideji Kristovog propovjednika i boguslužbujućeg crkvenog namjesnika, skloniji materijalnom negoli duhovnom. Umirovljeni biskup za cijelog je svoga mandata bio više pragmatik negoli uvjereni pronositelj Evanđelja. Ustrajnije je gradio nove crkvene oltare i kumulirao crkvena dobra, negoli gradio povjerenje i pronosio ljubav, toleranciju i uvažavanja različitosti među ljudima i narodima. Njegov je ekumenizam obično bio prazna školjka u koju nije, ni iz poštovanja prema izvornom svećeničkom poslanju, uspijevao utisnuti sadržaj. Umjesto zagovora praštanja i pokajanja svih griješnih, neovisno o vjeri, naciji, rasi, posezao je prečesto za nacionalističkom isključivošću ostrašćenog domoljublja kojemu je posvećivao svoje “dicte i sentence”, istodobno posve neosjetljiv spram tuđeg rodoljublja.
Nikada biskup nije, poput svoga, vrlinom i dobrotom ispunjenog, prethodnika dr. Srećka Badurine, nesuđenog nasljednika Franje Kuharića na čelu Crkve ( ali nismo mi takve sreće!) koji je neposredno nakon Oluje otišao u Biskupiju kod Knina ( a mogao je i bilo gdje drugdje ) , iskreno žalio nad sudbinom izbjeglih Srba i osudio palež i pljačku njihovih domova. Nije mu, poput Badurine, palo na pamet da ga “evanđeoski sadržaj , moralnost i duhovnost” koju crkveni poslanici baštine, obavezuje da se “kajemo za nepravde koje smo sami počinili, za zlo koje smo sami prouzročili” i da na tom polazištu izrazi spremnost Crkve da se sve nepravde isprave
Za njega je Thompson bio sinonim pravog hrvatskog muža, viteza i junaka, uvijek s isukanim mačem spremnim braniti ugroženu domovinu. S Thompsonom je dijelio i stihove ( Maranata ) i ideološka , a ne teološka, stajališta, i pozornicu u bespućima, s egzaltiranim narodom što se onomad skupljao u Čavoglavama da bi pokazao urbi et orbi koliko je Za dom spreman. Njegova ga pastva nikad nije prihvatila kao svojedobno biskupa Srećka Badurinu, percipiranog poput sveca među smrtnicima, koji nesebično dijeli plahost, dobrotu, razumijevanje, ljubav i toplu riječ svima, a ne samo njima koji se u Boga kunu, a svakom gestom ga obezvrijeđuju. Badurina je zračio iskrenom, nepatvorenom duhovnošću i zato oko njegova stolovanja nikad nije bilo nijednog prijepora. Ivas je, pak , bio klasičan crkveni velikodostojnik, kako se to u poniznosti vjere prema Bogu, a ne čovjeku, govori, koji se i samomu sebi činio daleko važnijim i većim od onih kojima se obraća. U njemu je bilo lakše prepoznati odium prema drugima negoli ljubav i milosrđe, osionost i strogoću prije negoli nježnost i solidarnost s napaćenima. Ukratko, duhovnost nije bila njegov adut, pa je nejasno i kako je “iznimno” mogao pridonijeti duhovnoj obnovi svoga grada.
Ako se, pak, pod biskupovim izuzetnim doprinosom humanitarnoj obnovi ( ?) implicira da je dio njegove službe bio i biskupijski Caritas, tada bi opet morali spomenuti neke druge ljude Crkve koji su predano radili na pomoći potrebitima više nego biskup, ali i one koji su tu crkvenu djelatnost kompromitirali. Što je to osobito dobrotvornog, pa i humanoga, u svome mandatu biskup počinio, na dobro svoje pastve, napose onog njezina najugroženijeg dijela, čega se odrekao da bi potrebitima dao, da bi gladne nahranio, gole obukao?
Jest, nesporno, biskup ima izuzetne zasluge u obrazovnoj i vjerskoj obnovi, jer je, naravno, na teret grada i države, dao sagraditi Katoličku školu u nekadašnjoj vojarni ( Bribirskih knezova) kako bi osigurao katolički odgoj i vjersku indoktrinaciju mladeži, i time kontinuitet crkvene moći kao neupitne i svjetovnoj nadređene. Sve je legitimno, zašto ne i katolička škola, pa neka roditelji biraju što za svoju djecu žele. Ali i uz školu se pragmatični velikodostojnik razvijene poslovne inicijative, dosjetio kako Crkva može dodatno zaraditi, pa je Biskupija vlasnik i komercijalnih turističkih kapaciteta. Dva apartmana su bila smještena u srcu stare gradske jezgre Šibenika, na Medulćevom trgu, u palači Galbiani, koja se upravo preuređuje europskim i državnim novcem u Muzej sakralne umjetnosti ( Civita sacra ). A gotovo 20-ak soba je u objektu uz Katoličku školu, koji raspolaže i restoranom, s dvoranom za proslave krštenja, krizmi, pričesti…
Svojevremeno je uspio svojom bukom itekako nadjačati decibele iz šibenskog gradskog kluba Azimut gdje se okupljala mladost i primjereno svojim godinama i podneblju zabavljala. Ali, to Ivas pod svojim prozorima nije mogao otrpjeti, iako je notorno da mu Thompsonov hard-rock ni pred Katedralom ne bi slušne školjke nadraživao, nekomoli iritirao. Ali, jedan je Thompson, samo on razumije biskupovu Maranata-metafiziku kondenziranu u Perkovićevoj naslovnoj poruci albuma Ora et labora – moli i radi. Što drugo smrtniku treba?
Jest, zaslužan je biskup i za gradnju novih sakralnih objekata, nimalo skromnih bogomolja, kojima Crkva svjedoči svoju superiornost i ambiciju da se ovom, konzervativnom ideologijom prepariranom, društvu nametne kao vrhunaravni faktor. Neka crkava, pa i kad zjape prazne…
Biskup Ivas je za života, u Katedrali, koristeći istražne radove u toj jedinstvenoj Dalmatinčevoj građevini pod zaštitom UNESCO-a, izgradio kriptu za svoj dolični zagrobni počinak. Ni ovozemaljski nije nižeg standarda… A za posebne gurmanske užitke, posve prizemno i nimalo velikodostojnički se drznuo podignuti pečenjaru uz katedralu sv. Jakova, ne mareći za konzervatorske smjernice i prozaične svjetovne procedure. Biskup Ivas znade što želi i još bolje kako to postići. I ima tu privilegiju da mu u tome nitko ne stoji na putu…
A znade i kako riječima kao mačem strah u kosti neukoj i griješnoj pastvi utjerivati. Kako prepoznati sluge Zloga iz Naroda svoga…
– Neka prođe vrijeme zavodnika,
lažnih proroka i svih kukavica, izdajica, krivokletnika, i
svih varalica, otpadnika, strašnih ubojica i svih sluga Zloga
iz Naroda moga… – stihozborio je u svojoj Maranati poput kakvog inkvizitora ojađeni biskup s neizlječivim sindromom postkomunističkog stresa. Ili:
-Opet se guste magle spuštaju na raskršća ljudska, a čovjek sve češće luta stranputicama. Dok se gase svjetionici i semafori, a umnažaju katastrofe i nesreće svake vrste- strašio je narod apokaliptičnim slikama s opojnim mirisom tamjana , zabrinut nad moralnim posrnućem, dehumaniziranjem čovjeka koji , govorio je, gubi svoje lice i obličje, svoju kulturu i ime, svoj identitet, i danas više ni sam ne zna što je…
Civilna vlast pred njim je ničice, inferiorna i preplašena kao da se baš na nju odnose zloguke biskupove propovijedi i stigme po kojima je upamćen više negoli po svim “zaslugama” koje mu politički farizeji pripisuju. Je li im zamjerio što mu Nagradu i dosad nisu dodijelili, je li ih posramio što ga se nisu sjetili pri odlasku u mir i sjenu? Ili je ovo tek prilika da iz sjene, s kojom se tašti biskup dovijeka neće pomiriti, ponovo iskorači?
Dobro zdravlje i mir Božji s vama biskupe, kako vidimo, zaslužili ste…
